Hrvatska pikado reprezentacija početkom studenoga ostvarila je povijesni uspjeh na Svjetskom prvenstvu u elektronskom pikadu u Slovačkoj, osvojivši čak 20 medalja, od čega 12 zlatnih. Među najuspješnijima bio je i Makaranin Romeo Grbavac, koji se na postolje penjao tri puta. Dva puta kao svjetski prvak i jednom kao brončani.
Povodom tog velikog uspjeha razgovarali smo s Romeom o njegovim počecima, karijeri i planovima za budućnost.
Romeo, gdje trenutno živiš i za koji klub nastupaš?
Trenutno živim u Splitu i nastupam za pikado klub Dioklecijan, koji mi puno pomaže u karijeri, od predsjednika Slavka Brzića do svih ljudi u klubu. U Makarskoj mi živi dio obitelji, ali sam svaki tjedan tamo, tako da ih redovito viđam.
Kako ti je organiziran život u Splitu?
U Splitu sam dobio stipendiju, igram svaki tjedan i ovdje mi je stvarno dobro. Bez pikado kluba Dioklecijan, tko zna što bi bilo od moje karijere.
Kako je počela tvoja priča s pikadom?
U Makarskoj su svi znali igrati pikado kad sam ja počeo. U taj svijet sam ušao sasvim slučajno. Jednom se u kafiću povela priča o tome kako je moj otac počeo igrati pikado i ja sam odlučio probati. S njegovim suigračem Stipanom Babićem Colom počeo sam igrati i odmah me privuklo. Vidio sam da mi ide i tako sam ostao. Imao sam dobru ruku od samog početka, a s Colom je bilo zanimljivo igrati i najviše zbog njega sam nastavio.
Koja su mjesta bila tvoja “pikado početna točka”?
Nulta točka mog bavljenja pikadom bio je caffe bar Magic. Tu sam bacio prve strelice, a kasnije sam prešao u Royala. To su dva kafića gdje sam najviše igrao. Špico i Caki su me uvijek podupirali, uvijek je bilo dobro društvo i atmosfera, i tako je sve krenulo. Hvala im na tome. U početku su me najviše gurali Cole i Jure Blažević iz Londre, kad sam prešao tamo igrati.
Koliko je u pikadu važan talent, a koliko rad?
Mislim da je u pikadu talent manji dio, a sve ostalo su jaki trening i fokus, to moraš sam sa sobom istrenirati.
Jesi li imao razdoblja kad je bilo teško održati ritam?
Naravno, događale su se i faze kad je bilo teško, posebno financijski. Ima previše turnira, putovanja, troškova. Kad si u top formi, a nemaš sredstva da odeš na sve, to zna biti frustrirajuće.
Kad si shvatio da možeš biti rame uz rame s najboljima
Već kad sam počeo igrati, na nekim turnirima gdje su nastupali reprezentativci osjetio sam da sam im blizu. Tada sam si rekao: “Pa možeš ti to, ako se posvetiš i ako treniraš dovoljno, možeš biti među njima.”
Kako izgleda tvoj trening?
Meni ni glava ni ruka nisu teške kad igram jer imam oboje pod kontrolom. Prošle godine sam trenirao po četiri do pet sati dnevno, ove godine nešto manje, ali sad idu veliki turniri pa opet kreće maksimalni trening. Volim navijačku buku iza leđa – ne smeta mi, dapače, dodatno me motivira.
Što ti znači elektronski pikado?
Elektronski pikado je nama kao igra. Svi mi pratimo PDC i WDF, to nas više impresionira i tjera naprijed.
Koja ti je medalja do sada najvažnija
Trenutačno mi je najdraža medalja svjetskog prvaka u parovima s Borisom Krčmarom, koju sam nedavno osvojio u Slovačkoj. To mi je prvi naslov svjetskog prvaka, a imam i više naslova europskog prvaka.
Kako gledaš na te uspjehe, kao cilj ili korak dalje?
Ne doživljavam to kao kraj puta, jer su mi PDC natjecanja pravi cilj. Ovo sve vidim kao fazu na tom putu.
Kakva je atmosfera na svjetskim natjecanjima u elektronskom pikadu?
Vrlo slična onoj u Hrvatskoj. Hrvatska je danas na jako visokom nivou u toj disciplini, možda i višem nego što ljudi misle.
Kako izgledaju tvoje pripreme?
Pripreme su mi uvijek iste: treniram na plutenom pikadu, a ligu igram na elektronskom. Pikado je u Hrvatskoj stvarno napredovao. Uvijek smo bili među najboljima u elektronskom pikadu, ali sad smo doslovno na vrhu. Prije smo bili prvi, drugi ili treći, a sada smo na tronu. Savez radi dobro, imamo sve uvjete i stvarno smo se digli.
Kako bi opisao svoj stil igre?
Moj stil igre obilježava brzopletost. Jednostavno sam takav, nemam vremena za čekanje. Tijekom natjecanja nemam tremu, to je dio mog karaktera.
Koji su ti ciljevi za budućnost?
Ciljevi za budućnost su mi PDC Tour Card, PDC Svjetsko prvenstvo i sve što je vezano uz PDC – želim ući u svjetski Top 64.
Što ti osobno znači pikado kao sport?
Pikado je jedan od rijetkih sportova u kojem možeš sam napredovati i sam si odgovoran za svoje uspjehe i neuspjehe. Nema sudaca, nitko ti ništa ne daje ni oduzima. Sve što napraviš, sam si zaslužan ili kriv.
Razmišljaš li o povratku u Makarsku?
Planiram se jednog dana vratiti u Makarsku. Hvala Bogu, sad konačno imam i sponzore iz Makarske nakon dugo vremena, što mi puno znači – Stipan Babić Cole, Magic, Royal, Papar Grill, Providenca, Malecki… Ne bih htio nikoga zaboraviti. Ti ljudi su prepoznali moj trud i rad, i zahvalan sam im na tome.
Često spominješ da Makarska ne prepoznaje dovoljno sportaše. Na što točno misliš?
Žao mi je što grad Makarska ne prepoznaje ovaj sport. Drugi gradovi daju stipendije vrhunskim sportašima, a Makarska ne može iako nemamo mnogo sportaša prve kategorije. Smatram da bi grad, koji živi od turizma, mogao podržati vrhunske sportaše.
Žalosti me što sportaši moraju odlaziti iz Makarske. Ne vidim svijetlu budućnost za sport u gradu dok god se stvari ne promijene. Dosad su svi gradonačelnici gledali samo zgrade, hotele, kako se na tome zaradi. Nažalost, Makarska je trenutno gluh grad kad je u pitanju sport. Iskreno, ako se to ne promijeni, teško da će Makarska ikada postati pravi grad sporta.
Objava Od Magica i Royala do svjetskog prvaka – Romeo Grbavac pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.