Solakova Kula kod Konjica, i ove je godine okupila brojne raseljene župljane, njihove potomke i hodočasnike koji nisu zaboravili svoj rodni kraj.
Iznad kanjona Neretvice, u planinskim selima koja pripadaju području grada Konjica, ponovno su se susreli oni koji danas žive daleko od svojih ognjišta, ali i dalje osjećaju snažnu povezanost sa svojim krajem.
Prije ratnih godina u župi Solakova Kula živjelo je više od tisuću vjernika. Danas ih je tek dvadesetak, uglavnom starije životne dobi. Ipak, svake godine za Ilindan ovo mjesto ponovno oživi – kroz molitvu, pjesmu, susrete i sjećanja.
Ovogodišnja proslava održana je 19. srpnja, u nedjelju najbližu blagdanu svetog Ilije.
Svetu misu predvodio je župnik don Marin Marić, a posebno je bilo ohrabrujuće vidjeti veliki broj mladih i djece koji su došli zajedno sa svojim roditeljima i bakama i djedovima.
Povratak na djedovinu
Brojni razgovori tijekom okupljanja ponovno su otvorili teme povratka, obnove kuća i života u rodnom kraju.
Jedan od onih koji se odlučio vratiti je Nikola Sudar, koji je 2012. godine iz Velike Gorice došao ponovno živjeti u Neretvicu zajedno sa suprugom.
„Tu me dočekala i stara majka koja je još uvijek živa, s 91 godinom. Uglavnom živim od poljoprivrede. U mirovini sam“, kazao je Sudar.
Dodaje kako mu djeca i drugi članovi obitelji dolaze kada im obveze dopuste. Ističe kako je velik broj kuća obnovljen, ali mnogi ljudi zbog poslovnih obveza još uvijek ne mogu češće dolaziti.
„Dođu kad god koji minut ugrabe. Vremena su nezgodna za neke velike dolaske, ali Bože moj“, rekao je.
Za njega nema dvojbe – povratak na svoje ognjište ima posebnu vrijednost.
„Nezgodno je, ali tko god može neka se vrati na svoje. Ništa ljepše nema od svog kraja. Ništa ljepše na svijetu“, poručio je Sudar.
Hodočasnici svratili na putu prema Međugorju
Posebnu vrijednost ovogodišnjoj proslavi dali su i hodočasnici koji su stigli iz udaljenih krajeva.
Bračni par Božica i Piljo Zečević iz župe Zovik kod Brčkog na svom devetodnevnom hodočašću prema Međugorju odlučio je zastati na Solakovoj Kuli i sudjelovati na svetoj misi.
„Danas je naš deveti dan pješačenja prema Međugorju. Prošli smo Tuzlu, Živinice, Kreševo, Deževice i Bare, a zatim stigli ovdje. Budući da se slavi patron župe svetog Ilije, željeli smo zajedno s njima slaviti svetu misu“, rekao je Piljo Zečević.
Sjećanja koja čuvaju identitet kraja
Okupljanje na Solakovoj Kuli bilo je prilika i za susrete sa starijim mještanima koji su podijelili svoja sjećanja na nekadašnji život u ovom kraju.
Janjko Renjo prisjetio se djetinjstva, školskih dana i vremena kada je pomagao župniku pri blagoslovu kuća.
Rođen je u Gornjoj Vratnoj Gori, a 1972. godine otišao je u Njemačku, gdje je proveo radni vijek. Danas živi u Mostaru, ali kaže kako ga Solakova Kula i dalje snažno veže uz prošlost.
„Ovdje sam se krstio, bio dosta puta kum. Pokojnom župniku Marijanu Pešiću vodio sam konja kada je išao blagoslivljati kuće“, prisjetio se Renjo.
Govoreći o svom školovanju, prisjetio se i teških trenutaka iz mladosti.
„Ja sam morao ići u školu. Bilo je muslimanske djece tristo, a ja sam bio sam. Krio bih se u kut“, rekao je.
Unatoč životnim putevima koji su ga odveli daleko, poručuje kako će se uvijek vraćati.
„Ovo ovdje je sve naše i dok mogu dolaziti, ja ću dolaziti“, kazao je Renjo.
Nada u obnovu života
Župnik don Marin Marić ističe kako, unatoč malom broju stalnih stanovnika, postoji razlog za optimizam.
Kaže kako gotovo svaka obitelj ili njihovi potomci tijekom godine barem jednom posjete svoj kraj – bilo za Ilindan, druge blagdane ili obilazak grobova svojih predaka.
„Trenutno stanje u župnoj zajednici je takvo da župa broji dvadesetak vjernika koji su većinom starije životne dobi“, rekao je don Marić.
Ipak, raduje ga što se u pojedinim selima ponovno vide znakovi života.
„Vidi se u skoro svim selima i zaseocima gdje se nešto budi. Od Rolja, Jasenika, Požete uvijek niče novi crveni krov. I mene to doista raduje“, kazao je.
Dodaje kako Crkva može biti podrška ljudima koji žele obnoviti svoja imanja i vratiti život u ovaj kraj, ali da za mnoge infrastrukturne probleme postoje druge nadležnosti.
„Ne gradimo mi putove, ne gradimo rasvjetu. Tu možemo pogurati ili govoriti, ali to ipak nije do nas“, naglasio je.
Na kraju je poručio kako su ljudi Neretvice snažno vezani uz vjeru i svoje korijene.
„Ovo su ljudi vjere. To su temperamentni ljudi koji svoju vjeru nastoje živjeti i tamo gdje su otišli. Svaki njihov dolazak meni je vjetar u leđa“, zaključio je don Marin Marić.
Ilindan na Solakovoj Kuli još jednom je pokazao da, iako su mnogi odavno raseljeni, veza s rodnim krajem nije nestala. Ognjišta, uspomene i vjera ostaju ono što povezuje generacije.
Borak.tv
Foto: Ramski Vjesnik
Leave a Reply