U najnovijem izdanju podcasta udruge “Mladi za Domovinu”, voditelj Marin Marić ugostio je pravnika, sveučilišnog profesora i dugogodišnjeg analitičara u sustavu nacionalne sigurnosti (SOA, UVNS), dr. sc. Joška Badžima.
Glavna tema razgovora bio je pokušaj ulaska u srž geopolitičkih previranja u Bosni i Hercegovini.
Otvorena su neka od najosjetljivijih pitanja i same hrvatske vanjske politike, a Badžim je iznio cjelovitu geopolitičku doktrinu koja Bosnu i Hercegovinu ne promatra kao strano tijelo, već kao prostor neraskidivo povezan sa sudbinom hrvatskog naroda i ukupnom sigurnošću Republike Hrvatske.
Njegova polazišta baštine najbolju tradiciju hrvatske državotvorne misli, upozoravajući da se na ovom prostoru dodiruju i preklapaju velike geopolitičke tektonske ploče svijeta i civilizacija, što svakom tamošnjem incidentu daje potencijal globalnog požara.
Tri kruga utjecaja i povijesni usud Berlinskog kongresa Analizirajući “povijest bolesti” bosanskohercegovačkog čvora, Badžim koristi metodu anamneze kako bi razotkrio korijene suvremenih devijacija.
On ističe kako je sudbina BiH neraskidivo vezana uz tri koncentrična kruga utjecaja: unutarnji odnos triju konstitutivnih naroda, geopolitičke ambicije susjednih država te, najpresudnije, nadmetanje velikih sila.
Prema njegovim uvidima, Berlinski kongres 1878. godine predstavlja nultu točku modernog problema; tada je BiH postala moneta za potkusurivanje u dogovoru Austrije i Rusije o podjeli interesnih sfera, čime je njezina sudbina trajno izmještena iz ruku njezinih stanovnika u urede svjetskih moćnika.
Iako je austrougarska uprava pod ministrom Kallayem forsirala umjetni projekt “integralnog bošnjaštva” kako bi suzbila hrvatske i srpske nacionalne težnje, taj je inženjering doživio povijesni poraz pred autentičnom snagom hrvatske integracije.
Badžim podsjeća na frapantan podatak iz 1920. godine: od 24 zastupnika Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), njih čak 21 izjasnilo se Hrvatima.
Upravo je ta gravitacija prema Zagrebu bila temelj vizije nadvojvode Franje
Ferdinanda o preustroju Monarhije u trijalizam, gdje bi Hrvatska, s Bosnom i Slovenijom, postala ravnopravan i stabilizirajući faktor sa sjedištem u Zagrebu.
Upravo je ta ideja, koja je mogla trajno riješiti “istočno pitanje”, bila stvarni povod za njezino nasilno gušenje od strane onih kojima snažna Hrvatska nije odgovarala.
Ključni destabilizirajući faktor na jugoistoku Europe, prema Badžimovoj ekspertizi, povijesno je bila britanska geopolitika utemeljena na postavkama Halforda Mackindera.
Britansko je Carstvo pod svaku cijenu nastojalo spriječiti bilo kakvu čvrstu organizaciju euroazijskog prostora koja bi mogla ugroziti njihovu dominaciju.
U tom kontekstu, Srbija je nakon prevrata 1903. i dolaska Karađorđevića postala britanski instrument za razbijanje njemačkog utjecaja i projekta željeznice Berlin-Bagdad.
Ova doktrina “ravnoteže moći” (balance of power) zapravo je eufemizam za kontinuirano izazivanje kriza i održavanje naroda u stanju latentnog sukoba.
Isti se obrazac ponovio i u Domovinskom ratu, gdje je hrvatsko-muslimanski sukob bio induciran izvana kako bi se spriječila čista pobjeda hrvatskih snaga i očuvala osnova za neku buduću “jugoslavensku asocijaciju” pod kontrolom zapadnih sila,,.
Uloga visokih predstavnika, poput Paddyja Ashdowna, koji je aktivno minirao hrvatsko- muslimansko savezništvo nakon operacije Oluja, jasno prokazuje strategiju sprječavanja hrvatske dominacije na strateški važnim pravcima.
Energetska bojišnica: “Gornji horizonti” i Južna interkonekcija
Suvremeni geopolitički sukobi danas se ne vode samo topništvom, već i energetskim projektima koji imaju dalekosežne sigurnosne posljedice.
Projekt “Gornji horizonti” u Republici Srpskoj, kojeg podupiru kineski, srpski i britanski kapital, predstavlja izravnu ugrozu opstanka Hrvata na jugu,.
Preusmjeravanje voda iz sliva Neretve u Trebišnjicu prijeti potpunom salinizacijom Neretvanske doline, što bi značilo uništenje poljoprivrednog resursa i tihi izgon stanovništva,.
Ovaj projekt, koji se naslanja na srpske ratne planove o izbijanju na Neretvu, predstavlja strateški ekocid na koji službeni Zagreb mora odgovoriti s najvišom razinom državničke ozbiljnosti.
S druge strane, Južna plinska interkonekcija je projekt od vrhunskog američkog interesa s ciljem eliminacije ruskog plinskog utjecaja,. Međutim, s pozicije hrvatske nacionalne sigurnosti, neprihvatljivo je da tim sustavom upravlja sarajevski BH-Gas, poduzeće u kojem hrvatski narod nema nikakav utjecaj.
Imperativ je da ovaj energetski pravac bude pod kontrolom hrvatskih poduzeća, čime se osigurava ravnopravnost i energetska neovisnost prostora na kojima žive Hrvati.
Budućnost u znaku “Pilarove širine” i strateške dubine
Hrvatski interes nikako ne može biti raspad Bosne i Hercegovine, jer bi takav scenarij doveo neprijateljske faktore na same prilaze Dubrovniku i u predgrađa Zagreba. Bez Bosne i Hercegovine, Republika Hrvatska je zemlja bez strateške dubine, izložena presijecanju na svojim najužim dijelovima.
Umjesto plemenskog zatvaranja, moderna hrvatska politika mora ponuditi katoličku širinu po uzoru na dr. Ivu Pilara, prepoznajući u bosanskohercegovačkim muslimanima autentične europske partnere čiji je identitet povijesno i geopolitički srodan hrvatskom.
Zaključno, opstanak BiH kao države triju ravnopravnih naroda, uz jačanje kantonalne autonomije i ispravljanje nepravednog izbornog zakona, jedini je put ka stabilnosti.
Hrvatska mora prestati biti pasivan promatrač i početi aktivno štititi svoje interese na Drini i Neretvi, jer se tamo ne brani samo ravnopravnost tamošnjih Hrvata, već se dugoročno osigurava mir i cjelovitost same hrvatske države u nadolazećim globalnim previranjima.
Vrisak.info
Izvor: vrisak.info
