S. Marija Zrno nije lagala. Lagali su drugi. I dalje lažu. Tobože u njezinu korist, a zapravo isključivo pumpaju vlastitu narcisoidnost. Ona sad ne može govoriti. Zacijelo nije niti mogla, pa je svoju poruku morala poslati na drugi način. Onakav kakav je poslao u petak poslije podne. No umjesto nje može govoriti Crkva. Njezina Crkva u kojoj je zavjetovala svoj mladi život i u kojoj je podredila sve svoje ideale, vjeru i ljubav.
Točnije, ta Crkva trebala je umjesto nje govoriti već prošloga petka. Ili čak mnogo prije. Jer problemi s kojima se s. Marija nosila zacijelo nisu bili nevidljivi. Barem njezinim najbližima. A to je Crkva. Odnosno, njezina redovnička zajednica. No Crkva je šutjela i s. Marija se našla u zagrebačkom kvartu Malešnica, prema izvidu policije, s nožem u ruci. Poslala sam svima zastrašujuću poruku. Toliko strašnu i moćnu da je već uzbibanu i sa živcima slabu Hrvatsku potresla do srži. Dakako, tu je poruku svatko primio na svoj način, a napose (ne)prihvaćajući njezin službeni ishod.
Svima kojima je život dao breme da žive s psihičkim bolesnicima znaju da je jedan od najtežih oblika suživota s nekom bolešću. Osobito kad oboli čovjek koji se nije rodio s psihičkim poremećajem, nego je do njega došlo tijekom života. Takva osoba na izgled je ista kao što je i bila: hoda, smije se, čak i sve radi, odlazi na posao poput one „stare“, ali je u glavi i duši posve druga. Njezina stvarnost i objektivna stvarnost nisu iste. I to je većina koja piše o ovom slučaju iz Malešnice potpuna nepoznanica, pa „briju“ po svojemu.
Objava DOPISNIŠTVO KAPTOL: Nemojmo lagati uime s. Marije. Tko umije moliti, neka moli. A tko ne, radije neka šuti pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.