– Ja sam nju vidjela. Vikala sam joj da trči, da bježi. U jednom trenutku čak sam pokušala krenuti prema njoj, ali između nas su eksplodirali automobili i podignuo se plamen. Više nije bilo puta kojim sam mogla proći. A onda je ona samo nestala. Ta slika ostat će mi u glavi dok sam živa – kroz suze govori Nikolina Slavnić, mlađa sestra 34-godišnje Dragane Antešević, koja je izgubila život u stravičnom požaru koji je tijekom noći 13. na 14. kolovoza pogodio Omiš i okolna mjesta.
Posljednji put Nikolina je svoju sestru vidjela na cesti, stotinjak metara udaljenu od sebe. Dragana je bila na koljenima i držala kofer dok su oko njih gorjela vozila, a plamen presijecao svaki mogući put prema sigurnosti.
Nikolina je pokušavala dozvati sestru i natjerati je da potrči. U jednom trenutku između njih se stvorila vatrena prepreka. Kada je plamen prošao, Dragane više nije bilo.
Dvije sestre zajedno su pokušavale pobjeći iz područja zahvaćenog požarom, kao i brojni drugi stanovnici i turisti. Nikolina je uspjela izaći iz vatrenog obruča s lakšim ozljedama. Dragana, nažalost, nije.
„Od sestre se ne oprašta“
Nekoliko dana nakon tragedije Nikolina se od sestre oprostila emotivnom objavom na društvenim mrežama.
– Moja Dragana, moja sestra, moja jedina… – napisala je tada.
U objavi je opisala prazninu koja je ostala nakon posljednjeg zagrljaja, ali i činjenicu da se još uvijek teško pomiruje s tim da sestre više nema.
– Ne mogu da se oprostim od tebe, jer se od sestre ne oprašta. Samo ću naučiti da živim s tim da te ne mogu zagrliti, ali ću te nositi u sebi dok god dišem – poručila je Dragani.
Posebno snažno odjeknula je njezina rečenica:
– Nisi otišla iz mog života, Dragana. Samo si otišla tamo gdje ja još ne mogu doći.
U danima nakon požara u javnosti su se pojavljivale različite informacije o sudbini sestara. Spominjalo se da je Nikolina teško ozlijeđena, da se nalazi u bolnici, pa čak i da je u induciranoj komi.
Stvarnost je bila drugačija.
Nikolina je preživjela i vratila se obitelji. Zadobila je opekline na stopalima, ozljedu glave i ruke te posljedice zbog kojih se teško oslanja na noge. No, kako sama kaže, fizičke rane nisu ono što je najviše boli.
– Nisam teško ozlijeđena. Imam rane koje će zarasti. Lakše sam ozlijeđena, ali mi je duša povrijeđena. To je jedino što mogu reći.
Dvije sestre koje su zajedno otišle na sezonu
Dragana je rođena 1992. godine, a Nikolina šest godina kasnije. Upravo je Dragana prije nekoliko godina pomogla sestri pronaći posao u Vili Charlotte na Balića Ratu kod Omiša.
Nikolina je zavoljela posao i sredinu u kojoj je radila. Ove godine nagovorila je i Draganu da joj se pridruži.
Dragana je iza sebe imala 15 godina rada u istoj tvrtki u Bosni i Hercegovini, no odlučila je krenuti ispočetka. Njezin suprug u tom je razdoblju također ostao bez posla.
U Hrvatsku nisu došle zbog luksuza, nego zbog posla i želje da poprave životne okolnosti. Nikolina je radila na recepciji, dok je Dragana bila sobarica. Živjele su zajedno u vili.
– Nismo se odvajale jedna od druge. Spavale smo u istom krevetu. Ona je tako brzo zavoljela to mjesto. I ljudi su nju zavoljeli od prvog trenutka. Bila je anđeo. Vjerujte mi, moja sestra u životu nije ni mrava zgazila – kaže Nikolina.
Nitko od njih tada nije mogao pretpostaviti da će zajednički posao završiti tragedijom.
Požar im se najprije činio dalekim
U vili je kobne večeri bilo oko 120 gostiju. Požar su u početku promatrali izdaleka.
Nikolina je već ranije viđala požare na tom području i nije očekivala da će se vatra približiti objektu.
Situacija se, međutim, vrlo brzo promijenila.
Gosti su počeli izlaziti iz apartmana, fotografirati nebo i pripremati se za odlazak. Ubrzo je nestalo električne energije, a s njom je stigao i potpuni kaos.
– Sve do tog trenutka nisam vjerovala da plamen može doći do nas. Gosti su počeli panično izlaziti i pakirati se. Kada je nestalo struje, nastao je potpuni kaos. Mi još nismo ni znale da je naređena evakuacija – prisjeća se Nikolina.
Susjeda ih je upozorila da moraju odmah napustiti objekt i pitala imaju li automobil.
Imale su službeni Caddy.
Čekale su da posljednji gost napusti vilu, a zatim su se, unatoč dimu i užarenim česticama koje je nosio vjetar, vratile po svoje stvari.
Kobna odluka da krenu prema Magistrali
Tri žene krenule su automobilom prema Magistrali. Vila se nalazila uz obalu, ali Nikolina nije poznavala dovoljno dobro teren i uvjete koji su se te noći stvorili.
Vidjela je da drugi automobili bježe prema Omišu i odlučila slijediti isti smjer.
– U takvoj situaciji ideš onamo kamo idu svi. Misliš da je to ispravno. Nisam poznavala buru, more ni teren. Nisam imala vremena razmišljati. Sekunde su nas dijelile od svega.
Kasnije je shvatila da je put prema moru možda bio sigurnija opcija. No u trenutku kada su bježale, nitko nije mogao znati što se nalazi iza sljedećeg zavoja.
– Meni nisu krivi ni ljudi, ni to mjesto, ni Hrvatska. Žao mi je samo što je moja sestra morala otići na takav način. Ništa drugo.
Automobil se zapalio gotovo odmah
Nakon izlaska na Magistralu situacija je postala dramatična. Ispred njih su se nalazila još dva vozila, a automobili su se u panici kretali prema Omišu.
Nisu stigle daleko.
Caddy je zahvatila vatra, a temperatura unutar vozila postala je nepodnošljiva.
– Mislim da smo se zapalile iste sekunde. U automobilu je bila golema vrućina. Vrištale smo, a ja sam telefonom bila povezana sa svojim menadžerom. On je mogao čuti naše krike i cijelu našu borbu za život.
Nikolina je pokušala nastaviti voziti, tražeći mjesto na kojem bi mogla zaustaviti automobil i izvući sve tri.
Motor se zbog vrućine ugasio, no uspjela ga je ponovno pokrenuti. Nakon još nekoliko desetaka metara automobil je ponovno stao.
Tada je shvatila da više nema vremena.
– Rekla sam im: „Mi ćemo poginuti. Izlazite van!“ Znala sam da će automobil eksplodirati ako ostanemo u njemu.
Sve tri izašle su iz vozila.
Uslijedile su sekunde koje će Nikolina, kako kaže, pamtiti do kraja života.
„Vikala sam joj da trči“
Nikolina je krenula prema moru, uvjerena da Dragana ide za njom.
U jednom trenutku shvatila je da je sestra nestala iz njezina vidokruga. Kada se ponovno okrenula, ugledala ju je stotinjak metara iza sebe.
Dragana je bila s koferom u ruci.
Između njih su gorjeli automobili, a plamen je presijecao cestu.
– Vikala sam joj da trči, da bježi. Vidjela sam je kako kleči, stoji i gleda me. Naišao je plamen i više je nisam vidjela. Samo je nestala.
Nikolina je pokušala krenuti prema sestri, ali nije mogla proći kroz vatru.
Automobili su eksplodirali, temperatura je bila nepodnošljiva, a svaki pokušaj povratka značio je gotovo sigurnu smrt.
– Kosa mi se zapalila. Trčala sam bosa, a automobili oko mene su gorjeli i eksplodirali. Plamen me pratio. Ne mogu vam opisati kako izgleda kada trčite, a vatra ide za vama.
Najviše joj se vraća slika Dragane s koferom u ruci.
– Znam da se nisam mogla vratiti. Da sam krenula kroz taj plamen, poginula bih. Ali stalno mi se vraća ta slika. Ona stoji s koferom, gleda me i onda je više nema.
Obitelj je čekala potvrdu identiteta
Nakon višesatne potrage obitelj je dobila informaciju da je na području požarišta pronađeno tijelo.
U tom trenutku još nije bilo službene potvrde o identitetu.
Nikolina je, međutim, prema svemu što je znala o posljednjim trenucima i mjestu na kojem je sestra nestala, već strahovala od najgoreg.
– Nitko nam još nije osobno potvrdio da je to ona. Ali ja znam. Na tom mjestu nema tko drugi biti. Sve mi je jasno – kazala je.
Obitelj je čekala završetak postupka identifikacije i službenu potvrdu.
Za Nikolinu je u međuvremenu počela nova borba – ona nakon požara.
„Moje će rane zarasti, ali ovo drugo…“
Nakon svega vratila se u obiteljski dom, gdje joj članovi obitelji pomažu oko oporavka i previjanja ozljeda.
O fizičkim posljedicama govori gotovo usputno.
Ono što je proživjela, kaže, puno je teže.
– Meni to nije bilo važno jer sam živa. Moje će rane zarasti. Ali ovo drugo… Ne znam kako će ovo ikada proći. Da barem nisam sve vidjela. Da nisam bila u tom paklu i gledala smrt u oči.
Nikolina kaže kako ni sama ne zna što ju je uspjelo izvući iz vatrenog obruča.
– Ne znam što me spasilo. Spasila me ta žena. Nju je Bog poslao na to mjesto. Sada sam došla do toga da više nemam ni suza. Plačem, ali suza više nema.
U obitelji, kaže, gotovo nitko ne spava. Majka u snu doziva Draganu i još uvijek se teško suočava s činjenicom da se kći neće vratiti.
– To su traume. Nas smo dvije bile jedine sestre. Sada smo ostali mama, tata i ja….
Za Nikolinu će posljednja slika Dragane ostati najteži dio tragedije – sestra koja stoji s koferom u ruci, pokušava pronaći put kroz vatru, dok joj ona viče da bježi.
Slika koju, kako sama kaže, neće moći zaboraviti dok je živa.
Borak.tv
Leave a Reply