Postoje rane koje se ne zatvaraju. Ne zato što ljudi ne žele oprostiti, nego zato što istina nikada nije izrečena do kraja. Uvijek je problem u istini jer za ratna stradavanja hrvatskog naroda u BiH očigledno istine nema iako je dohvatljiva, pokazati će reci teksta koji slijede. Za Hrvate Lašvanske doline, 9. siječnja 1994. nije tek datum u kalendaru. To je prizor koji se vraća poput odjeka, plamen kuća, pucnji u magli, vrisak djece, krikovi koji paraju noć.
Tog hladnog jutra, snage Armije R BiH i dijelovi MUP-a probili su linije obrane i ušle u zaseok Buhine Kuće kod Viteza. U napadu je, prema dostupnim podacima, ubijeno 27 ljudi, civila i pripadnika HVO-a. Među njima su bile žene, starije osobe i najmanje jedno dijete. Kuće su opljačkane i zapaljene, a dio žrtava, svjedoci tvrde, stradao je nakon što je već bio zarobljen, razoružan, svezan žicom s rukama iza leđa.
Iza tih brojki stoje osobe i imena. Muškarci koji su samo nekoliko sati ranije brinuli hoće li biti dovoljno kruha. Žene koje su djeci oblačile debele džempere, uvjeravajući ih da će sve biti dobro. Starci koji su, preslabi za bijeg, ostajali u kućama nadajući se da će ih dob umiriti od nasilja. Djeca koja nisu razumjela zašto odrasli iznenada počinju šaputati.
Najmlađa žrtva bila je dvogodišnji dječak, dijete koje nije znalo čitati i pisati, ali je znalo pružiti ruke majci. U naručju vlastite obitelji, na kućnom pragu, prekinut mu je život koji se tek trebao dogoditi. Ta scena, često prepričavana među mještanima, postala je simbol, ne zbog patosa, nego zato što pokazuje do koje je mjere rat zahvatio i one najnevinije.
Svjedoci govore o vici, o zapovijedima, o rafalima koji su se vraćali kao odjek s obližnjih brežuljaka. Neki su pokušavali pobjeći poljima, drugi su ostali uz bolesne roditelje ili malu djecu. Jedna žena je kasnije rekla da joj se čini kako i danas čuje lupanje na vratima, iako su vrata davno zamijenjena.
Napad je presjekao i ključnu komunikaciju Vitez – Busovača, dodatno zatvarajući Lašvansku dolinu. Ali ono što je za mještane bilo još teže od blokade cestâ bila je spoznaja da mnogi njihovi najmiliji nisu dočekali dan.
Tri desetljeća poslije, Buhine Kuće nisu samo toponim. One su mjesto na kojemu se svake godine čitaju imena, polako, jedno po jedno, kako bi se žrtve vratile iz anonimnosti brojki.
Za obitelji, pitanja i dalje stoje: tko je zapovjedio, zašto nitko nije odgovarao, gdje prestaje šutnja i počinje pravda? Dok odgovori izostaju, ostaje sjećanje, ne kao politička poruka, nego kao obveza prema onima koji se više ne mogu sami oglasiti.
Nije bila improvizacija, radilo se o pomno planiranoj operaciji
U mjesecima koji su prethodili, napetosti u srednjobosanskom području rasle su, a borbe su se smjenjivale s krhkim i kratkotrajnim dogovorima o prekidu vatre. Dok su se na terenu vodile borbe, u diplomatskim salonima pokušavalo se pronaći rješenje za ustroj BiH. U središtu rasprava bio je i Vance–Owenov plan, koji je ustroj zemlje u autonomne jedinice i koji je, barem na papiru, trebao približiti pregovarače kompromisu.
U tom kontekstu, napad na Buhine Kuće nije izgledao kao spontana akcija, nego kao pažljivo planirana operacija. Sličan obrazac već se vidio nekoliko tjedana ranije u Križančevu Selu, svega nekoliko stotina metara dalje. Istodobno, diplomacija je nastojala držati ritam: početkom siječnja 1994. u Beču su razgovarali Mate Granić i Haris Silajdžić kao izaslanici Zagreba i Sarajeva, a najavljeni su i novi susreti na višoj razini. U zraku je postojala nada da bi dogovor mogao zaustaviti daljnju eskalaciju. No, dok su pripremani papiri i izjave, na terenu je situacija klizila u smjeru novih stradanja.
U noći na 9. siječnja uslijedio je udar. Napad na Buhine Kuće, izveden pod okriljem magle i tame, pokazao je koliko je krhak bio svaki pokušaj primirja. Dok su pregovori nominalno trajali, u selu su gorjele kuće, a civili su pokušavali pronaći zaklon. Za preživjele, taj nesrazmjer, između diplomatskih riječi i stvarnosti na terenu, ostao je jedno od najbolnijih sjećanja.
Od zapovijedi do zločina: Što otkriva Knjiga referiranja – dokumenti koji mijenjaju perspektivu
Godinama se u dijelu bošnjačke politike i medija ponavlja jedna te ista rečenica: Buhine Kuće bile su „legitiman vojni cilj”, napad je bio „u skladu s pravilima ratovanja”, a rezultat „blistava vojna pobjeda”. Takve rečenice zvuče uredno, gotovo službeno, kao da rat stane u nekoliko fraza. Međutim, dokumenti koji su ostali iza zapovjednika govore drukčije, a u dio dokumenata kolumnisti portala Viteški.ba imali su uvid te tragom toga i nastaje ovaj osvrt.
U tzv. Knjizi referiranja, ratnom dnevniku Operativne grupe, nalazimo hladne, suhe zapise koji, paradoksalno, govore više od bilo kakvih izjava. Dnevnik od 7. siječnja 1994., potpisan od brigadira Fikreta Ćuskića i dežurnog operativca Ahmeda Kulenovića, bilježi sastanak na kojem su prisustvovali:
— zapovjednik OG
— zapovjednici 325., 306., 303. i 309. brigade
— predstavnici odreda Manevar i odreda Delta
— IDS 319. b.b.r.
— pripadnici SB SDB Zenica
— zamjenik zapovjednika „OSE“
— zapovjednik Prvog korpusa
— zapovjednik Trećeg korpusa.
Već sam popis pokazuje razmjere. Nije riječ o jednoj postrojbi koja reagira na situaciju na terenu, niti o lokalnom incidentu. Pred istim stolom našle su se brigade, specijalne postrojbe, vojna i policijska struktura, pa čak i predstavnici dvaju korpusa. To znači da je na prostoru koji, gledano na karti, izgleda malen, u isto vrijeme djelovao čitav „roj“ formacija, svaka s jasno podijeljenom ulogom i zadatkom.
Planiranje je bilo slojevito: jedni su trebali napredovati, drugi osiguravati bokove, treći „čistiti“ teren, a posebne postrojbe ulaziti na najosjetljivijim točkama. Zapovjedna razina bila je koncentrirana i uključena. Drugim riječima: to nije „sukob na liniji“. To je vrh zapovjedne hijerarhije, okupljen oko operacije koja je imala cilj, dinamiku i očekivani ishod. Takva koncentracija zapovjednika i postrojbi u pravilu je bila rezervirana za najosjetljivije operacije, na strateški ključnim točkama bojišta. U središtu Bosne, međutim, radilo se o malom zaseoku, mjestu koje, promatrano vojnički, ne bi smjelo privlačiti toliku hijerarhiju. Upravo ta disproporcija pokazuje da cilj nije bio samo „pomicanje linije“, nego provedba šire, unaprijed osmišljene operacije s jasnim političkim i teritorijalnim konzekvencama.
Zapovijedima zapovjedništva Armije R BiH bila je određena postrojba Samostalni diverzantski bataljun iz Zenice koji je bio izravno podčinjen Trećem korpusu, kao udarna postrojba i kao podrška istoj postrojbi bile su određene „probojni vod” iz sastava III bataljuna, 325. brdske brigade iz Viteza i jedan vod iz sastava Bataljuna vojne policije III korpusa Armije BIH koji su došli tu noć pred samu akciju. Prije akcije napada sve jedinice Armije RBIH koje su sudjelovale u akciji imale su postrojavanje u mjestu Počulica, općina Vitez, gdje su zapovjedništva navedene postrojbe u tom razdoblju bile smještene.
Elitne postrojbe daleko od bojišta s VRS-om: Zašto su Buhine Kuće postale strateški vojni prioritet – u Buhinim Kućama se brani državnost !?
Instrukcije za napad bile su precizne i detaljno razrađene: 303. brigada trebala je ovladati „Impregnacijom“, izvršiti „čišćenje“, izbijati na raskrižje, „uništiti ustaše oko crkve“ i spojiti se sa 309. brigadom. Svaka od tih točaka nosila je jasno definiran cilj i zadatak, a u ratnom rječniku termini „čišćenje“ i „uništavanje“ nikada nisu bili neutralni.
„Čišćenje“ u vojnom kontekstu označava eliminaciju otpora u određenom području, ne samo vojnog protivnika, nego i infrastrukture, skloništa ili čak civila koji bi mogli pružiti podršku neprijatelju. U praksi, riječ je često podrazumijevala prisilno uklanjanje stanovništva i neutralizaciju svake prijetnje, fizičke ili logističke.
„Uništavanje“ označava potpuno uklanjanje neprijateljskih ciljeva i postrojbi, uključujući objekte, oružje i sve koji stoje u putu izvršenju zadatka. Kad se u zapovijedi spominje „uništiti ustaše oko crkve“, to znači eliminaciju svake obrambene ili organizirane prisutnosti u području, što uključuje i potencijalne civilne subjekte koji se tamo nalaze.
Iz zapisnika izbija i rečenica koja odaje ideološku dimenziju plana: „Ovdje se brani državnost BiH.“ Dok je Sarajevo bilo blokirano, a odnosi snaga s Vojskom RS nepovoljni, zapovjednici su u središnjoj Bosni, u hrvatskim selima, vidjeli strateški ključ „državnosti“.
Ovo otkriva nekoliko ključnih točaka:
Operacija nije bila slučajna ili lokalna, cilj nije bio samo pomicanje linije ili kontrola jednog zaseoka, nego provedba šire političko-teritorijalne logike. Središnja Bosna kao „životni prostor“: prisustvo Hrvata interpretirano je kao problem koji treba svesti na minimum, a planirani zadaci jasno su usmjereni na neutraliziranje hrvatskog otpora.
Simbolička i strateška dimenzija: maleni zaseok postao je mjesto gdje se, prema zapovjednom lancu, odlučivalo o „državnosti“ u trenutku kada je Bosna bila pod vanjskim i unutarnjim pritiscima.
Ukratko, rat s HVO-om u središnjoj Bosni imao je svoju posebnu logiku, ne samo taktičku, nego i političko-teritorijalnu, u kojoj se svaki cilj sagledavao kroz prizmu kontrole teritorija i stanovništva. Čak i jednostavne zapovijedi na papiru, kada se razumiju u kontekstu ratnog rječnika, otkrivaju složenu i jezivu strukturu operacije i daju jasnu sliku o prirodi napada, koji je nadilazio uobičajene sukobe na bojištu.
Zarobljenike u odori može se ubijati
Još jedna napomena iz dnevnika ledi krv u žilama: „Zarobljenike u odori može se ubijati.“Ako je ovo zabilježeno kao službena uputa, tada događaji koji su uslijedili ne predstavljaju incident, već posljedicu svjesne odluke. Ne radi se o neplaniranoj eskalaciji sukoba, riječ je o planiranoj akciji s jasno definiranom taktikom i ciljem.
Sastav snaga angažiranih u napadu dodatno pojačava težinu operacije. Na terenu su, prema dokumentima i svjedočenjima, djelovale postrojbe Prvog i Trećeg korpusa ARBiH, specijalne postrojbe MUP-a te razni odredi, među kojima su spominjani Delta, Crni labudovi, Živničke ose, Vikićevi specijalci i odred El Muđahid. Ova kombinacija regularnih i elitnih formacija, raspoređena daleko od svojih glavnih zapovjednih mjesta, svjedoči o visokom prioritetu operacije i intenzivnoj koordinaciji više razina zapovijedanja. Ali ipak zapovjednik OG naglašava; molbu za zapovijedanje da prepuste meni.
Znači li to da je mali zaseok, poput Buhinih Kuća, bio vojni prioritet takve razine, usred blokade Sarajeva, na početku 1994., dok je rat s VRS-om bio egzistencijalno pitanje? Ako jest, tada se mijenja perspektiva. Buhine Kuće nisu bile „usputna operacija“ ili lokalni sukob; bile su dio šire ofenzive s jasnim strateškim ciljem: presjeći enklave, omogućiti spajanje snaga ARBiH i praktično eliminirati hrvatsku prisutnost u središnjoj Bosni. Pogled kroz prizmu dokumenata i zapovjednog lanca otkriva složenost operacije: plan, koordinacija i uporaba elitnih postrojbi jasno pokazuju da se radilo o svjesno organiziranom, višeslojnom vojnom poduhvatu, čija je izvedba imala dalekosežne posljedice za civilno stanovništvo i lokalnu zajednicu.
Zločin u završnici: Kada mir već dolazi
Napad dolazi samo dvadesetak dana nakon Križančeva Sela i dva mjeseca prije sklapanja mira, – Washingtonskog sporazuma.
U ranim jutarnjim satima, pod gustim slojem magle, krenulo je topništvo i pješaštvo. Kuće su gorjele. Ljudi su bježali, sapletali se, dozivali jedni druge. Neki su pali na pragu, drugi u dvorištima. Među ubijenima, muškarci, žene, starci, djeca. Najmlađa žrtva imala je svega dvije godine. Postoje svjedočanstva o mučenjima zarobljenih pripadnika HVO-a. O ponižavanju tijela. O brutalnosti koja nadilazi rat.
U istim dokumentima spominje se i sedamnaest ljudi odvedenih u Zenicu. Znalo se za njih. Zapovjednik OG i drugi pripadnici postrojbi znali su za njih. Znalo se da su živi. Po razmjeni, vraćeni su samo posmrtni ostaci. Što se dogodilo između ta dva trenutka Tko je zapovjedio? Tko je znao?
Pravosuđe šuti.
Tko je odgovoran, pitanje koje odjekuje: Previše istine može poremetiti pažljivo složeni narativ
Rečenica „Ovdje se brani državnost BiH“, zapis zapovjednika Operativne grupe u ratnom dnevniku, u uvjetima blokade Sarajeva otvara potpuno novu perspektivu. Ovdje se ne radi o običnoj operaciji niti o improviziranom sukobu na liniji. Ratni dnevnici jasno pokazuju da je u planiranju sudjelovao vrh zapovjedne hijerarhije: visoki časnici, zapovjednici korpusa, specijalne postrojbe. Svaka odluka, svaka zapovijed, pa čak i one najjezivije poput upute da se zarobljenici u odori mogu ubijati, bila je rezultat strateškog razmišljanja i koordinacije.
Na terenu su se pojavila imena koja odjekuju: zapovjednici OG, Prvog i Trećeg korpusa, specijalne postrojbe MUP-a, odredi poput Delte, Crnih labudova i El Muđahida. U međunarodnim i domaćim procesima ta su imena povremeno spominjana, ali masakr u Buhinim Kućama rijetko je dobio status samostalnog predmeta. Kao da se netko bojao da previše istine može poremetiti pažljivo složeni narativ o ratu na ovim prostorima.
Ali dokumenti ne lažu. Ratni dnevnici ne poznaju političke kompromise. Oni pokazuju da je ovdje odlučeno da se hrvatske enklave u središnjoj Bosni tretiraju kao strateški cilj, daleko od bojišta s VRS-om, u trenutku kada je sam opstanak BiH bio ugrožen. To mijenja paradigmu rata: napad na Buhine Kuće nije lokalni sukob ni „nuspojava“ borbi, nego dio šire političko-teritorijalne logike koja je oblikovala tijek rata. I postavlja pitanje koje odjekuje i danas: tko je odgovoran?
Istina je jednostavna, koliko god teška: nema „naših“ i „vaših“ zločina. Postoje samo zločini. A dok nema pravomoćne presude, nema ni smirenog pamćenja. Postoji samo rana koja traje.
Sjećanje, ako je pravo, ne smije biti oružje, nego obveza. Buhine Kuće ne smiju poslužiti kao gorivo za nove podjele, ali isto tako ne smiju biti prepuštene zaboravu ili opravdanjima poput „nužnih posljedica rata“. Sjećanje na 9. siječnja 1994. traži tri stvari:
Istinu – bez uljepšavanja i propagande;
Odgovornost – ne kolektivnu, nego zapovjednu i individualnu;
Dostojanstvo žrtvama – onima koji su ubijeni, mučeni, masakrirani ili odvedeni.
Tek tada sjećanje prestaje biti rana i postaje opomena. Buhine Kuće to zaslužuju. Zbog onih koji su ondje umrli, i zbog onih koji još uvijek čekaju istinu.
Struktura postrojbi Armije R BiH, koje su sudjelovale u akciji napada na mjesto Buhine kuće
Operacija na području Buhinih Kuća izvedena je u sklopu planskih borbenih djelovanja Armije R BiH, uz jasno uspostavljen lanac zapovijedanja i precizno definirane zadatke za svaku angažiranu postrojbu. Na strateškom nivou operacijom je rukovodio III. Korpus ABiH, pod zapovjedništvom generala Mehmeda Alagića. U sastavu korpusa djelovala je Operativna grupa „Bosanska Krajina“, kojom je zapovijedao Fikret Ćuskić, osiguravajući koordinaciju na širem području odgovornosti. Neposredna taktička priprema i realizacija na terenu bile su povjerene Taktičkoj grupi „Sjever“, na čijem čelu je bio Mustafa Fazlić. Udarna snaga činila je 325. brdska brigada, kojom je zapovijedao Ibrahimir Purić. U akciji je bio angažirana 3. bojna brigade, pod zapovjedništvom Ibrahimra Tarahije, dok je funkciju zamjenika zapovjednika obavljao Šačir Sivro. Kao manevarska i udarna komponenta djelovao je probojni vod, kojom je zapovijedao Nermin Zuka, uz Zakira Novalića kao zamjenika zapovjednika. Zadatak ovih sastava bilo je brzo djelovanje, proboj i osiguranje ključnih pravaca. Posebnu ulogu u operaciji imao je Samostalna diverzantska bojna, zadužena za izviđačko-diverzantske i specijalne zadatke. Bataljonom je zapovijedao Asim Šuvalić, dok je Hajriz Doglod bio zamjenik zapovjednika. U okviru bojne organizirane su diverzantski vodovi, kojima su zapovjedili Avdo Spahić, Mehmed Šuvalić, Hasmir Dugonjić i Esad Ćivić. Poslove sigurnosti i obavještajnog osiguranja obavljali su Iljas Šabić i Vedad Perenda kao pomoćnici. Vodovima su zapovijedali Midhat Pašanbegović, Sabahudin – Butko Čoloman i Almir Lišnjić. Angažiranje svih navedenih bilo je sinkronizirano, sa poštovanjem lanca zapovijedanja i jasnom podjelom borbenih zadataka, u skladu s namjenom i mogućnostima svake formacije.
Buhine Kuće su do napada jedinica Armije RBiH 9. siječnja 1994. godine, bio pod kontrolom HVO-a, i to Viteške brigade. Borbene linije nalazile su se veoma blizu, ponajviše prema Sivrinom Selu, koje je bilo pod kontrolom Armije RBiH. To područje je dijelom držala 325. brdska brigada iz Viteza, odnosno njena III bojna, a kao ispomoć su povremeno pristizale i druge postrojbe, među kojima i SDB iz Zenice. U napadu je sudjelovalo oko 70 pripadnika SDB-a i oko 20 vojnika probojne satnije 325. brigade, najvjerojatnije ljudi iz susjednih mjesta.
REKONSTRUKCIJA DOGAĐAJA
Uoči same akcije na području Buhinih kuća, pripadnici jedinica Armije RBiH raspoređuju se uz magistralnu cestu Vitez–Busovača. Tamo gdje je napad trebao započeti, dolazi do prvih zarobljavanja. Pripadnici HVO-a, Slavko Šafradin i Mirko Šafradin, našli su se na putu formacijama koje su se spremale za pokret. Slavko biva odveden prema Pučulici, nekoliko dana provodi zatvoren, potom prebačen u KPD Zenica, gdje ostaje dva i po mjeseca, nakon čega je oslobođen. Godinama kasnije, život završava u Švicarskoj, daleko od mjesta gdje je rat započeo njegovu ličnu priču.
Drugi zarobljeni, Mirko Šafradin, tog jutra je iz Šantića biciklom krenuo prema liniji kod Viteza. Nije stigao. Odmah nakon zarobljavanja ubijen je hladnim oružjem, od strane neidentificiranog pripadnika SDB-a. Prema kasnijim saznanjima, upravo nakon tog ubistva operacija prelazi u otvorenu borbu: odjekuju rafali i eksplozije ručnih bombi.
U strahu, preostali civili hrvatske nacionalnosti iz Buhinih kuća pokušavaju bijeg prema Vitezu. Neki od njih padaju pod vatrom, neki bivaju ranjeni, među ranjenima i dvoje maloljetne djece. Istovremeno, nekoliko pripadnika HVO-a gubi život, pojedini su najprije zarobljeni, pa potom ubijeni.
Kako borba napreduje, pripadnici Armije RBiH ulaze u kuće i iz pojedinih domova izvode žene. Skupina od trinaest, dvanaest žena i jedna djevojčica, okuplja se na jednom mjestu, a zatim odvodi prema Sivrinom Selu, potom u Počulicu, da bi na kraju bile prevezene u Zenicu. U zauzetom dijelu Buhinih kuća uspostavlja se nova linija. Većina civila iz tog sektora bježi. Ostaje tek jedna žena, Dragica Petrović. Prema svjedočenjima, živjela je do podne istog dana, a potom je ubijena na terasi vlastite kuće.
U jednoj potkrovnoj prostoriji, u kući koja je pala pod kontrolu Armije RBiH, skriva se devet pripadnika HVO-a, specijalne jedinice „Munje“ iz Travnika. Otkriveni nakon svitanja, razoružani i zarobljeni, predani su pripadnicima SDB-a, gdje su nedugo zatim, strijeljani u jednoj od kuća u selu.
Zarobljenima prije strijeljanja zapovjeđene su ponižavajuće radnje: skidanje odora, vezivanje ruku žicom. Nakon pucnja, šutnja. Kasnije će se pričati kako su pojedini pripadnici SDB-a uzimali dijelove odora ubijenih, naročito borbene prsluke, i nosili ih poput ratnog trofeja. Također, o samom činu zarobljavanja devet pripadnika HVO-a, putem UKT veze, bio je upoznat i zapovjednik SDB-a Šuvalić, koji se nalazio na IZM-u, odakle je zapovijedao akcijom. Naime, zapovjednika SDB-a Šuvalića, o zarobljavanju putem UKT veze obavijestio je spomenuti Čoloman . Žene koje su zarobljene u Buhinim Kućama, a potom odvedene na Počulicu, a kasnije u Zenicu, bile su opljačkane.
U vezi s događajima u tijeku akcije u Buhinim kućama nitko nikada nije sankcioniran ni za kakav svoj postupak ili radnju koju je počinio u akciji.
Objava DOSSIER BUHINE KUĆE: Iz ratnog dnevnika OG „Zarobljenike u odori može se ubijati”, uputa koja otkriva svijest o postojanju zločina pojavila se prvi puta na hrvatski.ba.