U snažnoj konkurenciji mladih talenata, njegove pjesme, prožete izraženim emocijama i osobnim doživljajem svijeta, prepoznate su kao najbolje među brojnim pristiglim radovima. Stručni žiri posebno je istaknuo autentičnost izraza, dubinu osjećaja i zrelost pjesničkog glasa, što je Antu izdvojilo kao najuspješnijeg sudionika ovogodišnjeg natjecanja, piše Radio Posušje.
Posebnu vrijednost ovom uspjehu dala je i činjenica da je nagradu preuzeo u pratnji svojih profesorica Jasminke Petric i Sanje Crnogorac-Sitarski, koje su ga pratile i podržavale u njegovom književnom razvoju.
Ovaj rezultat još je jedna potvrda kako među mladima i dalje postoji snažan interes za književno stvaralaštvo, ali i značaj mentorskog rada u prepoznavanju i razvijanju talenata.
“Čitajući i gledajući radove, možemo samo reći kako smo ponosni na mlade naraštaje, a pjesme učenika prvog razreda Ante Reze prepoznate su kao najbolje što mu je osiguralo prvo mjesto u kategoriji učenika srednjih škola. Najiskrenije čestitke! Vjerujemo kako će svaki pažljiviji čitatelj u Antinim stihovima prepoznati dio sebe. Pjesme dobivaju još više na umjetničkoj vrijednosti s obzirom da je svaka inspirirana osobnim iskustvom i doživljajem svijeta oko sebe”, poručeno je iz Gimnazije fra Grge Martića Posušje.
Čestitke od srca Anti Rezi i njegovoj profesorici Jasminki Petric na ovom velikom uspjehu!
MOLITVA PUTNIKA
Ti mi staze ravnaš u pitomu ravan,
dok divljim vrtom sadiš rosni put.
Iz pepela stara moj život je sazdan,
dok svijet mi je tjeskoban i pust.
Samo Ti, u dahu, kidaš teške lancesposobnost izra
i suncem bojiš svaki kišni sat.
Tamo gdje drugi vide tek neznance,
Ti znaš tko sam i moj svaki pad.
O, moj Bože…
Ja sam tek trska usahla rasta,
drhtavih dlanova što luku traže.
Dok jedra mi para vjetar bez spasa,
Tvoja mi tišina putove kaže.
Nek’ oči Ti vide što srce zataji,
kad oluje lome i dno me dotakne.
U mojem mraku Ti bistrinu sjaji,
nek’ se ponor pred Tobom izmakne.
A ja? Ja sam putnik što vječito skreće,
dok srce u strahu traži svoj spas.
Da bar sam vjernik, ma kamo sreće
da jasno u svemu čujem Tvoj glas.
KAKO JE U RAJU
Kako privest’ kraju bijeli danak
i počinut’ u miran pravednika sanak,
kad su tvoje oči odavno već snene,
a moje su puste i tebe željne.
I što još drhtavih ruku napisati
pa ti po anđelu u suton poslati?
Reci zvijezdam’ neka čitat’ daju,
pa mi kaži kako je u raju.
Vikni silno u dahu toga časa
i ne štedi snagu svoga glasa.
Nek’ odjekne po cijelome kraju
krik duše moje: „Kako je u raju?”
PUTEVI NADE
Suze moje su nada, a nada ne vene,
plačem jer vjerujem da još je tu za mene.
Ne zbog one boli što srce razdire,
već zbog straha da nada umire.
Sanjam dan kad svijet će bez sjene disat’,
kad jutro neće više gubitkom mirisat’,
kad će se snovi u svjetlost sliti,
kad će Bog sve što je htio ispuniti
Da srce ne šapće više: „Zašto si sam?“
Dok drugi se grle, ja tražim tvoj hram.
Ne tražim mnoštvo ni glasove prazne,
već dušu što šuti u hladne zore, mrazne.
Zar mnogo tražim? Tek korak na stazi
dok usud me surovi lomi i gazi.
I smijem se, makar rana još gori,
jer čudni su putevi što Bog ih stvori!
Autor Ante Rezo
Borak.tv
Leave a Reply