U novoj epizodi Ad Deum Podcasta autor i voditelj ugostio je mladog fratra i svećenika fra Željka Tomića, člana Hercegovačke franjevačke provincije, rodom iz Posušja, trenutno na službi župnog vikara na Širokom Brijegu.
Njegovi roditelji, Ivana i Robert, već su ranije u istom podcastu svjedočili o dramatičnoj borbi s ovisnošću o kocki i putu obraćenja. Sada njihov sin fra Željko, iz perspektive svećenika i redovnika, nastavlja priču o Božjem djelovanju u njihovoj obitelji, ali i ulazi u središnju temu epizode: što je zapravo došašće i zašto toliki vjernici danas „prespavaju“ advent.
Što je došašće – vrijeme šušura ili vrijeme budnosti?
Fra Željko odmah na početku epizode priznaje: živimo u vremenu u kojem se advent najviše povezuje s kućicama, fritulama, kobasicama, kuhanim vinom i blještavilom trgova.
„Advent ili došašće znači vrijeme iščekivanja“, pojašnjava. „To je prvo liturgijsko razdoblje nove crkvene godine. Spada u tzv. jaka liturgijska vremena, u istom je rangu s korizmom: vrijeme pokore, ali i radosnog iščekivanja.“
Podsjeća da došašće ima dva naglaska:
-
Prvi dio (do 16. prosinca) – usmjeren je na Kristov drugi dolazak i poziv na budnost: Bogu ćemo doći licem u lice, a ne znamo ni dan ni čas.
-
Drugi dio – zadnjih osam dana, kada Crkva ulazi u svojevrsnu „devetnicu Božiću“, više se naglašava priprava za proslavu Kristova rođenja.
„Kad bi pitali ljude na ulici što je došašće, devet od deset reklo bi: vrijeme priprave za Božić. To je djelomično točno“, kaže fra Željko. „Ali mi zaboravimo da živimo u vremenu iščekivanja Kristova drugog dolaska. Božić nas uvijek vraća i na tu temu.“
„Nema razlike između adventa i Božića – to je problem“
Jedna od najjačih rečenica epizode upravo je ona po kojoj je nazvan i podcast:
„Ako u tvom životu nema razlike između adventa i Božića, znači da nisi dopustio Bogu da te promijeni.“
Fra Željko objašnjava: ako u adventu ne mijenjamo ništa – ni ritam dana, ni molitveni život, ni post, ni ispovijed, ni odnos prema mobitelu, hrani, zabavi – onda Božić ostaje samo vanjski događaj.
„Za nas je već Božić došao po reklamama, još od Svih Svetih“, kaže uz osmijeh. „Ali ako si kroz advent živio isto kao i prije – nisi doživio Božić u njegovoj punini.“
Podsjeća da je povijesno došašće bilo puno strože:
-
Kroz stoljeća se govorilo o „četrdesetnici prije Božića“ – post od blagdana sv. Martina (11. studenog) do Božića, vrlo sličan korizmi.
-
Došašće je bilo obilježeno postom, suzdržljivošću, tišinom i pokorom, upravo da bi srce bilo spremno za radost Božića.
„Danas je puno toga ublaženo, ali smisao je ostao isti“, kaže fra Željko. „Ne može biti sve isto. Advent te mora nekako ‘razdrmati’, probuditi.“
Posljednja vremena – od Uskrsa do danas
Dotaknuli su se i teme „posljednjih vremena“, koja često zvuči apokaliptično. Fra Željko smireno relativizira senzacionalizam:
„Mnogi sektaški pokreti koriste termin ‘posljednja vremena’ za širiti strah. A kada su zapravo počela posljednja vremena Od trenutka Kristova uskrsnuća. Mi već 2000 godina živimo u posljednjim vremenima.“
To, kaže, ne znači da trebamo paničariti oko kometa, bunkera i skloništa:
„Nitko neće umaći Božjemu sudu – ni najveći sveci ni najveći grešnici. Sud nije tu da nas Bog uništi, nego da se konačno susretnemo s Onim koji nas ljubi. Da nas je htio upropastiti, ne bi za nas trpio na križu.“
Zornice, ljubičasta boja i „duhovni alarm“
Crkva nas, naglašava fra Željko, kroz pastoralne geste stalno poziva na budnost:
-
Ljubičasta liturgijska boja – znak pokore, koristi se i u korizmi, ispovijedima, sprovodima.
-
Zornice – rane mise koje „preduhitre zoru“, da bi prvi susret dana bio s Bogom.
-
Izostavljanje Slava na misi – i vanjski znak da je riječ o vremenu priprave.
„To su vanjski znakovi koji žele probuditi unutarnju stvarnost“, kaže. „Da prvo što ujutro pomisliš bude molitva, a ne notifikacije na mobitelu.“
Kako konkretno biti budan?
Fra Željko ne ostaje na općenitim duhovnim frazama. Daje i vrlo konkretne savjete:
-
Napravi ispis savjesti: „Na večer si zapiši kako si proveo dan. Gdje si mogao manje visjeti na mobitelu, a više biti s Bogom? Gdje si propustio učiniti dobro? Gdje si odradio posao, a srce ti je bilo daleko?“
-
Mijenjaj male navike: malo kraće na društvenim mrežama, jedna emisija manje, jedna kavica manje – a više vremena za bližnjega, bolesnoga, osamljenoga.
-
Molitva ne mora biti samo krunica: „Ako te umara brojanje desetica, promijeni dinamiku. Izađi u prirodu, moli hodajući. Sv. Franjo je molio u prirodi jer priroda sto posto vrši volju Božju.“
-
Djela kao molitva: „Kad nekome pridržiš ruku, kad poslužiš bolesnoga, kad nekome oprostiš – to je isto molitva.“
Cilj je da cijelo biće – misli, riječi i djela – postupno postane molitva.
Umor svećenika i trenutak na Brdu ukazanja
Dijeleći iskustvo svećeničkog života, fra Željko iskreno priznaje da pokornička vremena – korizma i došašće – znaju biti fizički i emocionalno zahtjevna, upravo zbog mnoštva ispovijedi i obveza.
Prisjeća se jednog trenutka duhovne iscrpljenosti: nakon dugog dana u ispovjedaonici osjetio je težinu i glavobolju, pa se – kako kaže – morao „maknuti iz kuće i od briga“. Otišao je u Međugorje, popeo se na Brdo ukazanja i tu je proplakao:
„Gledao sam Gospin kip i u srcu rekao: ‘Bože moj, što si Ti nama sve oprostio, a što Ti mi radimo?’ U jednom trenutku me duboko taklo koliko je strašnih stvari Bog već oprostio ljudima. Shvatio sam da je Njegova ljubav uvijek veća od naših grijeha.“
Kaže da mu se nakon toga promijenila perspektiva:
„Već sljedeći dan u ispovjedaonici bio sam radostan što mogu služiti. Shvatio sam da nije poanta u tome da ljudi padnu, nego da ustanu i vrate se Bogu. To je ljepota pokorničkih vremena.“
Osjećaj za sveto nestaje kad nestaje osjećaj za grijeh
Fra Željko prenosi i misao jednog starijeg svećenika:
„Osjećaj za sveto nestaje onoga trenutka kad izgubimo osjećaj za grijeh.“
To je, kaže, temeljni problem današnjeg čovjeka:
„Kad mislim da mi Bog ne treba, kad se više ne vidim grešan, onda mi ni svetost ništa ne znači. Ali kad znam da sam slab, da sam jadan bez Boga – onda se vraćam k Njemu. Zato su došašće i korizma velika milost: vraćaju nas i osjećaju grešnosti i osjećaju svetosti.“
„Ne ostaj predugo s pogledom u zemlju“
Na kraju fra Željko poziva na promjenu pogleda:
„Često smo preokupirani ovim ovozemaljskim: brigama, stvarima, poslom, rokovima. Pogledamo samo u zemlju, u svoje probleme, u iste zidove, iste razgovore. I to umori. Zato treba tu i tamo podignuti pogled – prema nebu.“
Božić, kaže, nije samo „slatka priča o djetetu u jaslama“, nego ozbiljan poziv:
„Krist se želi ponovno roditi u jaslama tvoga srca – koje je često tvrdo kao slama u štali. Ali On se ne boji ni naših rana, ni naše prljavštine. On se baš tu želi nastaniti.“
Fra Željko poručuje:
„Ako želiš istinski Božić, ne čekaj 24. prosinca. Počni sada: stani, sagledaj se, ispovjedi se, promijeni barem jednu konkretnu stvar u danu. Ne moraš sve – ali počni. Bog će učiniti ostalo.“
Objava Nema razlike između adventa i Božića Fra Željko Tomić: „Ako ti je sve isto, znači da se nisi pustio Bogu“ pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.