Ponekad se zapitam kako je buditi se svako jutro s istim razočaranjem. Otvoriš oči u stanu u centru Zagreba, Rijeke ili Splita. Kava je topla. Internet brz. Plaća redovna. I onda shvatiš – još si u Hrvatskoj.
“Težak teret”
Živiš u državi čiji ti je nastanak sporan, čije simbole doživljavaš kao nametnute, čiju povijest priznaješ samo kad je možeš osporiti. Zaposlen si u njezinim javnim strukturama. Sudjeluješ u njezinim projektima. Koristiš njezine fondove, njezine zakone i njezinu zaštitu. I pritom redovito tvrdiš kako je cijeli taj okvir promašen.
To traži disciplinu
Godina je 2026. Hrvatska je članica EU, NATO-a, Schengena i Eurozone. Turizam ruši rekorde. BDP raste. Ne živimo savršeno, ali živimo mirno. U usporedbi s devedesetima, razlika je mjerljiva u standardu, sigurnosti i međunarodnom položaju.
Za većinu ljudi to je napredak. Za profesionalne kritičare Hrvatske to je problem. Jer kako graditi karijeru na tezi o mračnoj državi ako stvarnost uporno demantira scenarij?
Tu kreće proizvodnja krize
Ako nema fašizma na ulicama, treba ga pronaći u grafitu. Ako nema progona, treba ga izvući iz nečije nespretne izjave. Ako se obilježava obljetnica iz Domovinskog rata to se mora proglasiti opasnim nacionalizmom. Svaki simbol države postaje sumnjiv. Svako isticanje zastave postaje politička provokacija.
Logika je jasna: bez stalnog izvanrednog stanja nema potrebe za stalnim “čuvarima demokracije”.
Posebno je zanimljiva biografija mnogih najglasnijih moralnih autoriteta. Dok se država stvarala, dio njih je bio tih. Neki su čekali rasplet. Neki su javno žalili za Jugoslavijom. Malo tko je riskirao išta osobno. Danas drže lekcije onima koji jesu.
To je legitimno pravo u demokraciji. Ali je i legitimno postaviti pitanje: na čemu gradite moralnu nadmoć?
Paradoks postaje očit kad pogledate gdje rade i tko ih financira. Fakulteti, kulturne institucije, javne udruge, mediji s državnim potporama. Sve financira proračun Republike Hrvatske. Dakle, država koju opisuju kao nazadnu i opasnu uredno im osigurava egzistenciju.
Ako je sustav tako represivan, zašto vas zapošljava, financira i daje medijski prostor? Ako je društvo tako zatvoreno, kako to da godinama nesmetano javno napadate njegove temelje?
Ovdje nije problem kritika. Kritika je nužna. Problem je selektivna percepcija. Kad svaku pojavu tumačite isključivo kroz najcrnji mogući okvir, vi ne analizirate stvarnost. Vi je konstruirate.
Država nije sveta krava. Ima korupcije, nepotizma, loših odluka. O tome treba govoriti. Ali izjednačavati suvremenu Hrvatsku s totalitarnim režimima nije hrabrost. To je pretjerivanje koje s vremenom postaje neozbiljno.
Postoji i jednostavno rješenje za duboku egzistencijalnu patnju. Sloboda kretanja u EU je potpuna. Ako je Hrvatska nepodnošljiva, granice su otvorene. Tisuće ljudi odlaze zbog posla ili većih plaća. Nitko ih ne proglašava izdajnicima. To je njihov izbor.
Zato pitanje glasi: ako je ova država toliko loša, zašto ostajete? Ako je sustav toliko opasan, zašto ga koristite? Ako je nacionalni identitet problem, zašto vam ne smeta sigurnost koju taj identitet i ta država osiguravaju?
Možda odgovor nije u principima, nego u komforu.
Lakše je biti trajna opozicija bez odgovornosti. Lakše je biti profesionalna savjest društva nego preuzeti konkretne rezultate. Lakše je govoriti da je sve pogrešno nego ponuditi model koji funkcionira bolje.
Živjeti u državi koju ne voliš mora biti naporno. Posebno kad ti ta država daje prostor, novac i slobodu da je svakodnevno napadaš.
To je teret koji traži izdržljivost.
I zato im treba priznati jednu vještinu: uspjeli su pretvoriti stabilnost u problem, uspjeh u prijetnju, a vlastitu udobnost u moralnu borbu.
Takav talent ne susreće se često.
Damir Buljević
Hercegovački portal
Izvor: hercegovackiportal.com
