Život iza samostanskih zidova mnogi zamišljaju kao ozbiljan i strog, bez puno prostora za šalu i smijeh. No, kako pokazuje knjiga hercegovačkog franjevca fra Ivana Dugandžića, stvarnost je potpuno drukčija.
Poznati franjevac, bibličar i umirovljeni profesor zagrebačkog KBF-a u knjizi „Fratri se šale i smiju“ okupio je brojne duhovite događaje iz života svoje redovničke braće – od zaboravljenih ključeva i automobila do neobičnih razgovora i situacija koje su među fratrima ostale upamćene desetljećima.
Fra Ivan kaže kako upravo u samostanima često ima mnogo bezazlenog smijeha i međusobnog zadirkivanja.
„Takvi su pravi dar Božji i svi uživaju u njihovu društvu“, kaže fra Ivan govoreći o fratrima koji se znaju našaliti na vlastiti račun.
Fra Svetozar – zaboravljivost koja je postala legenda
Među brojnim likovima u knjizi posebno mjesto zauzima fra Svetozar Kraljević, donedavni gvardijan samostana u zagrebačkoj Dubravi, a danas župni vikar i bolnički kapelan u Mostaru.
Fra Svetozar među fratrima je poznat po zaboravljivosti, ali i po tome što se na vlastiti račun nikada nije ljutio.
Kada ga je jednom fra Slavko Soldo upitao je li istinito sve ono što se o njemu priča, fra Svetozar je odgovorio:
„Bilo je tu nešto, a onda to ode na doradu fra Ivanu Dugandžiću i on to pusti u opticaj.“
Jedna od takvih zgoda dogodila se tijekom blagoslova kuća u Gornjim Radišićima.
Fra Svetozar došao je u jednu kuću, ukućani su ga ponudili kavom, pa su se zapričali. Nakon nekog vremena sjetio se da ima još kuća koje treba obići, pozdravio se i otišao.
Tek su kasnije ukućani shvatili da kuću zapravo nije blagoslovio.
„Fra Jozo, je li taj tvoj zet oženjen?“
Fra Svetozarova zaboravljivost znala je dovesti i do potpuno neočekivanih pitanja.
Jednom je njegov prijatelj fra Jozo Grubišić dugo pričao o svom zetu i njegovim problemima. Fra Svetozar ga je pažljivo slušao, povremeno nešto pitao, a onda nakon dužeg razgovora ozbiljno upitao:
„Fra Jozo, je li taj tvoj zet oženjen?“
Fićo je krenuo, ali bez fratara
Jedna od najpoznatijih priča dogodila se početkom osamdesetih godina, kada je fra Svetozar bio kapelan na Humcu.
Tada je u samostanu bilo samo nekoliko automobila, pa su fratri morali pažljivo organizirati prijevoz. Jedne nedjelje fra Svetozar trebao je Fićom voziti na Zviriće i usput povesti fra Ivana Landeku, poznatog kao Brko, na Hardomilje.
No Fićo nije htio upaliti.
Fra Ivan Dugandžić i fra Landeka počeli su ga gurati, dok je fra Svetozar bio za upravljačem. Nakon nekoliko pokušaja automobil je napokon upalio.
Problem je bio što je fra Svetozar tada jednostavno nastavio voziti.
Dvojica fratara mahala su mu, pokušavali ga zaustaviti, ali ih nije vidio. Na kraju je Brko morao potražiti drugi prijevoz.
Kamenčići u prozor usred noći
Još jedna zgoda dogodila se u Konjicu.
Fra Svetozar, koji je tada služio u tamošnjem samostanu, jedne se noći kasno vratio iz Međugorja. Zaboravio je ponijeti ključ, a ostali fratri već su spavali.
Kako bi nekoga probudio, počeo je bacati kamenčiće u prozor sobe za koju je mislio da pripada jednom od fratara.
Dugo je pokušavao probuditi „nesretnog“ fratra, a onda shvatio da cijelo vrijeme gađa – prozor vlastite sobe.
U Konjicu mu se dogodila još jedna slična situacija.
Jednog je čovjeka odvezao na željeznički kolodvor, ispratio ga do vlaka i nakon njegova polaska krenuo pješice prema samostanu.
Zaboravio je da je došao automobilom.
U samostanu su u međuvremenu počeli tražiti automobil i već su pomišljali na krađu. Ključ je pronađen kod fra Svetozara, a automobil tamo gdje ga je ostavio.
Zaspao u automobilu – pa završio na pogrešnom mjestu
Fra Svetozar jednom je trebao odvesti fra Martina Planinića do Jablanice, dok je sam nastavljao prema Bijelom Polju.
Fra Martin, poznat po tome da kao suvozač brzo zaspi, upravo je to i učinio.
Fra Svetozar je zaboravio da ga treba ostaviti u Jablanici i odvezao ga sve do Bijelog Polja.
Kada se fra Martin probudio, shvatio je gdje se nalazi i zatražio da ga vrati.
Fra Svetozar je pristao.
No tijekom povratka fra Martin je ponovno zaspao, a fra Svetozar se zaustavio tek pred samostanom u Konjicu.
Tako su nakon nekoliko sati vožnje ponovno završili tamo gdje su i krenuli.
Fratar koji nije znao broj svoje sobe
Fra Vojislav Mikulić, poznat kao fra Vojo, također je ostao upamćen po rastresenosti.
Dok je živio u mostarskom samostanu, nikako nije mogao zapamtiti broj svoje sobe. Zato je na vrata stavio malu pločicu kako bi znao da su to njegova vrata.
Fratri su brzo pronašli način za šalu – pločicu bi jednostavno premjestili na vrata neke druge sobe.
Fra Vojo bi ušao bez kucanja, ugledao drugog fratra i ljutito upitao:
„Što ti radiš u mojoj sobi?“
Njegova zaboravljivost jednom je gotovo dovela i do pogrešnog vjenčanja.
U maloj kapelici u Grljevićima mladoženja i kum su zbog gužve zamijenili mjesta. Kada je došao trenutak vjenčane privole, fra Vojo je zaboravio tko je mladoženja pa je kuma upitao:
„Uzimaš li ovdje nazočnu I. za svoju zakonitu ženu…?“
Kum je pokušao objasniti da nije mladoženja, ali ga je fra Vojo prekinuo:
„Nema nikakva suvišna razgovora, samo odgovaraj s da ili ne!“
„Babo mi se dvaput ženio!“
Fra Ivan u knjizi donosi i brojne zgode drugih hercegovačkih fratara.
Fra Drago Stojić bio je poznat kao čovjek škrt na riječima, ali je upravo zbog toga znao biti posebno duhovit.
Dok je radio u samostanskom vrtu na Humcu, dvije muslimanke iz Ljubuškog divile su se velikim rajčicama.
Jedna od njih upitala ga je:
„Molim vas, tko obrađuje tako velik vrt?“
„Sve ja sa svojom braćom“, odgovorio je fra Drago, pokazujući na fra Miju Križanca i mlade novake.
Žena se začudila kako mogu biti braća kada je među njima tolika razlika u godinama.
Fra Drago joj je kratko odgovorio:
„Babo mi se dvaput ženio!“
Kad je fra Zrinko objasnio večernju misu
Jedna od zanimljivijih priča vezana je i uz početke međugorskih ukazanja.
Fra Zrinko Čuvalo tada je bio kapelan u Međugorju, a komunističke vlasti pokušavale su zaustaviti okupljanja vjernika, posebno večernje mise.
Jednom je Mate Bencun pokušao fratrima objasniti kako je nekoć i sam išao na misu, ali da je ona uvijek bila ujutro.
„Odakle sad najednom večernja misa?“, pitao je.
Fra Zrinko mu je odgovorio:
„Mate, duše ti, nije Isus s učenicima slavio posljednji doručak već posljednju večeru!“
„E, da je ovdje pokupiti milostinju!“
U knjizi svoje mjesto imaju i braća laici.
Posebno se fra Ivan prisjeća fra Franje Ćavara – Franca, svojevrsne legende mostarskog samostana.
Prije dolaska u franjevački red bio je profesionalni brijač u Posušju, a u samostanu je nastavio šišati fratre.
Kao sakristan bio je zadužen i za prikupljanje milostinje. Toliko je iskustva imao da je znao gotovo odmah procijeniti koliko novca ima na hrpi.
Jednom je s drugim fratrima gledao važnu nogometnu utakmicu. Stadion je bio prepun gledatelja, a dok su drugi razgovarali o nogometu, Franc je rekao:
„E, da je ovdje pokupiti milostinju!“
Knjiga kao uspomena na jednu generaciju fratara
Ovo su samo neke od smiješnih i šaljivih situacija koje su se događale te su u knjizi u puno većem broju i bolje opisane.
Fra Ivan Dugandžić kaže kako su ga fratri godinama nagovarali da ove zgode zapiše kako ne bi otišle u zaborav.
„Mnogi su me poticali da to zapišem i objavim, kako bi se i mlađi naraštaji fratara mogli nasmijati zanimljivim dogodovštinama svoje starije braće od kojih većine više i nema na životu“, kaže fra Ivan.
Nakon dugog odgađanja ipak je odlučio sačuvati priče o ljudima s kojima je desetljećima živio i radio.
Knjiga „Fratri se šale i smiju“, objavljena u nakladi Naših ognjišta iz Tomislavgrada, tako donosi niz stvarnih i duhovitih zgoda iz fratarskog života.
Iza smiješnih situacija, zaboravljenih ključeva, automobila, pogrešnih pitanja i međusobnih šala ostaje uspomena na jednu generaciju fratara – i podsjetnik da se i iza samostanskih zidova itekako zna dobro nasmijati.
Borak.tv
Leave a Reply