Danas je pred Sudom Bosne i Hercegovine u Sarajevu nastavljen glavni pretres u predmetu „Muzička škola“, koji se vodi zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 173. stavak 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine. U ovom predmetu optuženi su Nesib Talić, Sabahudin Sarajlić, Našid Delalić i Jasmin Karalić, prenosi Viteški.ba
Na današnjem ročištu saslušani su svjedoci Tužiteljstva BiH i oštećeni; “zaštićeni svjedok pod šifrom“ i Vlatko Ivanković iz Zenice, kao i svjedok Sulejman Bektaš iz Prnjavora kod Viteza, koji je tijekom ratnog razdoblja bio pripadnik 7. muslimanske brigade te je službovao u sjedištu brigade kao vojni policajac smješten u objektu poznatom kao „Muzička škola“.
Glavni pretres u predmetu broj S1 1 K 053457 26 Kri održan je u nazočnosti svih optuženih, koji su sudnici pristupili u pratnji svojih branitelja i njihovih zamjenika.
„Odakle tolika mržnja?“ – svjedok progovorio o torturama kroz koje je prošao u Zenici
„Svjedok pod šifrom“, nekadašnji pripadnik Vojne policije HVO-a, u svom iskazu opisao je događaje kojima je svjedočio od početka hrvatsko-bošnjačkog sukoba u središnjoj Bosni pa sve do zarobljavanja i zatočenja u zloglasnom objektu Muzičke škole u Zenici.
Prema njegovom iskazu, pripadnik Vojne policije HVO-a postao je u lipnju 1992. godine. Prve ozbiljnije incidente između HVO-a i Armije BiH veže uz siječanj 1993. godine, navodeći kako su među prvim događajima bili napad i zločin u Dusini. Opći sukob, prema njegovim riječima, započeo je 15. travnja 1993. godine.
U trenutku izbijanja sukoba bio je stacioniran u zgradi tadašnje škole sestara Dietrich u Zenici, današnje Osnovne škole „Miroslav Krleža“. Toga dana zaprimili su informaciju da je presretnuto vozilo Živka Totića te da je njegova pratnja likvidirana. Sa skupinom pripadnika Vojne policije izašao je na mjesto događaja, gdje su osigurali lokaciju do dolaska civilne policije, nakon čega su se vratili u svoj stacionar.
Sljedećih dana sigurnosna situacija u Zenici naglo se pogoršavala. Bilježeni su brojni incidenti, a sukob je prerastao u otvoreni rat. U školi su ostali do 17. ili 18. travnja, nakon čega su se, zajedno s još četvoricom vojnih policajaca, izvukli prema Zmajevcu, a potom spustili prema Čajdrašu, u blizinu župne crkve.
Ondje su zatekli velik broj civila prognanih iz okolnih sela. Među ljudima je, kako navodi, vladala potpuna panika i neizvjesnost. Procijenili su da je najsigurnije predati se vojnim vlastima Armije BiH, zbog čega su predali naoružanje koje su dužili. Naredna dva dana boravili su u okolnim kućama, budući da se radilo o većinski hrvatskom naselju, a u međuvremenu su se presvukli u civilnu odjeću.
Potom su otišli u stan oca Dragana Jerkovića u Zenici, gdje su ostali sve do 22. travnja 1993. godine. Te večeri, u kasnim satima, došli su po njih.
„Otvorili smo vrata, naredili su nam da legnemo na pod i držimo ruke iza leđa. Pretresli su cijeli stan, a zatim nas sproveli niz stepenice i ugurali u kombi“, navodi svjedok.
Odvezeni su do Muzičke škole u Zenici. Pred ulazom ih je, kako tvrdi, čekao špalir policajaca naoružanih drvenim i gumenim palicama.
„Tukli su nas od kombija do samog ulaza u zgradu. Nakon toga odvedeni smo u podrum iza željeznih rešetkastih vrata. Već pretučene ubacili su nas u prostoriju u kojoj su se nalazili drugi zatočenici, civili i pripadnici HVO-a“, opisuje svjedok.
Atmosferu u podrumu opisao je riječima: muk, krvava odjeća, iscrpljeni ljudi i potpuna tišina.
Uslijedila su svakodnevna izvođenja na ispitivanja koja su se odvijala u prostorijama na katu iznad podruma. Tamo su ih, prema njegovim riječima, ispitivali o položajima snajperista, minobacača, zemunicama i drugim vojnim informacijama.
„Kakav god odgovor dali, slijedile su batine“, kazao je.
Tijekom jednog od ispitivanja izgubio je svijest nakon udarca tupim predmetom u glavu. Iako su ispitivanja trajala približno pola sata, opisuje ih kao vječnost. Nakon premlaćivanja vraćani su u podrum.
„Ljudi su se vraćali s otvorenim ranama na glavi, krv je bila posvuda. Nisi mogao pomoći, a nisi se ni usudio“, svjedoči.
Tijekom cijelog razdoblja zatočenja trajalo je neprestano dovođenje i odvođenje ljudi, dok se u podrumu uglavnom nalazilo oko petnaestak zatočenika. Posebno se sjeća dolaska Ante Vrvila, za kojega kaže da je po godinama mogao biti otac mnogima od prisutnih, kao i Ivice Kneževića i drugih zatočenika.
Prostorija u kojoj su bili smješteni imala je, prema njegovoj procjeni, tridesetak četvornih metara. Na malim prozorima bile su naslagane vreće s pijeskom, a za ležanje su služile drvene palete. U kutu prostorije nalazila se kanta za obavljanje nužde.
„Neki su bili toliko preplašeni da nisu smjeli tražiti odlazak u toalet. Degutantno mi je o tome govoriti, ali tako je bilo“, navodi.
Prvih nekoliko dana nisu dobivali nikakvu hranu. Tek nakon tri ili četiri dana dobili su nekoliko konzervi ribe i dvije boce vode.
Svjedok se prisjeća i razgovora s Antom Vrvilom koji mu je rekao da poznaje Sabahudina Sarajlića, svoga susjeda.
„Sarajlić je prema nama bio nevjerojatno okrutan. Uvijek sam se pitao odakle tolika mržnja“, rekao je.
Posebno traumatičnim opisuje događaj kada su mu dvojica stražara dali palicu i naredili da udara druge zatočenike.
„Naredili su mi da udaram Dragana Jerkovića. Kako ću udariti čovjeka s kojim sam išao u školu i kojeg poznajem cijeli život? Potom su tražili da udaram i Dragana Jonjića“, navodi.
Jednom prilikom izveden je iz podruma kako bi očistio prostoriju koja je služila kao blagovaonica. Tada je, kroz poluotvorena vrata susjedne prostorije, ugledao dvojicu muškaraca vezanih za radijatore.
„Kada sam otvorio vrata da bolje vidim, zbog toga sam dobio teške batine“, kazao je.
Tijekom zatočenja, dodaje, redovito su ih vrijeđali i psovali im „ustašku majku“, Herceg-Bosnu i hrvatski narod.
Prema njegovom iskazu, u prostorijama Muzičke škole ostao je sve do 8. svibnja 1993. godine, kada je zajedno s drugim zatočenicima prebačen u Kazneno-popravni dom Zenica.
Na kraju iskaza svjedoku je predočen zapisnik ranijeg ispitivanja u tužiteljstvu te fotoalbum prikazan putem grafoskopa, radi identifikacije osoba i potvrde ranije danih navoda.
„Sada ideš sebi kopati grob“ – potresno svjedočenje Vlatka Ivankovića o torturama u Muzičkoj školi u Zenici
Svjedok Vlatko Ivanković, nekadašnji pripadnik HVO-a, pred sudom je iznio potresan iskaz o svom zarobljavanju i zlostavljanju u Muzičkoj školi u Zenici tijekom sukoba između HVO-a i Armije BiH 1993. godine.
Kako je naveo, pripadnik HVO-a postao je krajem 1992. godine te je bio obični vojnik. U vrijeme izbijanja općeg sukoba u travnju 1993. nalazio se kod punca na Zmajevcu zajedno sa suprugom i djecom.
„Oko pola pet ujutro probudili su nas i rekli da bježimo. Spustili smo se na Grm, kod Ante Jonjića. Sa sobom sam imao automobil Volvo koji sam ondje ostavio. Budući da sam u gradu imao šuru, smatrao sam da u gradu neće biti problema pa smo procijenili da se spustimo dolje“, ispričao je svjedok.
Nekoliko dana kasnije nazvao ga je brat i upozorio da postoji mogućnost da mu vojska oduzme automobil. Zbog toga se odlučio vratiti po vozilo.
„Krenuo sam prema gradu, ali me zaustavilo na punktu. Na uniformama su imali oznake MOS-a. Bio sam u trenerci, majici i tenisicama. Ušli su sa mnom u automobil, a jedan je sjeo iza mene i nekoliko puta me udario u glavu“, prisjetio se.
Nakon toga odveden je u podrum Muzičke škole u Zenici.
„Tamo je bio i profesor Bošnjak. U kutu prostorije nalazila se kanta puna mokraće. Smrad je bio nesnosan, a prostorija zagušljiva“, kazao je.
Nije dugo ostao u podrumu prije nego što su ga odveli na prvo premlaćivanje.
„Nakon pet minuta dvojica su došla po mene. Uveli su me u drugu prostoriju i naredili da stanem na strunjaču, skinem kožnu jaknu i raširim ruke. Tada su počeli udarati palicama – drvenim i gumenim. U jednom trenutku osjetio sam snažnu, probadajuću bol. Kasnije je utvrđeno da mi je pukla ključna kost“, ispričao je.
Nakon batinanja vraćen je u podrum, gdje su u međuvremenu dovedeni i drugi zatočenici, među kojima su bila braća Štrbac, Anto Vrvilo i petorica pripadnika Vojne policije HVO-a.
Prema njegovim riječima, svakodnevica zatočenika sastojala se od fizičkog zlostavljanja, prijetnji i ispitivanja.
„Dva puta su me vodili na isljeđivanje. Pitali su me gdje su zemunice, snajperi i druge vojne pozicije za koje su mislili da ih poznajem. Dvojica bi te držala, a treći bi se zaletio s četiri ili pet metara i svom snagom udario. Najčešće su ciljali glavu“, rekao je.
Posebno mu je u sjećanju ostao trenutak kada su ga nakon jednog ispitivanja nastavili vrijeđati i prijetiti mu smrću.
„Psovali su mi ustašku majku, a onda mi rekli: ‘Sada ideš sebi kopati grob.’“
Nakon toga izveden je vani i prisiljen kopati zemlju.
„Iskopao sam možda šezdesetak centimetara. Nisam mogao ni brže ni bolje jer me cijelo tijelo boljelo, a ključna kost bila je ozlijeđena. Svakih nekoliko minuta netko bi me udario i govorio: ‘Kopaj brže.’ U tom trenutku čovjek stvarno pomisli da mu je kraj došao“, posvjedočio je.
Govoreći o uvjetima u podrumu Muzičke škole, opisao je prostoriju kao mjesto straha, poniženja i neizvjesnosti.
„U podrumu je bila kanta za malu nuždu. Za odlazak u toalet morali smo tražiti dopuštenje stražara, a mnogi su se bojali i pitati. Bilo je nekoliko paleta i klupa na kojima smo spavali. Smrad, strah i iščekivanje novih batina bili su naša svakodnevica“, zaključio je Ivanković.
Njegovo svjedočenje jedno je od niza iskaza koji govore o uvjetima zatočenja i postupanju prema hrvatskim zarobljenicima u Muzičkoj školi u Zenici tijekom 1993. godine.
Svjedok Bektaš: „S bolovanja su me vratili u vrijeme čišćenja Počulice – nakon toga sam bio u vojnoj policiji“
Svjedok Sulejman Bektaš iz Prnjavora kod Viteza govorio je o svom ratnom putu, angažmanu u postrojbama Armije BiH te radu u Vojnoj policiji stacioniranoj u Muzičkoj školi u Zenici tijekom sukoba 1993. godine.
Prema njegovom iskazu, na samom početku rata bio je pripadnik Patriotske lige, a potom i nekoliko manjih postrojbi. Kasnije je sudjelovao u formiranju 9. viteškog odreda u Travniku, gdje je prošao vojnu obuku, nakon čega je ustrojena i 7. muslimanska brigada.
„U jednom razdoblju bio sam komandir čete. Nakon toga imao sam operativni zahvat u zeničkoj bolnici i nalazio sam se na bolovanju“, ispričao je svjedok.
Govoreći o početku otvorenog sukoba između Armije BiH i HVO-a, naveo je kako je nakratko vraćen iz bolovanja.
„Na početku pravog sukoba podigli su me na dva dana s bolovanja. To je bilo u vrijeme kada su pali Ahmići i kada su počeli sukobi u Zenici. Tada je čišćena Počulica“, izjavio je Bektaš, misleći pritom na akcije koje su se odvijale u tom razdoblju na području viteškog naselja Počulica.
Nakon toga, kako je naveo, javio se kolegi iz sigurnosnih struktura koji mu je rekao da postoji potreba za ljudima u Vojnoj policiji.
„Javio sam se komandiru, primljen sam i narednih trinaest mjeseci ostao sam u Vojnoj policiji“, kazao je.
Bektaš je potvrdio da je njegova postrojba bila smještena u zgradi Muzičke škole u Zenici te da je zapovijedi dobivao od nadređenog komandira, kako usmeno tako i pismeno.
Govoreći o organizaciji objekta, potvrdio je da je podrumski dio zgrade služio kao pritvorski prostor.
„Podrum je služio kao zatvor. Tamo su bili smješteni pritvorenici bez obzira na vjeru i naciju“, rekao je svjedok.
Dodao je kako mu nije poznato jesu li pritvorene osobe dobivale formalne akte o lišavanju slobode.
Na upite o postupanju prema zatočenicima, Bektaš je ustvrdio da nije imao saznanja o zlostavljanjima.
„Pripadnici Vojne policije odnosili su se korektno prema zatvorenicima. Nije bilo premlaćivanja ili barem meni to nije bilo poznato“, izjavio je.
Prisjetio se i da je među zatočenicima bio Anto Vrvilo, njegov susjed.
„Sproveli su me dolje kako bih potvrdio identitet jedne osobe. Prepoznao sam Antu Vrvila jer mi je bio komšija“, rekao je.
Tijekom svjedočenja negirao je navode o maltretiranju i fizičkom zlostavljanju zatvorenika u Muzičkoj školi.
„Zatvorenici su jeli istu hranu kao i mi, a sanitarne prostorije koristili su normalno, na isti način kao i pripadnici Vojne policije“, ustvrdio je Bektaš.
Njegov iskaz u značajnoj se mjeri razlikuje od iskaza više ranije saslušanih svjedoka koji su govorili o teškim uvjetima zatočenja, premlaćivanjima i drugim oblicima zlostavljanja u podrumskim prostorijama Muzičke škole u Zenici tijekom 1993. godine.
„To što pričate da ste bili humani, priče su za malu djecu“ – verbalni sukob svjedoka i optuženog nakon ročišta
Nakon završetka današnjeg ročišta, ispred zgrade suda došlo je do kraćeg verbalnog sukoba između svjedoka Vlatka Ivankovića i optuženog Talića.
Kako su zabilježili naši novinari, Ivanković se obratio optuženom nakon što je tijekom suđenja iznio tvrdnje o korektnom postupanju prema zatočenicima u Muzičkoj školi u Zenici.
„Ja znam što sam doživio i kako ste se odnosili prema meni i svima ostalima u školi. To što vi pričate kako ste bili humani i korektni prema zatvorenicima, to su priče za malu djecu“, dobacio je Ivanković.
Razmjena riječi trajala je kratko i nije prerasla u ozbiljniji incident, a prisutni su ih ubrzo razdvojili. Ovaj događaj dodatno je pokazao duboke razlike između iskaza bivših zatočenika, koji govore o zlostavljanjima i teškim uvjetima zatočenja, te pojedinih svjedoka obrane koji tvrde da su pritvorenici imali korektan tretman tijekom boravka u Muzičkoj školi u Zenici.
Kratki verbalni obračun ispred suda bio je svojevrsni nastavak sučeljavanja dvaju potpuno različitih pogleda na događaje iz 1993. godine, koji su se tijekom cijelog dana mogli čuti i u sudnici. Za jedne, Muzička škola ostala je simbol zatočenja, straha i poniženja, dok drugi osporavaju navode o sustavnom zlostavljanju, što će u konačnici biti predmet sudske ocjene nakon okončanja postupka.
Leave a Reply