Otvaranje izložbe „Efemeris-legati Dejana Medakovića“, bio je razlog što su u Zagreba pojavila grupa muškaraca koja je neprimjerenim pjesama i uvredama prema okupljenim novinarima, izazvala dodatnu zabrinutost i otvorila pitanja o čemu je zapravo riječ. Dejan Medaković rođen je u uglednoj obitelji u Zagrebu, na Zrinjevcu, kao jedno od sedmero djece majke Anastazije i oca Bogdana. Bio je povjesničar umjetnosti, pjesnik i književnik. Njegov djed bio je Bogdan Medaković, predsjednik Hrvatskog sabora u razdoblju od 1908. do 1918. godine. Bogdan Medaković u to je vrijeme bio jedan od najbogatijih ljudi u Zagrebu i, uz Svetozara Pribičevića, jedan od glavnih vođa tadašnje Hrvatsko-srpske koalicije.
Dejan Medaković školovao se, među ostalim, od 1933. do 1937. godine u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na otočiću Badiji kraj Korčule. O tome je, između ostalog, pisao i novinar Darko Hudelist, koji je imao brojne razgovore s Medakovićem, a ovaj se u njima osvrtao i na vrijeme provedeno s franjevcima. “Tko god je dobio taj katolički pečat, a ja sam ga dobio, dakle ne govorim napamet, ne može ga se odreći nikada. Ja nikada ne bih mogao odreći se utjecaja koji su na mene imali franjevci”, govorio je Dejan Medaković, koji je za sebe znao reći kako među ostalim Hudelist piše, da je tzv. “srpski nacionalist“.
Godine 1941. napušta Zagreb i odlazi u Beograd, gdje na Filozofskom fakultetu završava magistarski i doktorski studij te do 1982. predaje povijest umjetnosti. Dobitnik je brojnih domaćih i inozemnih priznanja, a najkontroverzniji dio njegove biografije vezan je uz Srpsku akademiju nauka i umetnosti (SANU). U vrijeme pisanja zloglasnog Memoranduma bio je glavni tajnik SANU-a, ujedno i član Komisije, jedan od šesnaestorice zaduženih za izradu tog dokumenta, koji je u Hrvatskoj bio ozloglašen. Njegovi su autori tada smatrali da Jugoslavija može osigurati svoju budućnost samo uz Srbiju kao glavnu i dominantnu snagu. Intelektualna elita okupljena oko Dobrice Ćosića kasnije je snažno podržala Slobodana Miloševića, čija je politika na koncu ostavila krvavi trag od Hrvatske preko BiH pa sve do Kosova.
Na optužbe da je izložba u Zagrebu o Dejanu Medakovića provokacija, s obzirom na njegovu ulogu u stvaranju Memoranduma SANU-a, odgovorio je u izjavi za Večernji list, Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a. „U izložbi nema ničeg politički spornog. Dejan Medaković jest jedan od 16 potpisnika Memoranduma SANU, ali naša izložba nije u čast Memoranduma već u čast velike obitelji Medaković i sina Dejana koji je jedna od najznačajnijih izbjeglica iz Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Izložba prikazuje povijest i važnost te značajne obitelji, sklonost umjetnosti i dosege u proučavanju umjetnosti samog Dejana Medakovića, njegove autobiografije i druga djela koja je ostavio iza sebe. Što se samog Memoranduma tiče, u svoje ime, u ime SDSS-a i Prosvjete, mogu reći da ne gledamo pozitivno na taj dokument. Nikad ga nismo smatrali dobrim“, tvrdi Pupovac.
Dejan Medaković postao je predsjednik SANU-a 1999. i na toj funkciji ostaje do 2003. U razgovoru za tjednik NIN 2. studenoga 2000., nedugo nakon pada Slobodana Miloševića, otkrio je kako je odbio politički angažman koji mu je Milošević nudio: “Tako sam, kao generalni sekretar SANU, u punoj vlasti Slobodana Miloševića, objavio da Akademija nije servis Slobodana Miloševića. Kud ćete jasnije? Ja sam odbio politički angažman koji mi je nudio Slobodan Milošević. Nudio mi je da budem poslanik njegove partije na prvim višestranačkim izborima. Odbio sam ga s obrazloženjem da želim biti samo građanin i da imam svoje principe. A ti principi su da se u Akademiji ne bavim politikom i to sam savjetovao i nekim svojim kolegama. On je korektno odgovorio da poštuje moje principe. Moje prezime, koje postoji 150 godina, obvezuje me da jako pazim da se ne ‘ugruvam’. Svoju cijenu slobode platio sam odmah nakon Drugog svjetskog rata, kada nisam htio ući u Partiju i ostao sam bez posla. Ne kajem se zbog toga. Naprotiv, ponovio bih to. Ne mijenjam svoje stavove nezavisnog intelektualca, Europljanina.”, govorio je tada Medaković.
Žarko Korać, nekadašnji potpredsjednik Vlade Zorana Đinđića, svjedok vremena i veliki kritičar Slobodana Miloševića, za Večernji list ističe kako potpuno razumije razloge zbog kojih je u Zagrebu otvorena izložba posvećena Medakovićevim djelima: “Siguran sam da je to učinjeno zbog njegova djela Efemeris, koje govori o jednoj srpskoj građanskoj obitelji u Hrvatskoj, koja je zauzimala dosta istaknute položaje u Zagrebu i u hrvatskom društvu. I on je bio jako ponosan na svoga djeda, koji je bio predsjednik Sabora. Pričao je o razgovorima svoga djeda s Franjom Josipom. To je, po meni, bio glavni razlog. A sada, ako se gleda je li se protivio Miloševiću, nije, nije se protivio. Nije bio član političkih stranaka. On je bio intelektualna podrška Miloševiću koja se nije mnogo isticala. Bio je politički oportunist, pasivno je podržavao Miloševića”, tvrdi Korać.
Isto tako dani srpske kulture se već godinama održavaju u Zagrebu i u drugim gradovima. Kako je najednom došlo do „spontanog interesa“?. Kada već kultura postaje sve veći razlog za napetosti i neprihvatljivih prijetnji u društvu, pitanje je hoće li isti oni koji sada prosvjeduju sutra iskazivati nezadovoljstvo i zbog brojnih afera i korupcije koje potresaju društvo u kojem živimo. Na koncu, svatko ima pravo na legalan i demokratski način izraziti svoje nezadovoljstvo, no dolazak s kapuljačama i maskama teško da izgleda kao puki izraz građanskog bunta. Kada se tome pridodaju i poruke koje su pritom poslane, sve to više nalikuje prijetnji.
A vratimo se za kraj, još jednom na Memorandum SANU-a, on je u svakom pogledu neprihvatljiv. O njemu ni jučer ni danas, a ni sutra ne smije se misliti dobro.
Powered by WPeMatico