U vremenu u kojem se moda najčešće mjeri sezonom, a trendovi se mijenjaju brže nego što nastanu, postoje rijetki ljudi koji stvaraju — ne samo predmete, nego smisao. Među njima je i Renata Šošić koja je, živeći daleko od rodnog kraja, otkrila da se njezin put skriva upravo ondje gdje je sve počelo: u rukama njezinih baka, u njihovim tetovažama, u starim motivima sicanja koji su stoljećima bili znak pripadnosti, zaštite i vjere.
Od isicanih ruku do ručno tkanih torbi
Kao djevojčica promatrala je ruke svojih baka — jednostavne, ali snažne, obilježene sitnim križevima, klasjem, krunicama. Nije tada mogla znati da će ti simboli, nekad urezani iz straha, danas postati njezin jezik, način na koji prenosi tradiciju na nove generacije.
U središnjoj Bosni, gdje je njezina obitelj ukorijenjena, sicanje je stoljećima bilo znak identiteta i otpora. Tetovaže križa i ostalih motiva bile su svojevrsni štit pred otmicama i nasiljem, ali i način da se jedno dijete, u općem metežu i strahu, ipak prepozna kao “svoje”. Danas, ta priča živi na njezinim torbama — ne kao modni detalj, nego kao dio kolektivnog pamćenja.
„Bog mi je pokazao čime se moram baviti“
Njezin kreativni put nije započeo u modnim školama, nego u Njemačkoj, kamo je otišla zbog života, a pronašla — poziv. U trenutku kad se osjećala izgubljeno, daleko od vjeronaučne učionice i od jezika na kojem je voljela govoriti o Bogu, dogodio se preokret.
Tkalački stalak koji je sama napravila postao je mjesto susreta prošlosti i budućnosti. Najprije turbanima za žene u borbi s bolešću, a potom torbama koje je počela tkati “iznutra”, iz nadahnuća, iz molitve.
Prva modna revija na kojoj je nosila haljinu s motivima pletera i tetovaže svoje bake bila je prekretnica. “Tad sam shvatila — to sam ja,” govori ona, “to je put koji mi je pokazan.”
Svaka torba — jedan život, jedna molitva
Za nju je izrada torbe intiman proces. Platno tka danima, tjednima, ručno, bez žurbe. Svaki motiv ima svoje značenje, svaka boja svoje mjesto, svaka torba svoju osobu — jer ne radi serijsku proizvodnju, ne želi online dućan, ne želi „hladnoću“ klika.
„Želim upoznati čovjeka za kojeg radim. Da u torbi pronađe dio sebe“, kaže.
Zato se njezine torbe ne kupuju na brzinu — one se naručuju, rađaju, oblikuju.
Sve materijale donosi iz srednje Bosne, jer, kako kaže, torba mora „mirisati na dom“. A dom nije godina, ni adresa, nego osjećaj pripadnosti.
Kultura koja povezuje kontinente
Zanimljivo, njezine torbe jednako snažno odjekuju među Hrvatima u dijaspori, ali i među prijateljicama iz Afrike. Povijest progona i borbe, simboli identiteta, križevi i znakovi plodnosti — neki motivi nalaze sličnost, druge inspirišu na dijalog.
„Kad im ispričam priču o sicanju, osjete je kao svoju“, kaže. Tradicija tako postaje most, a ne granica.
U svaku torbu utkano je srce — i žrtva
Iza njezina stvaralaštva stoji i život obilježen bolom. Radila je s napuštenom djecom, njegovala starce koji su joj umirali na rukama, izgubila vlastito dijete, preživjela kliničku smrt, slušala liječničke prognoze da nikada neće imati obitelj — a danas je majka dvojice dječaka.
Iz tih rana, kaže, niknula je njezina snaga, njezin poziv, njezina želja da svakoj osobi ostavi nešto što traje.
„Bog preko mene radi“
Najveći dar koji prima u ovom poslu jest zajedništvo — njezin muž i djeca pomažu joj u izradi, pakiranju, pripremi materijala. Svi su dio priče, jednako kao i motivi s torbi koje putuju svijetom.
„Ne planiram više ništa. Svaki put kad sam imala plan, Bog je imao drugi,“ govori s osmijehom.
I zato su njezine torbe više od modnog dodatka. One su mali spomenici tradiciji. Male relikvije doma. Utkane molitve, ispovijesti, radosti, ognjišta i identiteta.
Predmeti koji u šarenilu masovne proizvodnje vraćaju ono što je najvrjednije: smisao, pripadnost i priču koju ne može ispričati nitko drugi — osim onoga tko ju nosi.
Objava Križ, klasje i molitva u niti: Kako je Renata Šošić pretvorila baštinu svojih baka u torbe koje pričaju priče pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.