Jer, otkad se to vjera, tradicija i svetost brane obmanom? Otkad se to vjera ispovijeda prizemnim i zlobnim komentarima pa i psovkom? Ili se opet pokazalo istinom kako svi mi vidimo i govorimo samo ono što u sebi već imamo i stalno sa sobom nosamo?
„Što je istina” davno je, više za sebe, promrmljao Pilat kad mu je Isus rekao da je došao posvjedočiti za istinu. Pretpostavljamo da Pilat ovim pitanjem koje već odjekuje stoljećima, nije tražio niti je očekivao odgovor. Najvjerojatnije je tu rečenicu promrmljao iz melankolične želje da mu napokon netko kaže što mu dotad nitko nije mogao reći ili je to bila usputna uvreda i cinizam iz dosade.
Što je od toga točno bilo, samo je on znao, ali u ovom njegovu pitanju može se sa sigurnošću pretpostaviti kako je iz prve ruke iskusio jasnoću ali istovremeno kompleksnost i težinu istine. Naime, za narod ispred njegove palače, istina je bila kako je Isus nedvojbeno kriv pa su Ga bez ikakve grižnje savjesti ili svjesnosti posljedica svoga suda proglasili krivim. S druge strane, Pilatu je vlastiti razum govorio da taj čovjek nije kriv ili bar ne u tolikoj mjeri da zaslužuje smrt. I zato pere ruke, čin koji iza sebe ne ostavlja ništa dobroga. Štoviše, pranje ruku, taj tako jednostavan i svakodnevan čin, omogućuje da laž ne samo preglasa nego i razapne Istinu.
Nažalost, nije ovo usamljen slučaj niti je ovaj događaj samo stvar prošlosti. U svim vremenima, a posebno u ovom našem koje se naziva modernim, događa se posve ista stvar: želje i uvjerenja većine ali jednako tako i vrlo glasne manjine, smatraju se istinom bez obzira na to što te želje, sudovi i uvjerenja mogu biti besmisleni, izmišljeni, nelogični i neprirodni.
A ovo naše „postkoronskoˮ vrijeme jednostavno je eksplodiralo istinama Orwellovskog tipa: „Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je snagaˮ. Ovo je vrijeme u kojemu svi sve znaju osim one prve i temeljne informacije, a to je tko točno određuje što je istina a što laž i tko točno određuje crtu između znanja i neznanja i zbog čega. Ljudi naivno gutaju medijski sadržaj bez ikakvoga interesa za njegovim izvorom. A upravo je izvor ono što određuje svrhu, valjanost i kompetentnost bilo koje informacije.
Jedna od takvih vijesti pojavila se na jednoj Facebook stranici pod naslovom „Sličica zbunila vjernikeˮ. U ovoj objavi, nepotpisani autor tvrdi da su „tijekom blagoslova kuća u selima Županije Posavske vjernicima podijeljene sličice koje, nažalost, ne nalikuju ni na Isusa Krista, ni na Majku Božju, ni na kršćansku ikonografiju kakvu poznajemo i poštujemo. Majka Božja prikazana je kratke kose, u tamnoj odjeći s dekolteom, a cijeli prizor više podsjeća na modernu ilustraciju nego na svetački prikaz rođenja Isusova.ˮ U nastavku anonimni autor (na profilnoj slici je maska nemilosrdnoga osvetnika iz filma „O za Osvetnikˮ) tvrdi da ovo ne piše iz „zlobeˮ nego iz „iskrene zabrinutosti i poštovanja za vjeru, tradiciju i svetostˮ.
Nakon što sam pročitao ovu, najblaže rečeno, misaonu konstrukciju o slici i većinu ogorčenih komentara koje su je pratile, dugo sam razmišljao bih li uopće odgovarao. Učinilo mi se da je najbolje „oprati rukeˮ i pustiti da vrijeme stavi ovu objavu i njezinu „istinuˮ onamo gdje pripada. Ali onda to ne bi bilo fer prema istini, a posebno prema onim rijetkim čitateljima i pratiteljima koji ne stvaraju mišljenje o nečemu iz jedne nepotpisane objave, nego žele čuti i drugu stranu priče kako bi mogli donijeti svoj vlastiti sud.
Američki povjesničar prof. Daniel J. Boorstin tvrdi da „neznanje nije najveći neprijatelj, nego je to iluzija znanjaˮ. I upravo zabluda o znanju, ja bih dodao još neshvatljivo pouzdanje u neznanju, jest ono što najviše boli u ovoj objavi i komentarima koji su ponekad išli dotle da su ovo djelo renomiranoga hrvatskog umjetnika Slavka Šohaja proglasili „satanskimˮ. Istina, ima i značajan broj komentara pratitelja koju su pročitali što slika predstavlja i zašto je baš ona izabrana u ovoj franjevačkoj jubilarnoj godini i na tome im iskreno zahvaljujem. I sam sam pokušao ispod objave objasniti što slika predstavlja i zašto smo je odabirali za ovu godinu, ali mnogi su jednostavno zatisnuli uši. Njima je njihova istina nedodirljiva, bez obzira na to što uopće nisu uradili elementarno: pročitali naziv slike. Zato se ne bih osvrtao na njihove pakosne komentare jer bismo tako ušli u područje besmislenoga, a to je područje, kao što reče Einstein, beskonačno.
Evo nekoliko činjenica o slici za one koji žele čuti i našu stranu priče. Prije toga bih želio naglasiti kako nisam jedan od velikih pobornika likovne umjetnosti i da osobno ne posjedujem nijedno vrijedno umjetničko djelo – ako se tu ne ubrajaju dvije službene reprodukcije slika Đure Sedera koju sam dobio kao dar. Također ne preferiram samo jedan slikarski žanr, nego mi je svaki prihvatljiv ukoliko uspijem „pročitatiˮ poruku koju slika nudi. Prema tome, ne pišem ove retke kao pokrovitelj umjetnosti niti sam za to uopće kompetentan.
Naziv ove slike Slavka Šohaja je „Božić svetog Franjeˮ. Prema tome, nije istina da su na slici Blažena Djevica Marija i sveti Josip, nego su prikazane žive jaslice koje je prvi u povijesti kršćanstva organizirao sveti Franjo Asiški 1223. u talijanskom selu Grecciu. Prema „Franjevačkim izvorima ˮ, ovim je riječima Franjo započeo živi prikaz Kristova rođenja koje nas i dan danas ispunjava radošću: „Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe i neprilike, tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.ˮ (…) Svetac Božji stoji pred jaslama, od silnoga ganuća uzdiše, shrvan krotkošću, a ispunjen čudesnom radošću. Jasle su oltar gdje se služi svečana misa; u neočekivanoj utjehi uživa svećenik. (Franjevački izvori, str. 292, 293).
Dakle, Slavko Šohaj na ovoj slici nije prikazao Kristovo rođenje u Betlehemu, nego žive jaslice kako ih je organizirao sveti Franjo Asiški. Ovaj prizor je samo prilagodio vremenu u kojemu živimo.
Razlog zbog kojega smo opet odabrali ovaj motiv (bio je i 2010. godine i nije bilo ni jednoga jedinog prigovora!) za naljepnicu za božićni blagoslov kuća je činjenica kako ove godine obilježavamo 800. godišnjicu smrti svetoga Franje Asiškog. Zar nije prikladno da naše obitelji barem sličicom za božićni blagoslov obilježe ovaj veličanstveni jubilej i to u godini koju je sam papa Lav XIV. proglasio godinom svetoga Franje Asiškog a Italija odredila dan njegove smrti državnim blagdanom? Sličicom na kojoj je Šohaj tako uvjerljivo prikazao Franjin zanos događajem Kristova rođenja i njegovu ushićenost zbog ove beskrajne Božje ljubavi prema grešnom čovjeku. Cijela kompozicija usmjerava na jaslice i dijete, tako da stvarno ne znam što bih rekao na prigovor da ova žena na slici ima kratku kosu, tamnu odjeću i dekolte! Zar su žene danas s kratkom kosom i tamnom odjećom a priori nešto loše i pogubno za vjeru? Pa, pobogu, što bi ovaj neznani autor rekao na Caravaggiovu sliku „Kristovo rođenje sa svetim Franjom i svetim Lovromˮ (1609.) koja se dandanas nalazi na glavnom oltaru oratorija svetoga Lovre u Palermu?
Činjenica je da bi bilo prigovora da samo izabrali i neku drugu sliku. Zato se nema smisla obazirati na sve druge iskonstruirane tvrdnje i komentare, jer su jednostavno krenuli iz najobičnijega nečitanja naziva slike, a naslov je „Božić svetog Franjeˮ i samo se iz te pozicije može dalje raspravljati. A onda uopće ne bismo ni raspravljali jer se o ukusima ne raspravlja. Jer, nekomu se ova slika može svidjeti, a nekome ne mora. Netko je može zalijepiti na dovratnik svojih vrata i tako obilježiti veliku franjevačku obljetnicu, a netko može uzeti neku drugu sličicu. Netko može vidjeti da je slikar dobro prenio duh događaja, a netko može smatrati da je u potpunosti promašio. Na kraju krajeva, nekome se ne mora svidjeti ni djelo Slavka Šohaja kao ni Caravaggia. Sve je to ljudski i sve je to razumljivo, ali nije ljudski niti je razumljivo namjerno ili zbog neznanja (na kraju je isto) predstavljati ovu sliku vrhunskoga hrvatskog slikara Slavka Šohaja, nečim što ona nije kako bi se od nje stvorila kontroverza i nepotrebna podjela među vjernicima i to samo da se nešto bombastično napiše što će povećati lajkove i komentare. Jer, otkad se to vjera, tradicija i svetost brane obmanom? Otkad se to vjera ispovijeda prizemnim i zlobnim komentarima pa i psovkom? Ili se opet pokazalo istinom kako svi mi vidimo i govorimo samo ono što u sebi već imamo i stalno sa sobom nosamo?
Bilo kako bilo, mi se u Svjetlu riječi nećemo upuštati u daljnje rasprave. Još jednom ponavljam, ovim smo osvrtom samo željeli ispričati svoju stranu priče i to samo onima koji je žele čuti. Žao mi je što su neki pojedinci dobro zatisnuli uši i ne žele čuti ništa drugo osim jeke svojih riječi. Koliko sam pročitao u komentarima ovoj hajci su se pridružila i dva katolička svećenika, ali mi se ne bismo željeli s njima javno „pregonitiˮ preko stranica najobičnijega Facebooka. Na koncu konca, valjda bismo mi svećenici trebali biti toliko evangelizirani da ako ne možemo ili ne želimo smirivati usplahirene duhove, a onda barem da ih ne potičemo na to.
Na kraju, pitanje s početka ovoga teksta: Što je istina Dragi čitatelji, sami prosudite ali se prije svakoga suda pa tako i ovoga temeljito informirajte. Danas je to lakše nego ikad prije. Ili je ipak puno lakše biti indoktriniran nego informiran?
svjetlo riječi
Objava Fra Janko Ćuro: Božić svetog Franje pojavila se prvi puta na hrvatski.ba.