Herceg-Bosno, lijepa li si?!
Onima (u Bošnjaka) što plaču za vremenima kada su Bosnom vladali guverneri – „sječom glava“, tenkovima i dekretima – i kada su udareni temelji ovakve – nikakve! – države, ostale su samo uspomene koje, baš kao bajke, počinju s: Bio jednom jedan Ashdown, bio jednom jedan Petritsch…
Teško je pretpostaviti što se dogodilo Wolfgangu Petritschu da se naprasno pospe pepelom te pošteno – ali kasno! – prizna kako je Hrvatima treba(l)o dati treći entitet. Možda su to godine, a taj je koruški Slovenac pri kraju sedmog desetljeća, kada stariji ljudi prave životnu inventuru slijedom čega se zna osjetiti – gotovo po pravilu – bolna grižnja savjesti. Kako bilo, malo je Hrvatima koristi od ovoga pokušaja ekskulpacije toga austrijskog diplomata i bivšega visokoga predstavnika u BiH, koji je, uz kazano, sad shvatio i kako je (i) velika pogrješka što u rujnu ’95. Hrvatima nije dopušteno ući u Banju Luku.
Hvalite me, usta moja
Istina, mala je misterija i to što je Petritschevo plakanje za prolivenim mlijekom do ovdašnje javnosti došlo gotovo potkraj siječnja, mada se on osobnih i grijeha tzv. međunarodne zajednice sjetio još u studenom na Sveučilištu u Ženevi, na konferenciji u povodu 30. obljetnice Daytonskog sporazuma. Moguće je tumačenje da hrvatski mediji nisu vjerovali ex-visokom predstavniku koji je za svoga mandata poslao tenkove na Hercegovačku banku i praktički dekapitirao – uz blagoslov Markova trga na komu je tada stolovao Ivica Račan – hrvatski politički vrh s Antom Jelavićem na čelu, pa malo dulje nisu vjerovali što im oči vide i uši čuju.
S druge pak strane, bošnjački mediji, koji si vole tepati da su zapravo probosanski, pa dakle i državotvorni (…), uopće ne vole niti čuti za – treći entitet. A Srbima iz prijeka, više-manje Dodikovim, ionako je svejedno što se događa u susjednoj Federaciji. Jedino sam možda očekivao kako će reagirati na Austrijančevu reminiscenciju o rujnu ’95. kada su traktori i (budućih) eresovskih Srba, po uzoru na one Martićevih balvanaša, bili spremni uputiti se k Beogradu koji ih je i gurnuo u sve ono što se događalo od ’92. do ’95.
Valja, međutim, kazati kako je i jedan drugi intervju, što ga je bivši stožernik iz bijele kuće na Miljacki dao u studenomu prošle godine Federalnoj televiziji, vrlo znakovit. Jasno, bila mu je to prigoda i za osvrnuti se na svoj mandat od 1999. do 2002. te ga usporediti s aktualnim mandatom Christiana Schmidta. Pod egidom „hvalite me, usta moja“, prisjetio se kako je za njegova vakta postojao napredak. Golemi! Voditeljica televizije koju je nekoć uređivao Zlatko Lagumdžija, nije se, međutim, sjetila – mlado je to! – kako je u to doba Bosnom Naprednom vladala (Lagumdžijina) Alijansa za promjene, vrlo brzo, s hrvatskog stajališta, detektirana i kao Alijansa za prijevare.
Brzo – naprijed!
Iz vlasti su, naime, isključene stranke s nacionalnim identitetom, pa je rečeni volšebnik i lider SDP-a u vlast, primjerice, instalirao Novu hrvatsku inicijativu kojoj su Hrvati dali malo više glasova negoli pulenu sadašnjeg veleposlanika u SAD-u Željku Komšiću. Uostalom, kako je Hrvatima bilo tih godina, najbolje ilustrira to što su na vlasti i u BiH i u Hrvatskoj bili esdepeovci sa svojim satelitima – Lagumdžija ih je, podsjetimo, imao devet!
Dakle, vraćajući se 20-ak godina unatrag, šampion naknadne pameti veli kako je svome nasljedniku Paddyju Ashdownu kazao: „Paddy, moraš biti posljednji visoki predstavnik. Bosna ide brzo naprijed.“ Međutim, poslije toga britanskoga lorda, kao što, nažalost, znamo, promijenili su se još neki europski poklisari – i gdje je Bosna?! „Zadnji izvještaj o BiH najgori je koga sam ikada čitao“, povjerio je entitetskoj televiziji vremešni Wolfgang.
Pa, nije li već i (samo) to dovoljno da se – konačno! – počne promišljati o promjeni u ovoj državi (?) za koju je, od Petritscha pa do evo stolujućega Schmidta, i Crna Gora, koja je pred vratima EU-a (i već u NATO-u) – Zapad?! Nije! Treći entitet, nekoć šifriran od opreznijih Hrvata kao preustroj Federacije BiH, i dalje je najskuplja riječ – pojam štoviše – u Bošnjaka.
Sokol ih nije volio
Evo uostalom kako sarajevski dnevnik, tvrdoglavi zagovornik, da izvinete, građanske (valjda Republike…) BiH na ovu bolnu temu potkraj siječnja propituje hrvatskog europarlamentarca i predsjednika Delegacije Europskoga parlamenta za odnose s BiH i Kosovom Davora Ivu Stiera. „Tijekom govora povodom 30. obljetnice Daytona, istaknuli ste da se Daytonski ustav može i mora mijenjati, ali poštujući temeljnu formulu ravnopravnosti. Što je to europska nadogradnja koju vidite i kako spojiti federalizam i građanski koncept o kome govorite? Podrazumijeva li federalno uređenje BiH konkretno stvaranje trećeg entiteta? Zar ta ideja nije davno prevladana“, čudom se čudi Oslobođenje!?
Jasno, očekivao je taj bivši šef hrvatske diplomacije ovakvo pitanje s rečene adrese, pa je pokušao rastumačiti kako federalizam ne isključuje građansku državu. Čak ni na brdovitome Balkanu. Pojasnio je dalje da će kako se više bude razvijao federalizam, biti manje etničkog, a više građanskog modela u BiH. Naime, ravnopravnost među narodima – kao tema, ili problem – bit će adresirana federalnim rješenjima koja ne diskriminiraju nijednog građanina.
Pitanje je, međutim, treba li, kao što evo čini ovaj europski dužnosnik, o ovoj temi govoriti „politički korektno“, ili pak kako je to učinio na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourgu hrvatski europarlamentarac Tomislav Sokol, upozoravajući na unitarističke tendencije bošnjačke politike.
„Da bi BiH ozbiljno krenula u smjeru europskih integracija, nužna je jednakopravnost svih triju konstitutivnih naroda. Nažalost to trenutačno nije slučaj. Unitaristička sarajevska politika negira temeljne postulate konsocijacije i federalizma koji su temelj europskih multietničkih država poput Belgije“, kazao je Sokol napominjući i jaki islamistički utjecaj na mnoge aktere u BiH, uključujući, veli, i one koji se predstavljaju kao urbani i progresivni.
Treći – nikad!
Nije, dakako, baš lako Elmedina Konakovića svrstati u ove potonje. Međutim i on je, ma koliko ga „pravovjerni“, zbog navodne kolaboracije s Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom optužuju da je prodao vjeru za večeru, zapravo mirnodopski kandidat za Zlatnog ljiljana kao istaknuti borac protiv svega onoga o čemu je u (diplomatskim) rukavicama govorio Stier, a izravno (u glavu) Sokol.
„Treći entitet je realan kao i secesija o kojoj Dodik laže godinama, dogodit će se nikad“, siguran je šef bh. diplomacije, ignorirajući činjenicu kako se o „preustroju“ sve više i sve glasnije govori i u Bruxellesu i u Strasbourgu. O čemu, istina, taj nekadašnji pulen bračnoga para Izetbegović može nešto više doznati eventualno iz medija. Te su mu, naime, političke pozornice daleko. Predaleko, naime.
Tako da zapravo i on i ostali bukači iz „probosanskoga hora“ sve više djeluju poput onih entuzijasta koji se godinama bore protiv grafita na potpornom zidu u Dračevu, uz magistralnu cestu M17 nadomak Čapljine. „Uzalud heroji povijest pišu, kad nađu se oni što istinu brišu. Herceg-Bosna sinove je dala, a danas joj nema ni riječi hvala.“
Hoće li selo propasti?!
Grafit je postavljen u travnju 2016. i već je tada iz Sarajeva, uz snažnu medijsku logistiku, traženo od JP-a Ceste FBiH da ga prebrišu. Posljednji put, koliko me sjećanje služi, prošloga ljeta, kada je odluku da se ukloni potpisao direktor rečenoga javnog poduzeća – zanimljivo – hadezeovac Ljubo Pravdić koji je to i učinio. Odluka je, međutim, ostala na papiru, a grafit (od 17 metara!) gdje mu i jest mjesto.
Ipak, izazvala je brojne reakcije, ponajviše iz HSS-a, pa je tako zastupnik te stranke u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH Mario Karamatić ovaj slučaj tretirao kao očekivan: „Ništa čudno što je direktor, inače član HDZ-a BiH, ‘naredio’ da se ukloni grafit o Herceg-Bosni. I Herceg-Bosnu je ‘uklonio’ HDZ, tako da je bitan kontinuitet. Što kažu, bolje da propadne selo nego običaj“, napisao je na svom Facebook profilu Karamatić. Mada bi se moglo pročitati i kako je grafit, makar dijelom, adresiran i na Pravdićevu stranku.
U biti, jasna mi je sva ta bošnjačka, medijska i politička galama i na samo spominjanje trećeg entiteta i čuđenje što ta ideja nije (već) prevladana. Što bi kazao naš (…) narod, „Drugi su suci u Banjoj Luci“, u prijevodu u međunarodnoj zajednici. U tom kontekstu treba i gledati rečenu Petritschevu„pepelnicu“. No, nije samo on došao tobe – da me, evo, Bošnjaci bolje razumiju! Tako je bivši bh. diplomat Tarik Sadović na portalu Stav, čija uređivačka politika bjelodano potvrđuju ono što je Sokol govorio u Strasbourgu, pustio suzu za vremenom kada je Bosnom harao Paddy Ashdown. Osobito mu se u sjećanje urezala njegova „sječa knezova“ 30. lipnja 2004. kada je smijenio 59 dužnosnika iz Republike Srpske, a u ožujku 2005. smijenio je Dragana Čovića s funkcije u Predsjedništvu BiH. A tek ona čuvena (…) „Tuđmanova salveta“ – nastala nakon više butelja vina – kao „nastavak Karađorđeva drugim sredstvima“. A koje se ljubitelj dobre kapljice Paddy sjetio tek nakon nekoliko godina, kad ga je mamurluk popustio.
Kulin ban našega doba…
I logično, nakon što je u prosincu 2018. umro, već su iduće godine, dok se lord još nije kako treba ni ohladio, u Sarajevu tražili da se preimenuje Ulica Stjepana Radića u središtu grada i tako eto ovjekovječi sve ono što je Ashdown dao za Bosnu i Hercegovinu, kako Bošnjaci, pa tako i Sadović, zovu onaj dio pod nadzorom bošnjačkih političkih snaga. „U bosanskoj usmenoj tradiciji približava se Kulinu banu“, Sadovićev je nepokolebljiv stav o ovome političkom glavosječi Srba i Hrvata.
Ne želim biti maliciozan, ali korifejima vremena kada su Bosnom vladali guverneri – „sječom glava“, tenkovima i dekretima – i kada su udareni temelji ovakve – nikakve! – države, ostale su samo uspomene koje, baš kao bajke, počinju s: Bio jednom jedan Ashdown, bio jednom jedan Petritsch…
Piše: Josip Vričko
Hercegovački portal
Izvor: hercegovackiportal.com
