Širokobriježanka Josipa Galić već godinama svoj život posvećuje onima kojima je pomoć najpotrebnija. Nezbrinuta djeca, beskućnici, bolesni i siromašni dio su njezine svakodnevice, a Afrika je s vremenom postala njezin drugi dom.
Ova istaknuta volonterka i aktivna članica župe svetih Anđela u zagrebačkom Savskom gaju sudjeluje u brojnim humanitarnim i crkvenim inicijativama. Posebno mjesto u njezinu srcu zauzimaju djeca iz sirotišta u Africi, koja, kako sama kaže, doživljava kao vlastitu djecu.
„Moja su djeca u Africi, kao i ovdje na više mjesta u Zagrebu. Čujem i rečenicu: Bog će ti platiti. Uvijek odgovaram: Sve mi je dao“, istaknula je Galić.
Korijeni iz Širokog Brijega
Josipa Galić rođena je 2. srpnja 1980. godine u Širokom Brijegu. Odrasla je u obitelji uz starijeg brata Krešimira i mlađu sestru Mariju.
Njezina majka Olga, rođena Panđa, podrijetlom je iz Mostara, dok je otac Vinko rođen u Crnim Lokvama kod Širokog Brijega.
Ratne godine donijele su brojne promjene obitelji Galić. Majka je zbog posla odlazila u Italiju, a potom u Njemačku, dok se otac brinuo za djecu.
Obitelj je posebno pogodio iznenadni gubitak oca, koji je preminuo na dan vjenčanja njihove najmlađe kćeri, nakon 31 godine braka.
Zagreb joj postao novi dom
Početkom devedesetih godina Josipin brat zbog ratne nesigurnosti odlazi na školovanje u Zagreb, a nakon njegovih iskustava iz učeničkog doma, istim putem krenule su i Josipa i njezina sestra.
Život u domu, koji joj je tada bio novo iskustvo, kasnije će imati posebno značenje jer je upravo ondje danas ravnateljica.
Kako ističe, godine provedene u zajednici naučile su je strpljenju, odgovornosti, zauzimanju za druge i važnosti zajedništva.
Ljubav prema vjeri i volontiranju razvila još u mladosti
Josipino djetinjstvo bilo je snažno povezano sa širokobriješkom crkvom i franjevačkim okruženjem.
Još kao srednjoškolka počela je volontirati kroz Franjevačku mladež, a posebno joj je ostao u sjećanju boravak na otoku Jakljanu, gdje je susretala žene i djecu koji su prošli teška ratna iskustva.
Ta iskustva otvorila su joj put prema humanitarnom radu koji je kasnije postao njezin životni poziv.
Od studija do ravnateljice učeničkog doma
Iako je željela studirati novinarstvo, Josipa Galić završila je hrvatsku kulturu i sociologiju na Hrvatskim studijima te diplomirala 2006. godine.
Nakon nekoliko godina traženja posla, 2009. godine zaposlila se u Učeničkom domu Marije Jambrišak u Zagrebu.
Počela je kao odgojiteljica, a danas već nekoliko godina obnaša dužnost ravnateljice doma u kojem je i sama nekada živjela.
Afrika joj postala drugi dom
Nakon što je čula propovijed salezijanca don Danka Litrića, Josipa je poželjela otići u Afriku.
Prvi odlazak nije bio posljednji. Godinama se vraćala, a djeca iz tamošnjih sirotišta postala su važan dio njezina života.
„Bog me obilato nagradio talentima koji se umnažaju kada ih dijelim“, rekla je Galić, ističući kako je kroz pisanje i svjedočanstva uspjela potaknuti mnoge ljude da pomognu.
Pomaže djeci, beskućnicima i potrebitima
Osim pomoći djeci u Africi, gotovo 16 godina povezana je s domovima za nezbrinutu djecu u Hrvatskoj – Domom svetoga Josipa u Leskovcu i Domom svete Terezije od Maloga Isusa na Vrhovcu.
Oko njezina djelovanja okupila se i zajednica „Mrvica ljubavi“, koja iz godine u godinu raste.
Već osam godina subotama kuha za zagrebačke beskućnike u pučkoj kuhinji svetoga Vinka Paulskoga, a aktivna je i u Humanitarnoj udruzi fra Mladena Hrkaća.
„Sve mi je dao“
Na pitanje kako uspijeva uskladiti sve obveze, Josipa odgovara jednostavno – vjerom i povjerenjem.
„Kada se Bogu kaže da, on sve drugo posloži u životu“, poručuje.
Iako nema vlastitu djecu i nije zasnovala obitelj, kaže kako majčinsku ljubav pronalazi u djeci kojoj pomaže.
„Moja su djeca u Africi, kao i ovdje na više mjesta u Zagrebu. Poveo me prostranstvima ove zemlje, pokazao mi što sve imamo i kako možemo podijeliti s drugima“, kazala je.
Vjeru, kaže, treba pokazivati djelima
Galić smatra da se vjera najviše pokazuje vlastitim primjerom, a ne samo riječima.
Posebno ističe mlade koji kroz molitvu, zajedništvo i humanitarni rad pokazuju da Crkva ima budućnost.
„Kada vidim da mladi svećenik uspije privući mlade na cjelonoćno klanjanje pred Presvetim, znam da imamo budućnost. Božji smo“, zaključila je.
Borak.tv
Izvor: Jabuka.tv























Leave a Reply