Fra Marin Mikulić je odgovorio na pitanja vjernika o krađi, mitu i ispovijedi, naglašavajući da bez vraćanja ukradenog i ispravljanja nepravde nema potpunog obraćenja ni oprosta.
Dobio sam neka pitanja od jedne osobe koja su vrlo bitna i važna za svakog kršćanina. Osjetio sam potrebu da ta pitanja i odgovore objavim. Pitao sam tu osobu smijem li to učiniti, i ona je pristala.
Pitanja koja su mi postavljena glase:
„Fra Marine, ako sam nešto ukrao i to iskreno ispovjedio na ispovijedi, je li to dovoljno pred Bogom ili ipak moram vratiti ukradeno ako imam mogućnost? A što je s onima koji ne žele vratiti ukradeno? Što je s ljudima koji su se obogatili na nepravdi, posebno političarima i moćnicima koji su uzeli ogromne iznose i još uvijek uzimaju? Ima li za njih uopće pravde ako nikada ne vrate ono što su ukrali? Što je s osobama koje su primile mito i time nekome dale prednost – kako će oni to nadoknaditi?“
Ova pitanja u pastoralnoj praksi često se pojavljuju: ako je netko nešto ukrao, a zatim to iskreno ispovjedio, je li time sve riješeno? Može li čovjek mirne savjesti nastaviti dalje ili postoji još nešto što treba učiniti?
Sakrament ispovijedi donosi oproštenje grijeha onome tko se iskreno kaje. Međutim, oproštenje ne znači da nestaju i sve posljedice učinjenog zla. Kada je grijehom nanesena šteta drugome čovjeku, ta šteta ostaje i traži ispravak.
Prema Katekizmu Katoličke crkve, posebno u brojevima 1459 i 2412, jasno se naglašava da je onaj tko je počinio nepravdu dužan, koliko je moguće, popraviti učinjenu štetu i vratiti ukradeno. Drugim riječima, ispovijed i obraćenje nisu potpuni bez konkretnih djela pravde.
Drugim riječima, ako ukradeno nije vraćeno, ispovijed može biti nevaljana. Što kaže Isus Krist u Evanđelju po Luki:
„A Zakej usta i reče Gospodinu: Evo, Gospodine, polovicu svoga imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.“
Reče mu na to Isus: „Danas je došlo spasenje ovoj kući…“ (Lk 19, 8-9)
Dakle, tek kada je odlučio vratiti ukradeno, dolazi spasenje. Bez povratka ili nadoknade tuđega nema potpunog oprosta.
Često se događa da se krađa ispovijeda više puta, ali se ukradeno ne vraća niti se šteta nadoknađuje. Sve što nije naše treba vratiti – pa i najmanju sitnicu. Bez želje i volje da se to učini, nema istinskog obraćenja ni oproštenja.
Ako osoba želi vratiti, ali trenutno ne može, tada postoji iskrena volja za dobrom, što je bitno za valjanost ispovijedi. No onaj tko ne želi vratiti ukradeno, ne želi se ni obratiti i ostaje u grijehu.
Posebno je teško pitanje onih koji su se obogatili na nepravdi – političara i moćnika. Razlika između male krađe i velikih iznosa postoji u težini, ali u biti oba čina zahtijevaju isto: povrat i kajanje. Grijeh se ne može opravdavati time što netko drugi čini veće zlo.
Poruka je jasna: sve što je ukradeno mora se vratiti. Bez toga nema pravde, nema oprosta ni spasenja.
Kršćanska vjera uči da postoji konačni sud. Tamo ne vrijede izgovori ni moć, nego istina. A istina je jednostavna – što nije tvoje, mora biti vraćeno.
Za svakoga postoji put spasenja, bez obzira na težinu grijeha. No taj put uključuje tri stvari: priznanje, iskreno kajanje i konkretnu odluku da se šteta popravi.
Što se tiče mita, vrijedi isto pravilo. Nije dovoljno ispovjediti – potrebno je ispraviti nepravdu. Odgovornost snose i oni koji primaju i oni koji daju mito.
Zaključno, sve što je stečeno nepravdom ne donosi blagoslov. Ali onaj tko se iskreno pokaje i popravi štetu može pronaći milosrđe, spasenje i Božje Kraljevstvo.
Borak.tv
Leave a Reply