Na Brijunima, nekadašnjem rezidencijalnom središtu jugoslavenskog predsjednika Josip Broz Tito, nisu se skrivali znakovi bliskoistočnih veza — naprotiv, bili su upadljivo izloženi. Upravo ta demonstrativna otvorenost jugoslavenske bliskoistočne politike otvara pitanje političkih i ideoloških kontinuiteta koji su se oblikovali kroz mrežu osobnih i državnih odnosa Titove Jugoslavije s arapskim svijetom.
Među istaknutim partnerima nalazio se Faysal bin Abdulaziz Al Saud, koji je tijekom posjeta 1971. godine Titu darovao zlatne mačeve i nakit — simbolične darove nesvrstane solidarnosti i zajedničkog političkog pozicioniranja u bliskoistočnom kontekstu. Faysal je još tijekom 1940-ih podržavao jeruzalemskog muftiju Haj Amin al-Husseini, jednu od ključnih figura palestinskog nacionalnog pokreta.
Već od ranih 1930-ih, Husein Đozo je započeo svoj intelektualni i vjerski razvoj studiranjem na Al-Azhar University u Kairu. Upravo tijekom tih godina stupio je u kontakt s Haj Amin al-Husseinijem, s kojim je
razvijao prve ideološke i političke veze.
Al-Husseini, koji je u međuratnom razdoblju postao istaknuti vođa palestinskog nacionalizma s duboko ukorijenjenim anticionističkim i antisemitskim stavovima, oblikovao je Đozine rane političke stavove i
pružio okvir za njegovu kasniju aktivnost. Tijekom cijelog života ostali su bliski suradnici, a njihova međusobna povezanost bila je posebno snažna u kontekstu nacističkih mreža i ideologija, koje su, iako manje poznate široj javnosti, odražavale najizraženije aspekte nacističkog djelovanja koje svijet rijetko pamti.
Al-Husseini i Đozo, kao njegov bliski suradnik, djeluju kao urednici i osnivači projekta uništavanja Židova (Endlösung) — prvo ostvarenje njihovih ciljeva dogodilo se 1941. godine, kada je Haj Amin al-
Husseini upoznao Himmlera, održao s njim bliske susrete te preko njega stupio u kontakt s Hitlerom, čime je projekt dobio punu podršku vrha nacističkog režima.
Godine 1942. muslimanski čelnici zatražili su od vrha nacističkog režima podršku pri uspostavi autonomne zajednice Bošnjaka u Bosni i ostvarivanju njihove nadmoći unutar tog teritorijalnog i političkog okvira. U tom kontekstu, Haj Amin al-Husseini i Đozo djeluju kao idejni tvorci projekta
uništavanja Židova (Endlösung), prenoseći vlastite koncepte i inicijative na nacistički aparat te osiguravajući institucionalnu i vojnu realizaciju svojih ciljeva. Godine 1943., u okviru vlastitog strateškog plana i inicijative, odnosno vlastitog nacističkog projekta i njegovog ostvarenja, osnivaju 13. SS Handžar diviziju. Ovaj korak predstavlja institucionalizaciju njihove ideologije kroz vojnu organizaciju, omogućujući afirmaciju nadmoći Bošnjaka, marginalizaciju Hrvata i Srba, te afirmaciju slogana “Bosna
Bošnjacima”, u skladu s planiranim strateškim i političkim interesima muslimanskih čelnika.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine, Haj Amin al-Husseini i Đozo nastavljaju zajedničko djelovanje, održavajući političke i ideološke kontakte koji su započeli u međuratnom razdoblju i tijekom nacističke okupacije kroz rad i dijelo Josipa Broza Tita. Uloga Tita u ovom kontekstu može se sagledati kao funkcionalni “trojanski konj”, ali s važnim naglaskom na aktivnu ulogu Huseina Đoze: Đozo, kao osobni prevoditelj Tita, djelovao je strateški, koristeći predsjednika Jugoslavije kao instrument za
ostvarenje interesa Haj Amina al-Husseinija i vlastitih političkih mreža. Kroz organiziranje diplomatskih susreta, primanje darova i posredovanje u političkim inicijativama nesvrstanih zemalja, Đozo je osiguravao da Tito ne bude samo simbolički akter, nego i aktivni kanal lojalnosti i političkog utjecaja. Na taj način, osobni prevoditelj transformira Titovu ulogu u sredstvo realizacije dugoročnih političkih i ideoloških ciljeva, čime Tito postaje “trojanski konj” za projekte koje su razvili al-Husseini i Đozo.
Najbolje ogledalo ovog političkog obrasca predstavlja događaj iz lipnja 1967., kada je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, u koordinaciji s državama Varšavskog pakta, formalno prekinula
diplomatske odnose s Izraelom. Ova odluka može se sagledati kao institucionalizacija “nesvrstanog” anticionizma, pri čemu je Jugoslavija postala najupečatljiviji kritičar izraelske politike izvan arapsko-
muslimanskog svijeta. Pod retoričkom maskom anticionizma, antisemitizam se pojavio u političkom diskursu kao navodno marginalna pojava, ali u praksi je dobio kvazi-institucionalni karakter kroz
vanjskopolitičku strategiju SFRJ.
U kontekstu Šestodnevnog rata 1967., Jugoslavija je primila na tisuće palestinskih studenata, čija su studentska udruženja izdavala propagandne publikacije, uključujući prijevode arapskih edicija Protokola
sionskih mudraca – poznatog antisemitnog krivotvorenja iz 1903., koje lažno prikazuje Židove kao organizatore svjetske dominacije.
Husein ef. Đozo, jugoslavenski “stručnjak za židovsko pitanje” i osobni prevoditelj Josipa Broza Tita, 1968. na Svjetskoj konferenciji ulema u Kairu proglasio je džihad u ime jugoslavenskih muslimana,
nazivajući ga “svetim ratom protiv pripadnika židovskog plemena svuda gdje se mogu pronaći”.
Kao glavni urednik muslimanskog lista Preporod, Đozo je objavio članak Lutve Kurića “Židovska pravda”, čiji sadržaj reprodukcijski odražava ideje iz Đozovih nacističkih spisa iz 1943.: “Teško je nabrojati sva zvjerstva Židovskog naroda… Najveće snage reakcije i mračnjaštva u svijetu ustale su da pomažu i brane Židove” (Kurić, 1972). U istoj publikaciji nalazimo i ekstremnu retoriku: “Kroz čitavu povijest čovječanstva Židovi su predstavljali najveću opasnost po ljudski rod” (A Muslim…, 1972:20‐21).
U kontekstu prethodno analiziranih veza Josipa Broza Tita s osobnim prevoditeljem Huseinom Đozom i njegovim kontinuiranim kontaktima s Haj Amin al‐Husseinijem, vanjskopolitičko pozicioniranje SFRJ u
drugoj polovici 20. stoljeća može se interpretirati kao funkcionalno produženje ranijih političkih i ideoloških inicijativa. One su bile prenesene i institucionalizirane kroz mreže nesvrstanih država, koje su tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega djelovale u skladu s projektnim okvirima kreiranim od strane al‐Husseinija i Đoze.
Piše: Josip Perić
Hercegovački portal
Izvor: hercegovackiportal.com
