Neuobičajeno lijepo i toplo vrijeme u drugoj polovini prosinca 12 članova livanjskog Planinarskog društva „Cincar“ i jedan dječarac odlučili su provesti aktivno. Okupili smo se na tradicionalnom polazištu kod česme uz rijeku Bistricu te praćeni jutarnjim mrazom zaputili prema Jadranu. Krajnje odredište – Pisak, malo mjesto na Omiškoj rivijeri. Cilj je popeti se do vrha Šatarice na 642 metara nadmorske visine.
Dobro raspoloženi krenuli smo prema odredištu na Biokovu, netko kaže da je Omiška Dinara, drugi da je to spoj između Dinare i Biokova, kako god, prelijepo je i jedno i drugo. Kružna je to staza (Gornji Fistonići – Pas – Šatarice – 642 m n/v – Pisak). Atraktivna je to, ali i zahtjevna staza, premda iskusni planinari kažu kako je riječ o srednje teškoj stazi s koje se pruža prekrasan pogled na primorska mjesta (gornji dio makarske rivijere) i Vruju. Riječ je o uvali koja je divovski izvorišni sustav u kojem se ističe duboka podmorska vrtača promjera 60 metara i iz koje izvire golema količina vode. Znalci kažu kako je to najveća vruja Jadrana, a vrlo vjerojatno i cijelog Mediterana. Nalazi se neposredno ispod prijevoja Dupci (288 metara) koji odvaja planinu Biokovo od masiva Dovnja koji je dio Omiške Dinare.
Uživamo u prekrasnim vidicima, susretu planine i mora. Premda nas je oštar uspon umorio, osobito nas nekoliko od 65+, nagrada je bio svaki korak, maslačci u cvatu, kadulja, smilje, kleka… Doduše ‘zaboljela’ nas je i prilično velika opožarena površina koja se još nije oporavila od ovogodišnjih i prošlogodišnjih požara. Prvi pravi odmor bio je na odmorištu Pas. Pogled prekrasan kao i sve što je slijedilo iza toga. S lijeve strane kanjon Cetine, s desne more. Može li ljepše?!
Grebenom hodamo prema cilju, malo ravno pa nizbrdo, opet uspon, sunce grije kao da je proljeće, a ne zima. I konačno – Šatarice. Šatarice su, inače, vrh s repetitorom koji se vidi iznad Vruje kada se vozite magistralom u smjeru Splita ili iz Gornjih Brela prema Dubcima. Uslijedio je odmor, fotkanje, doručak, punimo ‘baterije’ za spust i to kakav, nagib -38% krivudavom stazom kroz boriće, punoj opalih šišarica i iglica. Bez štapova bi bilo mnogo teže, a i s njima smo ‘grlili’ gotovo svako stablo. I konačno dođosmo na ‘normalnu’ stazu prema Pisku. E, od tog mjesta sve je bilo pjesma. Dio puta do vozila kretali smo se i magistralom. Kako je lijepo bilo sjesti nakon pet i pol sat hoda… Motivacije i volje nije nam nedostajalo, a planina je naš trud obilato nagradila.
Powered by WPeMatico
