Prije trideset godina, u američkoj zrakoplovnoj bazi “Wright–Patterson” potpisan je Daytonski mirovni sporazum, kojim je zaustavljen rat u Bosni i Hercegovini i “zacementirana” podjela na Federaciju BiH i Republiku Srpsku, tada prvi put međunarodno legitimiranu, piše Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju.
Pregovarači – predstavnici Hrvata, Bošnjaka i Srba te Hrvatske i Srbije – bili su početkom studenoga 1995. doslovno zatvoreni u bazu, pod snažnim američkim vodstvom, s rokom od tri tjedna da postignu sporazum. Sve je bilo pažljivo isplanirano: sporazum je morao biti potpisan prije američkog Dana zahvalnosti i poslužio je kao važan vanjskopolitički uspjeh predsjedniku Billu Clintonu uoči izbora.
Dayton je bio zadan unaprijed
Iako se u hrvatskoj javnosti često čuje da se u Daytonu “moglo dobiti više”, ključne odrednice sporazuma bile su definirane već ranije. Washingtonski sporazum iz 1994. zapečatio je bošnjačko-hrvatsku Federaciju BiH, a teritorijalni omjer 51:49 u korist Federacije bio je već zacrtan u američkim planovima.
Vojne pobjede HV-a i HVO-a omogućile su pregovore o razgraničenju, no američki strateški cilj nije bio unutarnje zadovoljstvo naroda u BiH, nego trajna prisutnost NATO-a u srcu Balkana. Za to je bila potrebna i suglasnost Rusije, zbog čega je Republika Srpska u Daytonu ušla kao zaseban entitet – rješenje koje je izazvalo moralne prijepore, ali odgovaralo geopolitičkoj logici.
Hrvati u BiH u Daytonu nisu izgubili ništa što su imali prije ulaska u bazu. Gubitci su došli – poslije.
Tko je Hrvate u BiH učinio politički irelevantnima
Najlakše je sve pripisati međunarodnoj zajednici, osobito SAD-u, koji i danas dominiraju politikom u BiH. Od Barryjevih amandmana, preko Petritscheve i Ashdownove vladavine – svaka je intervencija išla na štetu Hrvata.
Ali ključni unutarnji akteri tog procesa bile su stare jugoslavenske elite među Hrvatima, u Hrvatskoj i BiH. Njihov je prioritet bio zadržati vlast i spriječiti smjene političkih elita, a ne štititi nacionalne interese.
U tom kontekstu treba gledati i postupke Stjepana Mesića (svjedočenja u Haagu, predaja arhiva), Zubakovu “Novu hrvatsku inicijativu” i cijeli niz poteza koji su Hrvate u BiH pretvorili u politički dekor. Hrvatska je takvu politiku platila usporenim ulaskom u EU i NATO, a Hrvati u BiH – gotovo potpunom marginalizacijom.
Lekcija Daytona: nacionalni interes se štiti kroz partnerstvo sa SAD-om
Dayton je pokazao da se ciljevi mogu ostvariti samo ako se usklade sa strateškim interesima SAD-a. Predsjednik Tuđman to je znao – zato je Oluja uspjela, zato je Dayton završen potpisom, a ne nastavkom rata.
Danas je američki strateški interes – energetsko odvajanje Europe od Rusije.
To znači da postoji konkretna prilika za novi hrvatski iskorak u BiH.
Južna plinska interkonekcija – hrvatska karta za povratak političke jednakopravnosti Hrvata
U ovom trenutku najvažnija poluga hrvatskog i hrvatsko-bošnjačkog partnerstva sa SAD-om jest realizacija Južne plinske interkonekcije, projekta kojim bi BiH bila energetski povezala s Hrvatskom i LNG terminalom na Krku.
To nije samo infrastrukturni, nego geopolitički projekt:
-
jača energetsku sigurnost BiH i regije,
-
smanjuje ruski utjecaj,
-
osnažuje hrvatsku poziciju kao ključnog energetskog partnera,
-
otvara prostor za političko resetiranje BiH i povratak jednakopravnosti Hrvata.
Sve ostalo – velika obećanja, deklaracije, rasprave o ustavnim reformama bez međunarodne potpore – samo su magla.
Trideset godina nakon Daytona jasno je da Hrvati u BiH mogu jačati svoj politički položaj samo ako prepoznaju strateške interese SAD-a i usklade s njima vlastite ciljeve. Danas je to – energetska sigurnost.
Južna plinska interkonekcija nije samo plinovod. Ona je hrvatska karta za resetiranje odnosa u BiH.
Objava Južna plinska interkonekcija kao hrvatska prilika za resetiranje BiH i to 30 godina nakon Daytona pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.