Željko Barbarić i Srećko Čuljak iz Šiljevišta, zaseoka Klobuka, junaci su dirljive reportaže koju je za Glas Hercegovine snimio novinar Mario Brkić. Njihova priča nije samo priča o dvojici ljudi, nego o jednom vremenu, o selu koje polako utihne, ali ne nestaje – jer ga još uvijek netko voli.
Svaki dan ostavljaju grad iza sebe i vraćaju se u selo. Ne zbog posla, ne zbog novca, nego zbog osjećaja pripadnosti, zbog zemlje, vode i uspomena.
„Ovdje je bilo preko 40 domaćinstava, čak 55 kad smo mi bili djeca“, prisjećaju se. Svaka kuća imala je kravu, ovce, kokoši. Njihovi su stari gonili stoku u Borajnu, obrađivala se zemlja, sadili vinogradi. Živjelo se od duhana, od povrća, od onoga što se proizvede vlastitim rukama.
Danas? Tek pokoja kuća ima desetak ovaca. „Mi imamo najviše kokošiju“, kažu kroz smijeh.
Rakovnik – voda bez kamenca
Posebno mjesto u njihovoj priči zauzima Rakovnik – izvor čiste vode iz brda Klobuka. U tom brdu, kažu, ima pet-šest, možda i deset izvora, ali Rakovnik i Čuljkovnik su najveći.
„Nosili su vodu na analizu. Kažu, čistije nije bilo. Danas je rijetko gdje nađeš ovako čistu vodu“, govori Srećko dok iz bidona toči hladnu izvorsku vodu.
Ta voda, bez kamenca, nekada je značila život. Danas je simbol nečega što je ostalo netaknuto – kao i njihova povezanost s krajem.
Teška vremena i odlasci
Srećko je selo napustio 1981. godine. Prije toga radio je u Zagrebu, a njegov otac još 1959. otišao je u Njemačku, među prvim gastarbajterima. Obitelj je prošla kroz teške godine, ostala bez oca u ranoj dobi, ali, kako kaže, „nikad nisam bio gladan – borba je bila, ali preživjelo se“.
Osamdesetih godina krenuo je veliki val iseljavanja iz hercegovačkih sela. Nije bilo vode, telefona, infrastrukture. Ljudi su odlazili u gradove, u inozemstvo, trbuhom za kruhom. Nakon rata se nešto pokrenulo – stigla je struja, voda, ceste – ali mnogi se nisu vratili.
Danas u Šiljevištu gotovo da nema mladih. „Ima jedan, dva, tri… ali to više nije selo kakvo je bilo“, kažu.
Kamene kuće i brojevi iz 1918.
Dok prolaze zaseokom, pokazuju stare kamene kuće. Kovane ograde, kameni pragovi, brojevi urezani iz 1918., 55, 65, 69… Sve je to nekada građeno rukama bez strojeva, bez željeza, kamen do kamena.
„Ovo je letva od kada ja znam“, govori Željko, pokazujući staru ogradu. Sve je zaraslo u kupinu, ali tragovi života su vidljivi – svinjci, zubresnjaci, košnice, mjesta gdje su se masline natapale, gdje se čuvala stoka.
„Kad je kovano, vrijedi puno“, dodaju, svjesni da današnja gradnja rijetko ima tu čvrstoću i trajnost.
Nada u povratak
Ipak, usprkos tišini i praznim kućama, nada postoji. Unuci i praunuci dolaze, obilaze imanja, razmišljaju o obnovi. Jedan je već zatražio građevinsku dozvolu. Drugi su ostavili dio zemlje „ako bi se netko vratio“.
„Nikad ne reci nikad“, ponavljaju.
Jer najvažnije je da imaju gdje doći. Kuće možda zarastu, ali dok postoji vlasništvo, dok postoji sjećanje – postoji i mogućnost povratka.
Masline stare stoljećima
U selu rastu i stare masline. Jedna, kažu, ima i do 300 godina. Druga je posađena 1938. godine i tek se nedavno osušila. Maslina je ovdje simbol trajanja – generacije su prolazile, ali korijen je ostajao.
„Mi smo se podijelili, sve je čisto u papirima“, kažu, svjesni koliko su neriješeni imovinski odnosi danas prepreka obnovi sela.
Dok mogu – dolazit će
Željko i Srećko ne žive stalno u Šiljevištu, ali svakodnevno dolaze. Održavaju, čiste, sade, obilaze. Kažu da su izdržali 44 godine braka, da su prošli svašta, ali da bez sela – ne mogu.
„Dok budemo mogli, dolazit ćemo“, poručuju.
Njihova priča nije samo nostalgija. To je tiha borba protiv zaborava. Protiv nestajanja sela koje je nekada brojalo 55 domaćinstava, a danas tek nekoliko svjetala.
I možda, kako sami kažu, jednog dana neko dijete, unuk ili praunuk, odluči vratiti se. Jer, kako su pokazali Željko i Srećko, korijen se ne čupa lako.
Izvor: ljportal.com
