Svetkovina Tijelova u našoj župi proslavljena je svečanim misnim slavljem i tradicionalnom tijelovskom procesijom kroz gradsko središte.
Sveto misno slavlje na Martića križu predslavio je, uz koncelebraciju brojnih svećenika, fra Bojan Rizvan, župnik u zadarskoj Župi Presvetog Srca Isusova u Voštarnici.
Mnogobrojnim okupljenim vjernicima obratio se nadahnutom homilijom koju je započeo popričesnom molitvom: „Gospodine Isuse Kriste, neka mi blagovanje tvoga Tijela i Krvi ne bude na sud i osudu, nego po tvojoj dobroti neka mi bude duši i tijelu zaštita i lijek.“
„Ovu molitvu Crkva stavlja u usta svakom svećeniku neposredno prije nego što će blagovati Kristovo Tijelo i Krv. Ona je podsjetnik na silazak Božjega Duha po darovima kruha i vina – Tijela i Krvi našega Isusa Krista. Duši i tijelu zaštita i lijek. Euharistija je lijek našoj ranjenosti, našoj bolesti koja se pojavljuje kada nešto nije uravnoteženo. Ona očituje otklon od onoga redovitoga. Pitamo se živimo li danas u svijetu koji je poprilično bolestan i ranjen, obilježen svojom slabošću, ili je to svijet jakih, oholih i moćnih. Tijelovo je uistinu svetkovina koja nas podsjeća da je Euharistija lijek našoj ranjenosti. Zato je papa Franjo rekao da to nije hrana za savršene, nego za grešnike koji su na putu svetosti. Dostojno pričešćivanje ne očituje se u našem stavu – primamo li pričest na ruku, na jezik ili klečeći. Dostojno pričešćivanje govori o stanju našega srca. U kakav vlastiti život primam Krista?“, kazao je fra Bojan.
Dodao je kako je Euharistija lijek za tri naše ranjenosti. „Nakon četrdeset godina lutanja pustinjom, narod Izraela ulazi u novo stanje – stanje blagostanja. Zato Mojsije upozorava na najveću opasnost koja se može dogoditi, a to je zaborav. Zato Mojsije poziva da se sjećaju svega puta kojim ih je Gospodin vodio četrdeset godina da ih ponizi i iskuša te dozna što im je u srcu. Sjećati se znači dozivati u svoje pamćenje, učiniti nešto prisutnim u svome srcu i pred svojim očima. Zato sjećanje biblijskog čovjeka nije samo neka uspomena. Sjećati se znači ponovno ući u događaj, iznova pokazati što ti je u srcu. Zato je zaborav u Bibliji redovito duhovna bolest. Ako počnem zaboravljati što je Bog učinio u mom životu, lako ću početi živjeti bez Boga. Kada čovjek zaboravi Boga, on ne zaboravlja neku činjenicu, nego zaboravlja temeljni odnos te počinje živjeti kao da je sam sebi dovoljan. Zaboravljanje Boga nije religiozni, vjerski ili teološki problem – to je problem svakoga čovjeka. Jer ako čovjek zaboravi odnos s Bogom, ne gubi samo to, nego postupno gubi ispravan odnos prema samome sebi, prema drugima i prema svijetu. Počinje rasti u svojoj oholosti i samodostatnosti“, kazao je fra Bojan Rizvan, ističući da je temelj svake zrele duhovnosti ne zaboraviti Boga.
„Druga bolest je zlopamćenje. To se događa kada svoju pamet koristim da pamtim tuđe zlo. Tada naše srce, umjesto da postane svetište, postaje smetlište tuđega zla. Kako nam se, kao kršćanima koji slavimo Euharistiju, može dogoditi da kažemo kako nekome nećemo oprostiti? Tako postajemo taoci vlastitoga zlopamćenja. Naše se pamćenje čisti praštanjem ako smo spremni oprostiti onako kako je Krist oprostio nama. Zato je Euharistija i lijek protiv zlopamćenja“, kazao je fra Bojan, dodajući da nas Euharistija uči ljubiti kako je Krist ljubio nas.
Istaknuo je i da smo bića gladi te da je zanimljivo zapitati se čega smo danas gladni.
„Jedan je filozof jednom rekao da je čovjek ono što jede. Time je želio naglasiti materijalnu uvjetovanost čovjeka, ali je, ne znajući, otkrio i jednu duboku euharistijsku istinu – da uistinu postajemo ono što jedemo. Ako se čovjek hrani svojim ambicijama, postat će moćnik koji traži da mu se klanjaju. Ako se hrani novcem, brzo će postati rob svojih posjedovanja. Mi danas nismo gladni hrane, ali su naši apetiti sve veći, a praznina u nama također raste. Zato sveti Pavao upozorava da nam bog ne postane trbuh. Nije ovdje riječ o hrani, nego o životu koji je vođen željama koje nikada nisu zadovoljene. Naše želje mogu biti pogubne, mogu nas odvesti u grijeh i smrt. Takav čovjek nikada nije slobodan jer neprestano mora utaživati svoju glad. Euharistija ne hrani naše sebične apetite, nego preobražava našu glad. Uči nas da život ne raste uzimanjem, nego darivanjem. Zato je Euharistija škola života i zajedništva“, kazao je fra Bojan Rizvan.
Naglasio je kako je istinska radost darivanje samoga sebe, poput kruha u Euharistiji – razlomiti se za druge, darivati se u potpunosti ne tražeći svoje. Sve nas to uči Euharistija.
„Zato je Euharistija temeljni lijek protiv sebičnosti. Ako se želiš osloboditi sebičnosti, češće slavi Euharistiju, hrani se Kristom, uči od njegove ljubavi i mijenjaj svoj život prema onome što slaviš. Ponekad nam se čini da, ako živimo na taj način, postajemo gubitnici. Današnje Evanđelje nije samo obećanje budućeg života, nego naše sadašnje sudjelovanje u životu. Smrt u biblijskom smislu ne počinje onoga trenutka kada umremo, nego ondje gdje prestajemo ljubiti, gdje se prestajemo nadati i gdje se prestajemo darivati drugome. Smrt počinje u našim očajima i malodušnosti. A Krist? Krist je spreman doći upravo tamo. I to nas poučava Euharistija – da je ona kruh besmrtnosti. Ako se želiš boriti protiv smrti u svom životu, slavi Euharistiju. Ona je lijek besmrtnosti, ne zato što nas oslobađa fizičke smrti, nego zato što nas povezuje s Onim kojega ni smrt nije mogla zadržati. Nije slučajno da danas ovdje slavimo Euharistiju, na groblju gdje se čini da je sve gotovo, a zapravo sve počinje. Ovdje, gdje se čini da su svi snovi ugašeni, dolazi Isus i govori da onaj tko blaguje njegovo Tijelo i Krv ima život vječni. Svijet ti često kaže: sačuvaj svoj život. No Isus kaže: daruj ga“, kazao je fra Bojan te zaključio da, ako poslušamo Krista, možda nećemo imati sve što želimo, ali ćemo imati mir.
Nakon svete mise, tijelovska procesija s Presvetim, uz molitvu krunice, liturgijske pjesme i razmatranja Evanđelja, uputila se prema župnoj crkvi, gdje je kod kipa fra Grge Martića fra Bojan udijelio svečani blagoslov svim vjernicima.
Leave a Reply