Badnjak je u hrvatskoj tradicijskoj kulturi, bez obzira na regiju, oduvijek bio dan najdubljih osjećaja. Ime mu potječe od staroslavenske riječi bdjeti, jer se te noći nije spavalo – čekalo se rođenje Isusovo. Iako su post, molitva i odlazak na Polnoćku zajednički svima, svaki kraj našeg naroda utkao je u ovaj dan svoje specifične boje, mirise i običaje.
Krenemo li na putovanje kroz hrvatske krajeve, vidjet ćemo kako se običaji mijenjaju od ravnice do mora, ali srž ostaje ista – obitelj i vjera.
Ravnica i bregi: Slavonija, Posavina, Zagorje i Podravina
U sjevernim krajevima i Bosanskoj Posavini, Badnjak miriše na slamu i zemlju. U Slavoniji i Bosanskoj Posavini rano jutro počinje dolaskom “položaja” ili “polaznika”. To je obično muško dijete koje prvo ulazi u kuću, čeprka po vatri i zaziva blagoslov: “Kucilo se, macilo se, janjilo se…”, želeći domaćinu plodnu godinu.
Središnji događaj večeri je unošenje slame. Domaćin s naramkom slame ulazi u kuću pozdravljajući s “Hvaljen Isus”, a djeca i ukućani tu slamu rasprostiru po podu, simbolizirajući betlehemsku štalicu. Na toj se slami sjedilo, jelo, a često i spavalo. U Posavini su domaćice mijesile poseban kruh “ljetnicu” s ucrtanim simbolima sunca i polja, dok su u nekim selima djeca bacala ljeskove grane na krovove kuća (“nosanje badnjaka”) za sreću.
U Zagorju i Podravini, prije nego je stigao običaj kićenja bora, kuće su se krasile “kinčem” – ukrasima od krep-papira i suhog voća. Posebna pažnja pridavala se stolu: pod stolnjak se stavljalo malo slame i zrnje žita, koje bi se nakon blagdana davalo kokošima da bolje nesu jaja. Večera je ovdje “težačka” ali posna – grah, repa, bučino ulje i riječna riba.
Gorje i krš: Lika
U hladnoj Lici, gdje zime grizu, vatra je centar doma. Umjesto slame, Ličani su naglasak stavljali na drvo. U kuću su se unosila tri velika panja (badnjaka) koja simboliziraju Sveto Trojstvo. Oni su morali tinjati cijelu noć.
Lička Badnja večer bila je mistična. Gatalo se iz dima ugasle svijeće – ako dim krene prema vratima, slutilo je na smrt ili odlazak, a ako ide prema tavanu, značilo je život i napredak. Jelo se skromno, ono što je zemlja dala: pole od krumpira i kiseli kupus.
Jug i kamen: Dalmacija, Istra i Hercegovina
Spuštajući se prema moru i jugu, običaji postaju glasniji i mirisniji. U Dalmaciji, Istri i Hercegovini, Badnjak je nezamisliv bez mirisa prženog tijesta i bakalara.
U ovim krajevima dominira kult ognjišta. Domaćin svečano unosi Badnjak (u Istri zvan Cok, najčešće od masline, hrasta ili cera). Panj se prelije vinom, pospe žitom i blagoslovljenom vodom uz molitvu za rodnu godinu. U Istri se panj Cok nastojao održati da tinja sve do Sveta tri kralja, a njegovim pepelom posipao se vrt.
U Hercegovini je običaj unošenja badnjaka praćen snažnom molitvom. Cijela obitelj moli krunicu dok vatra pucketa, a tišinu večeri kasnije prekida veselje i pucnjava koja tjera zlo i slavi rođenje. Na hercegovačkom stolu nezaobilazni su uštipci, sir iz mijeha i suhe smokve, dok Dalmacija miriše na fritule s grožđicama i rakijom.
Poseban ugođaj na jugu stvara pjesma. U Dubrovniku i okolici kolendari obilaze kuće pjevajući stare napjeve i tražeći darove, dok se u unutrašnjosti pjeva dugačka, arhaična verzija pjesme “U sve vrime godišta”.
Polnoćka – Kruna večeri
Bez obzira je li se pod nogama nalazila slavonska slama ili hercegovački kamen, jesu li se jele zagorske štrukle ili istarska supa, svi putevi na kraju vode na isto mjesto. Kad zvona označe ponoć, sve razlike nestaju.
Iz mraka crkava odjekne “Radujte se narodi” ili “Tiha noć”. To je trenutak kada prestaje iščekivanje (Badnjak) i nastupa slavlje (Božić), trenutak koji je kroz stoljeća ujedinjavao hrvatski narod u zajedničkoj vjeri i nadi.
Objava Od slavonske slame do hercegovačkog kamena: Badnjak u hrvatskom puku pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.