U Bosni i Hercegovini postoje sile koje ju već više od tri desetljeća prisiljavaju da ide „korak naprijed – nazad dva“. Tako trpe svi, a najizravnije to na svojoj koži osjete najmalobrojniji Hrvati, živeći u zemlji „Helezā“ i „Miokovićā“.
Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik
Dok su nekoć ljudi svoja (ne)djela mogli skrivati iza „nedostataka dokaza“ i negirati ih upornošću ponavljanja vlastitih iskaza, danas „kamere“ sve razotkriju. Dovoljno je dotaknuti neku temu pa da se obistini narodna kako „ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da svaka zvijer trag svoj pokaže“. A tragovi vrlo često vode ne samo do nacionalizama i krvavih događaja iz 1990-ih nego do vremena II. svjetskog rata i napose njegova poraća te se kroničnom boljkom pokazuje izostanak lustracije i razračunavanja s totalitarnim komunističkim režimom. Iako tu muku ima i puno uređenije društvo kakvo je, recimo, Republika Hrvatska, ipak se na mnogo većoj razini očituje u Bosni i Hercegovini. Pri tome se dodaje mjera nesređenosti države skrojene u Daytonu te trpe svi njezini stanovnici, s time što njezin najmalobrojniji narod osjeća najizravnije posljedice. I tako se točak civilizacije okreće unazad iznova donoseći brojne probleme koji se, po logici stvari, ne bi trebali pojavljivati. Nedavni primjeri očitovanja stavova visokopozicioniranih bh. političara to zorno pokazuju, ostavljajući pitanje: jesu li oni samo glasnogovornici primitivnih masa istomišljenika ili pojedinačne pojave?
Miokovićeva partizanska mjera
Vremenski gledano svježiji slučaj viđen je na Face TV-u gdje su, povodom obilježavanja (neustavnoga) Dana RS-a, 9. siječnja 2026., kod novinara Senada Hadžifejzovića, u emisiji Face to Face, gostovali predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH Dragan Mioković i „sudionik stvaranja RS-a“ dr. Dragan Đokanović. U zbrkanom razgovoru gdje je „nadrobljeno“ svega i svašta, najedanput se otvorila priča o nastanku Jugoslavije i ulozi partizana i četnika. „Hoćemo li to večeras, doktore, ja i vi, ovdje izjednačiti partizane i četnike?“, pitao je Mioković. – „Nećemo, što ćemo ih izjednačiti. Pa da su bili izjednačeni ne bi ubijali jedni druge“, odgovorio je Đokanović. – „Ne, ne, ne, nego su jedni pobijediti, doktore, a to smo mi; a drugi su izgubili, a to su četnici“, replicirao je Mioković. – „…da ih nisu pobili poslije II. svjetskog rata, pitanje je ‘ko bi pobijedio“, odvratio je Đokanović. – „Malo su ih pobili!“, četiri je puta onda ponovio Mioković. A nakon što je njegov sugovornik ustvrdio da su poslije završetka rata 1945. partizani života lišili „22 hiljade ljudi, mladih ljudi, iz tih četničkih jedinica, iz Srbije“, predsjedavajući Predstavničkog doma citirao je samoga sebe.
„Neki dan sam sjedio s jednim iz Zagorja. I priča mi tako kako smo… kako su partizani pobili tisuće Hrvata na Bleiburgu. A ja kažem njemu, k’o i vama: malo su ih pobili. Malo!“, bio je kategoričan ovaj nekadašnji milicajac, koji je – nakon reakcija hrvatskih stranaka i poziva za njegovu smjenu – postao i vaditelj samoga sebe iz konteksta. Kao malo dijete koje učini nepodopštinu te se pravi da to nitko nije vidio, lakonski je ispalio enciklopedijski primjer isprike koja to nije: „Nijedan ratni zločin kao niti jedno ubistvo zarobljenog vojnika ili civila u zbijegu ne bih nikada opravdao. [Nevažno što je šest puta kazao kako je „malo pobijeno“, op.a.] Bile ubice partizani ili bilo ko drugi. U žaru rasprave na Face TV, dao sam nespretnu izjavu iz koje se moglo shvatiti da opravdavam zločin ako su ga počinili partizani u Drugom svjetskom ratu. Nije mi to bila namjera niti tako mislim. Mislio sam isključivo na stradanja u oružanim sukobima. Ovom prilikom se izvinjavam svima koje sam spornom izjavom povrijedio.“ No, ukoliko ovaj iskaz ima i zrna iskrenosti onda je za očekivati da Dragan Miković inicira zabranu isticanja komunističkoga znakovlja u BiH, kao i promjenu naziva ulica koje nose imena komunističkih zločinaca počevši od Josipa Broza Tita, jer o tome nedvosmisleno govori niz rezolucija o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima koje je usvojila Europa (Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 od 25. 1. 2006.; Praška deklaracija o savjesti Europe i komunizmu od 3. 6. 2008. koja je urodila Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i komunizma 23. kolovoza; Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. 4. 2009.; Praška deklaracija o zločinima komunizma od 25. 2. 2010.; Rezolucija Europskog parlamenta od 19. 9. 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe u kojoj se na istu ravan stavljaju zločini nacista i komunista).
„Ustaška kopilad“
Nedvojbeno je pak da samo naivni od rečenoga – člana Naše stranke, kako je sam rekao „najpacifističnije stranke u regionu“ – mogu očekivati drugačiju logiku od ove viđene „malo je pobijeno“. Ista je to matrica drugog bh. „odličnika“, ministra obrane BiH Zukana Heleza.
On je gostujući na TV Hayat, 3. 12. 2025., izgovorio riječi koje su dobile oznaku: „Čovjek je teško pijan“ ili naprosto „nije normalan“. Govoreći o Aleksandru Vučiću i „Sarajevo safariju“, na novinarkinu imputaciju o „odgovornosti Hrvatske“ – jer su kao ti bolesnici preko njezina teritorija dolazili ubijati Sarajlije s okolnih brda – negativno je odgovorio, ali dodao: „Svjedoci smo u zadnje vrijeme šta sve radi poluretardirana Željana Zovko, koja se uporno miješa u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. I to su ta ustaška kopilad: ala ona, ala taj [Max] Primorac koji u Washingtonu uporno lobira da se podijeli Bosna i Hercegovina. Ja želim da mu poručim: možda im je bila neka šansa tamo u ratu, kad su bili nadmoćni, ali evo i tada naši su sjajni branioci obranili Bosnu i Hercegovinu. Sad nemaju nikakve šanse.“
Međutim, u komunikološki gledano protuhrvatskom huškačkom ozračju TV Hayata, Helez je očito ne htijući razotkrio i svoju dijagnozu objašnjavajući fenomen Vučićeva odnosa prema ne-Srbima. „Aleksandar Vučić ima problem koji nosi iz kuće svoje. Tu mržnju, to nasljeđujete. To ide uz njegov odgoj. Ili svačiji naš odgoj kako se ponašamo prema drugima i drugačijima. On ne voli druge i drugačije“, objasnio je ministar a potom sve to potvrdio vlastitim primjerom.
Kako se Hrvati trebaju postaviti?
I nije toliko problem što postoje ljudi sa stavovima kao što su Dragan Mioković i Zukan Helez – jer kako veli narod „budala i krivih drva nikad neće nestati“ – nego što su takvi na važnim pozicijama u društvu, i što nisu izolirani slučajevi, i što njihovo „rađanje“ dejtonska BiH uvijek iznova generira, stalno udaljavajući ljude jedne od drugih.
Stoga se postavlja pitanje čemu Hrvati, kao narod koji biva izravno na udaru ovakvih primitivnih pojava, ne smiju podleći i što trebaju činiti.
U prvom redu, najgore što bi se moglo dogoditi jest da na površinu izrone slični tipovi sa sličnim stavovima (što ne bi bilo prvi put) koji će na populističkoj matrici pljuvanja po drugima – bilo na aktualnim ili temama iz prošlosti – htjeti osvojiti nešto političkih bodova.
Drugo, jest da se upadne u pogrešku „generaliziranja“ koja kaže kako „svi oni tako misle“ te da nema mogućnosti nikakvoga zajedničkoga života, što bi odgovaralo već viđenim pogubnim politikama „etnički čistih teritorija“.
No, istodobno, u poslijeratnom razdoblju od 30 godina nebrojeno se mnogo puta očitovalo kako Hrvati kao narod bivaju obezvrijeđeni i u praktičnom smislu prekriženi – s različitih strana. I to nije nikakva kalimerovska filozofija jadikovanja (kao ono pile iz crtanog filma s ljuskom na glavi koje stalno ponavlja: „To ti je nepravda“) nego jednostavno činjenica: da narod bez kojega ne bi bilo BiH (sic!) biva etiketiran kao karcinom kojega po svaku cijenu treba takvim prikazati i onda odstraniti. Zato se sa svih razina – političke, gospodarske, kulturne, obrazovne, medijske… pa i vjerske, odlučno mora kazati kako je dosta toga i pri tome koristiti sve civilizirane i u demokratskom svijetu dozvoljene metode i alate. Jer osim što se udara po jednom narodu, jasno je da se potkopava i državu BiH kreirajući izrazito nestabilan i neizvjestan društveni teren za sve.
U tom smislu i Republika Hrvatska, kao supotpisnica sporazuma u Daytonu, mora nastupiti odlučno i bez kalkulacija u odnosu na njezin položaj u EU – jer ako je itko u hrvatskom korpusu podnio žrtvu u posljednjem ratu onda su to Hrvati u Bosni, a vrijeme je praktično pokazati kako se to nije zaboravilo.
Konačno: bez ikakva licemjerja poštovanje očitovati i poštovanje zahtijevati. Jer sve koalicije izvan toga, samo su doprinos onom koraku unazad kojega rečene sile čine za BiH.
nedjelja.ba
Objava Hrvati u zemlji „Miokovićā“ i „Helezā“ pojavila se prvi puta na hrvatski.ba.