Bronca hrvatskih rukometaša s Europskog prvenstva dostojno se slavila i u Hercegovini, a posebno u Ljubuškom – gradu koji s okolicom broji niti 30 tisuća stanovnika, ali zato ima čak četvoricu brončanih reprezentativaca: David Mandić, Matej Mandić, Ivan Pavlović i Diano Ćeško. Tri više nego što ih, primjerice, imaju Split ili Zadar.

Naravno, nije to slučajnost. Ljubuški već desetljećima živi rukomet, a Rukometni klub Izviđač Agram godinama izbacuje vrhunske igrače za najveću scenu. Prije aktualne generacije tu su bili Denis Buntić, Mirko Alilović, Marin Šego, a niz se, čini se, nastavlja bez prekida. Dva Mandića, Pavlović i Ćeško nisu iznimka, nego samo nastavak tradicije.

U čemu je tajna? Kakav su to recept osmislili u Ljubuškom da mala sredina kontinuirano daje igrače za hrvatsku reprezentaciju i europski rukomet? Kako se radi, odgaja i razmišlja u klubu koji već godinama prkosi brojkama i logici?

Odgovore smo potražili baš u Hercegovini.

„Evo vam broj, najbolje da zovete Nešu“, jasno nam je na naš upit za kontakt odgovorio David Mandić.

Zato smo i nazvali Nešu, odnosno Nedana Zovka, voditelja kluba Izviđač. Najprije smo upitali…

Četvorica su malo – moglo ih je biti i više

Kako ste u klubu doživjeli broncu hrvatske reprezentacije?

– Naravno, kao veliki uspjeh hrvatske rukometne reprezentacije. Bez obzira na prošlogodišnje svjetsko srebro, ovo je ipak Europsko prvenstvo, a svi znamo da je europski rukomet puno jači od svjetskoga, pogotovo jer se igralo u Skandinaviji, gdje su mnogi već vidjeli barem tri skandinavske reprezentacije u završnici. Hrvatska i Njemačka su im pomrsile račune i to dovoljno govori.

Četvorica vaših Ljubušaka dala su više nego velik doprinos novoj medalji za hrvatski rukomet.

– Iskreno, očekivao sam i petog. Nesretne okolnosti su bile takve da se Josip Šarac teže ozlijedio, ozlijedio je šaku u Mađarskoj. To je jedan vrhunski bek koji je trebao hrvatskoj reprezentaciji i uvjeren sam da bi bio na popisu da je bio zdrav.

Uz današnju četvoricu, pa Šarca, nekad Buntića, Šegu, Alilovića – to je jedna ozbiljna skupina.

– Sve je počelo s Denisom Buntićem, nakon njega dolaze Marin Šego, Željko Musa, kasnije Marko Matić, pa jedan Splićanin – Ljubo Vukić, koji je dio karijere proveo kod nas, a kasnije završio u hrvatskoj reprezentaciji. Zatim dolaze Ljubušaci: Matej Hrstić, Josip Šarac, Josip Ereš, David Mandić, Matej Mandić, Ivano Pavlović, Diano Ćeško… Žao bi mi bilo da nekoga ispustim, ali govorimo o gotovo dvadesetak reprezentativaca koji su u posljednja dva desetljeća potekli iz malog Ljubuškog. A još je veći broj onih koji su prošli kroz mlađe reprezentacije Hrvatske – kadetske i juniorske.

Recept koji prkosi brojkama

U čemu je tajna?

– Priča zapravo i nije toliko komplicirana – kroz smiješak će Nešo, koji nastavlja:

– Kad razgovaramo s ljudima iz rukometa, pogotovo iz većih hrvatskih gradova, svi se složimo da je recept koji Ljubuški ima jedini ispravan i onaj koji donosi nove, mlade, potentne i kvalitetne igrače.

A recept je…?

– Ljubuški je mala sredina, mali grad, klub s relativno malim proračunom. Mi smo, pod navodnicima, prisiljeni davati priliku mladima jako rano. David Mandić je, primjerice, počeo igrati za prvu ekipu Izviđača sa 16 godina. Isto tako Ivano Pavlović i Diano Ćeško. Ti momci već sa 16 ili 17 godina igraju ozbiljan seniorski rukomet. BH liga nije bezazlena liga, pogotovo gostujuće utakmice. A kad dodate tome da Izviđač svake godine igra ozbiljne europske utakmice, ti momci puno brže sazrijevaju. Možda u nekoj fazi zaostaju za svojim vršnjacima, ali već s 18 ili 19 godina oni su potpuno spremni za veće izazove – Sloveniju, Zagreb, Europu i na kraju reprezentaciju – ponosno će Zovak.

Rukomet ispred svega

Rukometna akademija okuplja između 240 i 260 djece, a kada se pridodaju druga i prva momčad, riječ je o više od 300 djece i mladih uključenih u sustav kluba. U odnosu na veličinu sredine, to je iznimna baza.

– U Ljubuškom je rukomet prirodan izbor – zaključuje Nedan Zovak.