U božićno vrijeme nekada se nije mjerilo koliko imaš, nego s kim dijeliš. Miris jabuka i naranči iz drvenog sanduka, badnjak koji se s poštovanjem unosi u kuću, tišina molitve i pjesma koja se čuje dok se pješke ide na ponoćku – tako su izgledali Božići u hercegovačkim selima u siromaštvu, ali u snažnoj vjeri i zajedništvu – donosi PRO TV u video prilogu u kojemu sudjeluju: Marko Čolak, Dragan Matić, Marko Landeka, Ivan Škrobo, Mario Knezović, Ivica Jolić, Antonio Sušac, Blagica Skoko, Zora Boras, Anica Škorput, Senka Milas, Marijana Mikulić, Petra, Marija, Rafael i Antea Ravić, Anica Zlopaša i Ljiljanka Škegro.
„Nije to bilo samo u mojoj kući, nego u cijeloj zajednici. Božić se čekao – ne zbog darova, nego zbog osjećaja“, prisjećaju se.
Posebno pamti drveni sanduk u kojem su se čuvale jabuke, naranče i drugo voće. Djeca ih nisu smjela dirati do Božića. „Taj miris… danas više ništa ne miriše kao tada.“
Badnji dan: post, molitva i badnjak
Badnji dan bio je dan posta i molitve. Navečer bi se molio Anđeo Gospodnji, klečalo se i izgovaralo pet Očenaša. Nakon večere molilo se za pokojne i za one koji su kuću stekli i ostavili.
Badnjak su u kuću unosili muškarci – otac, braća, rodbina – pozdravljajući domaćina riječima: „Faljen Isus i Marija. Na dobro vam došla badnja večer i sutrašnje sveto porođenje“. Domaćica bi badnjak posipala kukuruzom, svi bi se prekrižili, a potom bi se badnjak polagao na ognjište ili u štednjak.
„Badnjak se jedva čekao. To je bio znak da dolazi Božić.“
Ponoćka – pješke kroz brda i grmlje
Na ponoćku se išlo pješke, i po devet kilometara, kroz grmlje, ljutinu i ograde do Humca ili Čerina. Nije bilo automobila, ali nije bilo ni izgovora.
„Nikad mi nije prošla ponoćka da nisam otišla.“
Putem se pjevalo – gange, bećarci, božićne pjesme. Na Humcu su se okupljala sva sela, cijela župa. Ponoćka je bila središnji događaj godine.
Božićno jutro: skromni darovi, veliko veselje
Na Božić su djeca dobivala smokve, orahe, jabuke – slatkiša gotovo da nije bilo. Obilazila se rodbina i susjedi, čestitalo se, a svugdje se dočekivalo s istim riječima i istom radošću.
Nakon jutarnje mise slijedilo je druženje. Cure su od oraha i smokava plele vijence, momci su bacali jabuke – tko uhvati vijenac, ide u kolo s djevojkom.
Božićni ručak i vino koje se čuvalo kao lijek
Za Božić se jelo ono što se imalo: juha, sarma, pečeno janje ili svinjetina, kiseli kupus, krumpir. Sve domaće – vino, rakija, sir, kruh.
Posebno mjesto imalo je božićno vino. Pilo se iz velike drvene bukare, a što bi ostalo, čuvalo se kao blagoslov. „Kad bi nekoga nešto boljelo, malo se time umiješ i lakše ti bude.“
Zajedništvo koje je nadjačavalo siromaštvo
Često su četiri obitelji zajedno objedovale, jer nijedna kuća nije imala dovoljno suđa. Žene bi nosile tanjure iz kuće u kuću, večeralo se zajedno, a potom bi se sve selilo dalje.
„Nije se gledalo čije je što. Sve je bilo zajedničko.“
Djeca su slušala starije, znalo se poštovanje. Nije bilo uzimanja hrane pred gostima, nije bilo razmaženosti.
Običaji koji polako nestaju
Danas, kaže, mnogi običaji polako nestaju. Hrana se kupuje, badnjak se rijetko unosi, šenica se zaboravlja, a rijetko se ide iz kuće u kuću.
„Držimo mi još običaje, ali nije to više kao prije.“
Ipak, ono najvažnije – molitva, odlazak na ponoćku, paljenje svijeće – u njezinoj kući još uvijek živi.
„Bilo je teško, ali bilo je lijepo“
Na kraju, unatoč siromaštvu, ratu, gubicima i nestajanju starih običaja, u sjećanju ostaje ono najvažnije:
„Bilo je neimaštine, ali bilo je mira. Bilo je Boga. I bilo je ljudi.“
Objava VIDEO Božić kakav se pamti: mirisi voća, badnjak na ognjištu i zajedništvo koje se ne zaboravlj pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.