Ono što je do jučer bio šapat, danas je zapisano crno na bijelo. Država vodi istragu, Crkva daje izjave, a javnost pokušava spojiti ono što institucije godinama razdvajaju: odgovornost i vjeru.
Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci 31. listopada pokreće istragu protiv uhićenog 70-godišnjaka zbog pet silovanja, dvije bludne radnje i pet prijetnji, navodno počinjenih 2024. na štetu 23-godišnjakinje. Sud je odredio istražni zatvor zbog opasnosti utjecaja na svjedoke i ponavljanja djela. Istoga dana Riječka nadbiskupija navodi da je nadbiskup Mate Uzinić u svibnju čuo opis djela koja je žrtva prijavila, uputio je na policiju i Zagrebačku nadbiskupiju te službeno obavijestio Zagreb, koji je potom poduzeo kanonske mjere i podnio kaznenu prijavu.
Tko je i što je Omnia Deo? Nije red ni kongregacija. Omnia Deo je javno vjerničko društvo pod biskupijskim nadzorom. Priznati su 2018. u Rijeci, a od ožujka 2024. pod nadležnošću su Zagrebačke nadbiskupije. To nije administrativna sitnica, nego adresa odgovornosti. Jer odgovornost bez adrese uvijek znači da će netko ostati nezaštićen. Zajedništvo se opisuje kao „duhovna obitelj“ s više grana: svećeničkom, laičkom te ženskim zajednicama, i klauzurnim i aktivnim. Djeluju kroz molitvene susrete, kateheze i duhovne obnove, a prisutni su i online. U javnosti su zajednicu najčešće predstavljali don Josip Radić i Jozefina Glasnović, koju pristaše nazivaju “duhovnom majkom” zajednice. U crkvenim kuloarima godinama se govorilo o pojačanoj ulozi i utjecaju ove zajednice na scenu nove evangelizacije; to nije službeno potvrđeno, ali je bitno utjecalo na percepciju njihova dosega. Mnogi su u njihovu govoru o predanju i zajedništvu tražili utočište, za neke je, međutim, taj govor postao zamka. Istodobno, dio sadržaja izazvao je ozbiljne rezerve. ‘Priprava za ispovijed’ iz 2019. šokirala je pretjerano seksualiziranim pitanjima. To je školski primjer kako se sveti jezik može pretvoriti u nadzor nad tijelom i savješću. Tu započinje naša tema.
Nasilje u crkvenom okruženju rijetko počinje udarcem. Češće započinje opravdanjem. Najprije se tihim tonom proširi teritorij autoriteta. Onda se svetim rječnikom objasni da je taj teritorij zapravo Božji. Granice se pomaknu, a poslušnost postane krepost koja nažalost skriva ono što ne treba. Istraživanja i svjedočanstva iz drugih sredina pokazuju isti nacrt: uski krug moći, idealizirano vodstvo i izostanak vanjske provjere rađaju ovisnost i otvaraju prostor manipulaciji. Takva dinamika nije pobožnost, nego mehanizam moći koji troši ljude. To nije isključivo crkveni problem, nego univerzalni obrazac svake zatvorene moći. U takvom zraku žene su dvostruko izložene, zbog rodne asimetrije, ali i zbog institucionalne tišine koja ih gura na rub. Duhovno vodstvo tada lako sklizne u duhovno nasilje; često je to i ulaz u šire obrasce zlostavljanja o kojima, u ovom slučaju, govori državno odvjetništvo. Ne trebaju nam senzacije. Dovoljno je čuti rečenicu koja se ponavlja u svjedočanstvima: „Godinama sam sumnjala u vlastiti osjećaj. Mislila sam da je moje ‘ne’ grijeh.“
Teologija ovdje nije apstraktna. Ako je savjest mjesto susreta s Bogom, pritisak nad savješću je profanacija. Bog nije batina, Crkva nije aparat kontrole. Autoritet postoji da čuva slobodu, ne da je lomi. Zato obnova crkvenog života nije moguća bez stvarne zaštite savjesti i jasnih granica moći, ne samo na papiru, nego u navikama, procedurama i refleksima.
Što znači odgovorno postupanje sada U kaznenom dijelu posla sve je jasno: pravosuđe vodi postupak. U crkvenom okviru to su koraci koji više ne smiju biti predmet pregovora. Prvo, konkretna briga za žrtvu: imenovana kontakt-točka, psihološka pomoć, pravno savjetovanje, zaštita identiteta. Drugo, mjere opreza: privremeno uklanjanje iz službi, ograničenje javnog djelovanja, zabrana kontakta s maloljetnicima i ranjivim osobama dok proces traje. To nije kazna, to je zaštita osobe, svjedoka i zajednice. Treće, odgovorna komunikacija: bez detalja iz istrage i bez nervoznog skrivanja, jasno i mirno, da se zaustave glasine i pritisci. O ovom se slučaju, nažalost, mjesecima šaptalo po kuloarima na Kaptolu. Četvrto, neovisni nadzor i formacija: edukacija o granicama i dinamici moći, uključenje vanjskih stručnjaka koji smiju postavljati neugodna pitanja, te sigurni kanali za prijavu koji ne završavaju kod onih koje se prijavljuje.
Što se tiče Omnia Deo, sada ćemo svjedočiti crkvenom pranju ruku i od ove zajednice i od njihovih članova. Lako je sada reći da nitko ništa nije znao. Pogođeni ljudi nemaju vremena za kanonsku geografiju. Ne možemo isključiti da ovo nije jedini slučaj. Treba im netko tko vidi ranu i ima ovlast djelovati. Netko će reći: „To su iznimke.“ Ali iznimke nam se vraćaju prečesto i prepoznajemo isti uzorak šutnje i moći. Iza svake brojke stoji lice. Ime. Biografija koja je trebala biti zaštićena, a ne samljevena.
Zato ovo nije tekst protiv Crkve. Ovo je tekst protiv straha i zloupotrebe moći. Protiv kušnje da se brani imidž institucije po cijenu ljudske osobe. Protiv crkveno-teološke lijenosti koja se skriva iza riječi „poslušnost“, a zaboravlja da je jedina legitimna poslušnost ona koja služi slobodi savjesti. Otvorenost nije prijetnja autoritetu. To je put da autoritet opet bude vjerodostojan, da služi ljudima, a ne sebi. Ako ne čujemo bol na vrijeme, čut ćemo je kroz presude. Istina traži dan. Zajednica koja vjeruje u Boga nema razloga bježati od vidljivosti. Ako je se bojimo, možda ne branimo evanđelje, nego vlastite sjene.
To je trenutak istine, ne deklaracija. I to je, na kraju, najbolji test i najteža presuda: koga doista štitimo kad dođe mračni trenutak?
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Ljportal.com
Objava Teolog Dalibor Milas o mučnom slučaju: Ovo nije tekst protiv Crkve. Ovo je tekst protiv straha i zloupotrebe moći pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.