Moram priznati da sam 2006. bio potpuno indiferentan prema izboru Željka Komšića. Da, znao sam za veličinu manjka njegovog legitimiteta u predstavljanju Hrvata. I znao sam dolazi iz ambijenta koji prema Hrvatima neće biti indiferentan. Upravo suprotno.
Ali kućni odgoj nalagao mi je da svi trebaju imati šansu. Odnosno, da svi trebaju pokazati imaju li kapacitet izdići se iznad okvira koje im zadaje okolina.
Komšić je vrlo brzo pokazao svoje kapacitete. Za Božić 2006. poslao je svim načelnicima općina koji su katolici Božićne čestitke s motivom džamije!
On vjerojatno nije ni birao ni pisao te čestitke pa možda nije zaslužio sav bijes hrvatske javnosti koji se svalio na njega. Prema reakciji njegovog kabineta vidjeli smo da je propust ustvari njihov. Što nam je otkrilo drugu stvar – u kabinetu hrvatskog člana Predsjedništva nema ni jednog katolika a još manje Hrvata.
Ipak, s obzirom da osobno dolazim iz istog društveno-kulturološkog miljea kao i Komšić, i da sam u obitelji imao nekoliko članova izrazito sklonih njemu, nisam prestao čekati znak da on ipak nije crni đavo.
Priliku da to dokažem sam sebi imao sam već početkom 2007. na jednom seminaru ACIPS-a. Radi se o instituciji kojom je tada upravljala ekipa oko Reufa Bajrovića, a koja je kasnije uvodila rodne ideologije u BiH. A koja je još kasnije propala.
Na tom seminaru, gdje sam od nekih 150 sudionika, bio jedini Hrvat (pored Branka Romića čiji je otac kao pripadnik Armije BiH oslobađao Vareš od Hrvata), jedan od izlagača bio je novoizabrani član Predsjedništva Željko Komšić.
Već je tada pokazivao kroničnu urbanu lijenost pa se nije udostojao pripremiti za specifičnu publiku pred kojom nastupa. Naime, Komšić je započeo svoje izlaganje kao da je pred nekim seoskim skupom uzvikujući parole i populističke besmislice. To je iziritiralo nekolicinu seminarista koji su ga počeli provocirati pitanjima a stvar je eskalirala kada je postalo jasno da se on ne snalazi pred neugodnim pitanjima.
Ono što je mene zanimalo jeste da vidim kako objašnjava upadljivu činjenicu da je pokupio toliko glasova u sredinama poput Cazina gdje Hrvata uopće nema. Napominjem da je u to vrijeme bilo bogohulno preispitivati nacionalnost glasača, jer „otkud mi znamo tko je Hrvat a tko nije“. Bio sam spreman prihvatiti svaki Komšićev odgovor osim onih koji vrijeđaju inteligenciju.
Ali nisam bio spreman na ono što je uslijedilo.
Predstavio sam se, i pitao kako objašnjava konkretan slučaj iz Cazina. Na to je dotični kompletno izgubio živce i krenuo galamiti kako je njemu „dosta nacionalista i fašista i da će se on boriti protiv njih bez obzira na sve!“ gledajući u mene.
To je bio drugi put da sam u grupi preko sto nehrvata bio proglašen za jedinog fašistu. A stvar će se ponavljati.
Međutim, Komšić je nastavio s galamom i besmislicama. Izlaganje je završio bez da se osvrne na pitanje koje sam postavio, i još značajnije, krenuo je mahati prstom prema meni vičući kako je on „protiv uvođenja vjeronauka u školama“(!?!).
Jasno je bilo što implicira, ali način na koji je to uklopio je bio očajan.
Iako sam bio šokiran onime što je iz njega ispalo, kasnije sam bio zadovoljan odgovorom jer mnoštvo tih ljudi u dvorani su mogli rano vidjeti o kakvom je tipu riječ.
Naivno sam mislio da će tijekom mandata svi ljudi vidjeti istu stvar i da je njegova priča manje-više završila. Osim, naravno, ako ne poboljša svoj izričaj.
Ali ovaj
Komšić je krenuo drugim smjerom i usavršio je upravo svoj izričaj galame besmislica i nasumično bacanje optužbi prema drugima od kojih će on braniti građane. I građani su mu uzvratili povjerenjem narednih 20 godina.
Nikad mu nije fakturirana devastacija javnog prostora koju je direktno uzrokovao.
Danas, kada razmišljam o njegovoj ostavštini, jedino što mi pada na pamet je Slaven Kovačević.
Kovačević je danas Komšićev prijedlog za nasljednika u Predsjedništvu. Radi se o znatno slabijem kandidatu nego što je bio Komšić 2006. a bolje da ne uspoređujemo s kandidatima za prve poslijeratne članove Predsjedništva BiH. Spominjem ih samo radi upadljivog kontrasta kvalitete kandidata kroz vrijeme.
Kovačević sa Komšićem ima samo jednu bitnu sličnost. Radi se političkim figurama bez etničkog sadržaja. Oni formalno pripadaju hrvatsko-srpskoj etničkoj zajednici ali suštinski s njom nemaju ništa jer su rođeni i odrasli u bošnjačkom okruženju.
Sasvim je prirodno da se obojica zalažu za građansku državu u kojoj bi se etnička komponenta političkog djelovanja svela na minimum. Međutim, oni svoju političku misiju ne ostvaruju objašnjavanjem zašto je građanski model bolji od postojećeg nego to čine podilaženjem bošnjačkoj masi koja bi trebala istisnuti hrvatsko-srpski korpus iz političkog života pri čemu bi oni ostali na simboličnim, i za njih osobno važnim pozicijama. Zauzvrat će oni promovirati bošnjačko društvo kao građansko-bosansko.
Ova politika je višestruko poražena, i realpolitički, i simbolički i sudski. Međutim, Kovačević i Komšić računaju da još ima dovoljno Bošnjaka koji vjeruju u stvar. Točnije, vjeruju da ima barem 106.000 takvih naivčina.
U svom prvom ozbiljnom medijskom nastupu na FACE televiziji Kovačević je osim loše dikcije demonstrirao i nekoliko fatalnih neshvaćanja pozicije u kojoj se nalazi.
Predstavljajući sebe kao nositelja 106.000 glasova, Kovačević javno moli kandidata kojeg on vrjednuje kao 40.000 glasova da mu prepusti svoje glasove, a sve kako bi on bio član Predsjedništva.
Kovačević kao magistar Politologije bi trebao znati da on nema nikakve glasove dok ih na izborima ne osvoji. Tako je poslije Komšićevih 337.000 glasova osvojenih 2010., kandidat njegovog DF-a 2014. Anto Popović osvojio 7.000 glasova!
Koliko Kovačević zaista vjeruje da mu Komšić može „prebaciti“?
Drugo, obraćati se drugom kandidatu s molbom prepuštanja glasova je dječje naivno i zvuči jednostavno loše. Generalni smisao izbora je tražiti podršku građana ne drugih kandidata. Ali opet, u DF-u možda vrijedi druga logika.
Treće, Kovačević ne razumije osnovni razlog zašto je njegov šef tako uspješan. Komšić nije uspješan (samo) zato što je bio u Armiji i (samo) zato što je Hrvat po mjeri svog biračkog tijela. Kovačevićevo isticanje lojalnosti bošnjačkim vrijednostima uklapanje u okvire koji oni zadaju jednostavno neće dati rezultata.
Iako su istih intelektualnih kapaciteta i ideologije, Kovačevićeva osnovna razlika od Komšića je što on pokušava zvučati smisleno. Komšić to nikada nije pokušavao. On će ti na pitanje o broju glasova u Cazinu odgovoriti da je protiv vjeronauke u osnovnim školama.
Zato će Kovačević dobiti oko 7.000 glasova onih koji razumiju njega a ne 337.000 onih koji razumiju Komšića.
Piše: Tvrtko Milović
Izvor: hercegovackiportal.com
