Imao je Dubrovnik izuzetne branitelje. Imao je i legende. Jedna od takvih živućih legendi kojeg Dubrovčani itekako pamte je, iako već godinama ne živi u Dubrovniku i živi jedan posve drugačiji život nezaboravljivi Ilija Jurković Bunar.
Polovicom srpnja 1991. stigao je u Dubrovnik, nakon odsluženja vojnog roka, a od 16. kolovoza se vodi kao pripadnik ZNG.
Javio se odmah na raspolaganje, međutim nikako da se dogodi poziv. Kaže kako mu je otac radio na tome da ga ne pozovu, bojao se za život svog sina. Preko prijatelja Ante Rodina ipak je došao na Rašicu. Tamo sam se javio Sandri, ona je bila naše utočište. (Sandra Sambrailo, op.a.)
Imao je Dubrovnik izuzetne branitelje. Imao je i legende. Jedna od takvih živućih legendi kojeg Dubrovčani itekako pamte je, iako već godinama ne živi u Dubrovniku i živi jedan posve drugačiji život nezaboravljivi Ilija Jurković Bunar.
Polovicom srpnja 1991. stigao je u Dubrovnik, nakon odsluženja vojnog roka, a od 16. kolovoza se vodi kao pripadnik ZNG.
Javio se odmah na raspolaganje, međutim nikako da se dogodi poziv. Kaže kako mu je otac radio na tome da ga ne pozovu, bojao se za život svog sina. Preko prijatelja Ante Rodina ipak je došao na Rašicu. Tamo sam se javio Sandri, ona je bila naše utočište. (Sandra Sambrailo, op.a.)
-Tada smo otišli u Čepikuće, bio sam pripadnik 3. voda, zapovjednik voda je bio pok Žarko Lauc. Bila je to mlada ekipa, sve prebjezi iz ondašnje JNA. Nismo imali ni odore, nego plava odijela Civilne zaštite (smijeh). Bili smo kao “najgori”, ali kasnije se ispostavilo potpuno drugačije. ZNG je postao okosnica obrane Grada Dubrovnika.
Misliš li da je u Dubrovniku zanemarena uloga ZNG-a Ipak ste uz policiju bili jedina ustrojena organizirana jedinica.
-Bili smo jedina vojno ustrojena organizirana postrojba. Mislim da se jako malo govori o učinku ZNG-a. Nezasluženo se danas promoviraju neke druge postrojbe, a ne one prave, a jedna od njih je ZNG Dubrovnik.
Puno vas danas nema među nama, popis je podugačak, onih koji su poginuli tijekom Domovinskog rata diljem Južnog bojišta, a dio je umro kasnije, od posljedica ili ne, ali broj se gotovo prepolovio.
Kad smo kod pok Žarka Lauca, koji je poginuo 2. listopada 1991. na Osojniku, reci nam što se toga dana gore dogodilo?
-Prvog je krenuo napad, bio sam na jednoj otpornoj točki sa Zvonkom Trlinom i još nekolicinom suboraca. Trlin i ja smo baš kliknuli i bili smo dobri. Veselio nas je doručak u domu na Osojniku (smijeh). Zamijenili smo 2. vod Nika Zeca, a mi smo bili taj nesretni treći…U kojem su bila dva Genocida, oba pokojna ( Goran Jozić i Vedran Ivošević op.a.). Bili smo tu već nekoliko dana, na Osojniku, došli smo negdje između 15.i 20. rujna i imao sam predstavu napast će nas pješački, ali nisam znao da će nas granatirati, nisam o ratovanju ništa znao. Da bi zadužio ručni bacač, koje sam dužio i u JNA, morao sam razdužit pušku. Zamisli koliko smo imali naoružanja i kakva smo postrojba bili! I to kao organizirana postrojba!, priča Jurković koji je tada imao 20 godina.
-Imali smo tzv televizije uskladištene baš u sobi u kojoj smo spavali. Jedna granata da je pala tu mogli smo svi otić u zrak, eto koliko smo mi bili svjesni što se događa. Sjećam se, bilo je baš hladno i Zvonko i ja smo sjedali baš ispred doma preko puta crkve. Došla je ekipa i minirali su taj jedan dio puta prema Grabovici, kako bi zapriječili taj dio puta, nekih pedesetak metara. Mi jedemo, kad granata. Jedna, druga, treća…Rekao sam: Što je ovo Zvonko, bježmo pod brdo. Nemam ja pojma da ta granata pada u paraboli. Andrija Oberan, naš zapovjednik uz Žarka organizira obranu na nekim zamišljenim linijama. Nadlijeću nas avioni, ali dobro manevrira Oberan, malo smo naprijed, malo nazad. Idu kamioni prema nama, a Zvonko Trlin i Bo Herceg iz Ljubuškog koji je jedini znao rukovat minobacačem, otišli su na taj detonirajući štapin. Pale mine, stižu njihova četiri kamiona, to je bila eksplozija neviđena. Mi smo ih tu pobili Bože sačuvaj, to je bio masakr. Nisu svi bili mrtvi odma, cijelu su noć jaukali….
Bunar dalje kaže kako je uzeo ručni bacač i imao četiri punjenja i tri granate.
Oni su krenuli bili prema nama, kamioni su došli lijevo, a oni su pošli desno. Mislim da su ti kamioni krivo skrenuli. Oni su prvi neprijatelji koji su izginuli taj dan, 1. listopada u popodnevnim satima. Cijelu noć smo bili u nekoj špilji, davali stražu naizmjenično. Oni su krvarili i jaukali svu noć, pred zoru su utihnuli…
Tada se ovoj ekipi pridružio drugi vod, zapovjednika Stanka Perića.
-Perić je došao sa Zecom, Đanijem i Mirkanom i njima, zauzeli su položaj s naše desne strane, prema brdu. Prenoćili smo i dogovorili akciju da idemo na kamione. Nemam ni puške! Nemam puške, ali idem u akciju. Evo Robert Mišeta može posvjedočiti, krećemo u akciju, a ja imam jednu bombu ručnu! U akciji smo sudjelovali pok Žarko Lauc, Zvonko Trlin, Jerko Spajić, Oliver Prce, a ja i Mišeta smo došli ispod kamiona na jedno 30-40 metara. Mišeta je imao puškomitraljez, on je taman prebjegao iz JNA, znao je pucati iz njega. Idem ja, ja ću njemu punit okvire, jer ne mogu ja ne ić! Pok Žarko baca prvu bombu, tuknuo je drugu, ona je bila trenutna, ona opali između njih, njemu automatski odsiječe ruku. Detonirala mu je u ruci, bio je ljevak…Tu je nastradao i Jerko i Prce. Prce je ostao zamalo bez noge. Zovemo pomoć, nas je tu nekoliko, već ih je pobjeglo dosta. Mještani su nam digli put, kad su pale prve granate. Treba ih sad nositi od te točke gdje su nastradali, treba nas 12 da nosi njih trojicu. U tom trenutku prilazim kamionima, na prvom sicu leži mrtav potporučnik i vozač. Između njih dvojice stoji puška “ciganka” s rasklopnim kundakom. Uzimam je, puška još konzervirana. To mi je prva moja puška. Nastala je panika, Jerko se krivi, a Prce pjeva!, a kad sam došao do njega, kaže: “Ajde, Bunar molim te, vrati mi ovu nogu, vidi mi đe je”. Gledam, noga visi, katastrofa, kasnije su mu je spasili.
Iznijeli ste ranjene. Što se onda događalo?
-Vedran Ivošević Genocid se vratio po moj ručni bacač. Tad sam prvi put u životu vozio kamion na rikverc. Nikad u životu to nisam radio, ali sam vozio kao da ga vozim cijeli život. Trista na sat. Uzimam pok Žarka, a još mu je radio puls, pobijelile oči, žile su radile još kratko, sjećam se…Zec sjeda u kamion, on je bio u vojsci kamiondžija, pok Vedran se penje na karoseriju i pošli su u bolnicu. Nema danas ni Genocida ni Žarka, sad me gledaju od Gore, ali znaju da pričam onako kako je bilo…
Tada ste se povukli na ulaz u selo.
-Andrija Oberan nas je postavio, oformili smo liniju, sjeverno prema selima. Znam da je tamo bila ekipa u kojoj je bio Miško Ljiljanić. Tu su nas granatirali, ali ne pokušavaju nikakav napad prema nama. Razbili smo mi njima sve ambicije koje su imali prema nama. Mislim da su po svoje mrtve došli tek drugi dan.
-Moram reći da nikad u životu nisam vidio mobiliziranije selo što se tiče civila. Divim se tome i danas. Tu su ostale žene koje su nam kuhale…Zoka Radić i ja spavamo u jaslama i ostavim čizme, a unutra mi postavljeno od tapita i postavljeno u čizme da mi bude toplije nogama. Sjećam se, padala je kiša stalno, stalno smo bili mokri, ali oni su nam zbilja pomagali. Ubili su svoje tele, svinju, naložili bi kotlove, u ničemu nismo tamo oskudijevali.
Jurković priča kako su neki ljudi bježali s položaja.
-Ovaj kaže imam djecu, ovaj drugi pobjegao s autom. Ostali mi, poginuo nam zapovjednik, ova dvojica ranjena, nemaš ništa…Ovi izginuli 5., cijelu noć ih izvlačili…Đani Radovanović je jedini od njih preživio, pa kad je došao k sebi sišao je u selo da nam kaže što se dogodilo. Pitao sam Andriju nekoliko puta jesu li ih snijeli, rekao je da jesu, ali nije nam smio reći istinu da mi ne bi sišli s položaja. Kiša je bila kad su ih izvlačili, bilo je to grozno. Bio sam dijete, imao sam dvadeset godina, a dogodilo mi se sto sranja u pet dana. Ma..ti ljudi koji su bili sa mnom tih dana, to su najveći heroji na ovome svijetu!
Ispričao je Bunar i jednu anegdotu, nepojmljivu za neke ljude koji nisu osjetili rat.
-Bila je jedna butiga tamo na Osojniku, Zoka i ja uzeli Životinjsko carstvo i bijemo se radi sličice na ledini. Valjamo se…Tad sam počeo pušiti, prvi put u životu.
Viđali smo se tih devedesetih, igrali smo pikado u Antike. Ni tada, kad bi sišao s položaja nisi govorio o ratu.
-Nisam, nije me to zanimalo. Svi ti stresovi, mi smo kroz te neke dječje igre, zbog te djece u nama preživljavali. Mi smo bili klinci koji nismo znali ništa. Umro mi je zapovjednik na rukama, bez ruke, krv, smrt, to nisu normalne situacije. Kad poginu ljudi koje si znao, s kojima si se družio, pogotovo ja sa Žarkom recimo..bili smo različitih mentaliteta. Evo, nema ni Miša Papca danas više među nama, i on je bio s nama na Osojniku. On je bio legenda isto, prehrabar čovjek. Ali, Zoka je najhrabriji od svih nas! Taj je čovjek čudo, ima srce lava! Ranjen je kad smo bili u autu na Babinom kuku, pala nam granata pod auto. I on vozi. On viče da ga boli stomak, ali vozio je, nije stajao. Kad su ga u bolnici spakirali, mislio sam gotov je, razbio sam pola vrata tamo, zid, neki doktor mi šiknuo injekciju da me smire… kad evo njega, voze ga u kolicima. Rekao sam mu: “A jebemti, što te ubilo nije!” (smijeh).
Došla je zapovijed o povlačenju.
-Prvo se evakuiraju je li žene, djeca, stariji ljudi, a onda vojska. Netko mora ostati i držati odstupnicu. Ostali smo tu pok Ivošević Genocid (zvali smo ga Veliki Genocid), Denis Žanetić s Korčule i ja. Kad smo se počeli izvlačiti, mislili smo da će oni ući u selo. Mi stojimo tu kao odstupnica, pala je noć, mi ostajemo. Očekujemo da će oni sada doći, paliti kuće..Nastat će kazin, ali računamo ma tko će nas naći u tom mraku, nisu ni oni vanzemaljci. Uvijek sam tako razmišljao, da su i oni ljudi od krvi i mesa i da se boje isto kao i mi. Prenoćili smo i krenuli smo rano ujutro prema Vrtovima sunca. I nas trojica hodamo i nemamo pojma gdje smo. Postajemo žedni, nemamo vode, nikad doć i nailazimo na neku kamenicu, imam čuturicu i tabletu za dezifenkciju vode. Sklonim pticu, ubacim tabletu i natočili vodu…Nabasali smo na neka sela poviše Vrtova sunca i dole je panika i rasulo, nigdje naše ne zatičemo. Nađemo neki kombi, dolazimo u Mokošicu u atomsko sklonište, susrećemo Marinu, ženu od Ante Papca. Marina nam kaže kako su naši otišli za grad. U Vrbici je bio brod i prebacili smo se njime za grad. Oni su mislili da smo poginuli, iznenadili su se kad su nas ugledali.
Onda ste došli u Neptun.
-Tako je, a iz Neptuna za Župu, za Plat. Sjećam se i dana kad je Andrija rekao: Evo jednoga, hoće da ide s nama. A to je bio Cvijeto. (Cvijeto Antunović, op.a.). Odgovorio sam mu: “Ajde, neka ide, ako pobjegne, neće bit prvi.” Zauzeli smo tu neki položaj u Srebrenom, Zoka je bio, pok Kasić, Milenko Radić. Dogovaramo se da idemo za Plat, idemo kao preko stijena, dolaze nam u ispomoć specijalci, Igor Guljelmović je tu zarobljen, Jozo također…Minirala se Duboka Ljuta. Imali smo tu jednog čovjeka dole na detonirajućem. U Dubokoj Ljutoj su bili neki kamioni, neki “ježevi” i vidimo mi da ne puca taj koji je trebao pucati. Sjedamo u auto, pok Mato Damjanović kao miner, Kasim Tursunović, mislim da je kasnije bio zapovjednik obrane Goražda. Pokazao se kao velikim borcem u Bosni. Dolazi Majsan, izvlači ljude, ide njihov napad, oni su zaustavljeni na tim ježevima i kamionima. Dolazimo mi dole do tog čovjeka, pitam ga što ne pucaš čovječe, vidiš li ih gore i pok Mato mi govori: “Idi Bunar, zauzmi položaj s ručnim bacačem, pucaj u procijep”. Mato je to upalio, to su letjele stijene preko nas. Mi se okrenemo, tog čovjeka nema. U povratku sam bio ranjen, pucali su po nama. Imam prostrijelnu ranu desne potkoljenice. Mene izvlače, odvedu me u bolnicu, pobjegao sam iz bolnice i vratio se u Orlando. Vratio sam se istu večer, Varenina mi je rekao da se vratim u bolnicu, ali naravno da ga nisam poslušao.
Ipak nisi mogao s tom nogom dalje.
-Nisam, morao sam ići na previjanje dok se to nije riješilo. Pala je Župa tih dan-dva, Zoka stupa na scenu s tim Majsanom, izvlačio je ranjene.
Podsjetimo, Zoran Radić je tada imao 19 godina. 24. listopada vratio se s Majsanom u Župu i izvukao osam ranjenih hrvatskih branitelja.
-Nakon toga idem na Orkanske visove, Belvedere, kreću sve ostale akcije. Bio sam u HV do 1996. Pokušali su me degradirati iako sam imao uvjete za mirovinu, stavili mi da sam 95% nesposoban, 5 % sposoban, da mogu biti što, portir? Razvalio sam vrata tamo Petkoviću, nekome sam tamo smetao, uvijek sam govorio ono što sam mislio, a to nije bilo poželjno.
Moram ti ovo reći.. Svaka čast momcima sa Srđa, poštujem položaj maksimalno, ali slabo se govori o drugim položajima, ali ne smijemo zaboraviti Sustjepan, Nuncijatu, Belvedere, Zlatni potok, Orkanske visove, Ilijinu glavicu.. Mi smo imali napad na Belvedere, par dana prije Srđa. Imamo napad s mora i odozgo. Ušle su topovnjače između Lokruma i Belvederu, mi pucamo, a oni nas svačim ubiše. Zoka zavario dva zatvarača, usijali su se, snajperom je pucao, vjerojatno je nekoga na palubi ubio, okrenule su se topovnjače…To nas je spasilo. Opet Zoka, vidiš… Sjećam se Zvonka Patološkog, nosi sanduk municije prema Zoki, a one topovnjače udaraju oko njega, neću to nikad zaboravit u životu. Sjedamo tako Zoka Radić i ja u tamića, nemam više ništa, nijednog metka nemamo, dolazimo do stare bolnice i vozimo preko nekih borova, dolazimo u hotel Zagreb. Bila je tu veza u podrumu, tamo je bio Mišo Đuraš, vezist. Meni general treba potpisati da ja mogu od Ante Papca preuzeti municiju u Neptunu gdje nam je skladište. Ante je zapovjednik logističkog voda i ne može mi dati municiju bez potpisa generala Nojka Marinovića. Ulazimo mi u Hotel Zagreb i on mene iz podruma pita: “Djeco moja, jesu li ušli u Grad?” Kunem ti se životom, ovo ti je kao Očenaš! Sami smo ga napravili generalom! Evo Zoke svjedoka, eno i Miša Đuraša.
Uslijedio je Brgat.
-Na Brgat smo izašli prvi Dragan Jogunica, Pero Bilić, Nikša Lujo, Pero Kolendić i Pepilo Knego. Išao je i pok Pero Stijepić s nama, on je bio miner. Bio je sumrak, sjećam se pitao me Mladen Jurković, što ćemo, kako ćemo, rekao sam mu da krećemo večeras. Idem prvi, sjećam se, ulazimo u Gornji Brgat, tamo gdje je sad restoran, ima neka uska ulica. Čujem zvukove, rasporedili se, zauzeli položaj, ma razaznajem da je topot kopita. Nisam imao predstavu da je magare, došao do nas. Na njemu je pisalo crvenim slovima “Sića”. To je žargon redovne vojske, ono kad sitno brojiš…Prespavali smo u Čoića pred kućom, skinuo sam s odrine trsku, pokrili smo se njome, bila je zima…
Bunarov ratni put nastavlja se ’92 godine.
-Akcija Malašnica, tu sam isto izašao prvi, sa mnom su bili brigadni izviđači Mirkan, Matković i ta ekipa. Izvukli smo se po stijenama, probijemo liniju, udarimo bočno po liniji. U tom trenutku mi bočno dolazi pok Prka (Drago Prkačin, op.a.), uzimam dvogled, zbunio me šljem koji je imao, a rekao mi: “Nemoj pucat!”. Penjemo se prema njima, oni bježe, nailazili smo kako im vrije voda za kavu, nije bilo kontakta, ali su bježali…Rekao mi je puno godina kasnije jedan njihov redovni vojnik, koji se obukao ’92, došao u Glavsku, bio na minobacačima: “Brate Latine, kako idete, što je ono, je li to moguće?! Došao sam na Aleksinu među, ni gaćica nisam imao kako sam bjež’o!” Oni su u strahu bili, oni su kukavice najgore. Dolazimo pod Malašnicu, stižu nas izviđači, oni idu s lijeve strane prema Župi, a mi desno, odjednom rafal…kaže mi Nikša Lujo, zvali smo ga Gavran, zvao me tata: “To sam ja tata, da vidim jesu li prazni” ..a prije toga skače iz bunkera u bunker, on kupi zolje, ma imao je srce ogromno. Oni nemaju pojma što se događa, sunčaju se na bunkerima, goli do pasa. Kažem im, presjeć ćemo im put, a čuješ Mirkana kako se dere: “Ustaše, evo četnika!” (smijeh). Zbunio se, pa on njima govori da su ustaše…Puče mina. Kaže Gavran da je on potegnuo, ma njega se nije moglo obuzdati. Previjam mu nogu, on govori: “Brže, tata, pobjeć će!!” On takve noge ide naprijed..Tu su nastradali taj dan Mabić, Trojić..Matković kaže: “Idem ja, ako potegnem minu, vi ćete proć.”
Ostali ste tu cijelu noć.
-Da, došao je kasnije Božo Burić, Teo Andrić..Kazao mi je kasnije u Kuparima: “Jesam ja tebi dozapovjednik bojne, ali ti si meni sad zapovjednik.” Eto kako je to sve izgledalo. Jednom me je i to jedan jedini put Mladen Jurković poštedio i rekao mi: “Nećeš ti ić, neka idu oni.” Kad sagledam sve te moje akcije, nijedna nije prošla da nisam bio tu, da nisam vodio. Mislim, s mojim ljudima, nisam išao sam. Sjećam se, jednu noć je došao i pok Miran Džubur samo da vidi jesam li živ. Bili smo dobri prijatelji. Uklopio sam se u ovaj grad, kao da sam se ovdje rodio, za razliku od mnogih.
Nakon ’92 stiže i ’93 i Gola brda.
-Išlo se za Hercegovinu, bio je sa mnom pok Damir Golemac, on je bio zapovjednik, ja dozapovjednik, on topništva, ja pješaštva. To je bila ekipa strašna, tad sam se prvi put baš osjećao cijenjen od Nikole Kristića, Golemca itd. Bilo je to iskreno prijateljstvo, doživljavanje, pokrivanje. To ne mogu opisati, prvi put sam doživio da netko staje iza mene. Bio sam malo agresivan prema mojim vojnicima, dao sam im srce, ali prema pijančinama i ljudima koji su ugrožavali živote nisam imao milosti. Ono lik dođe na stražu i napije se, ne može trijezan čuvat zapovjedništvo?! Čuvaš tu trideset ljudi spremnih za akciju. Pijan padne na guzicu, pa mu ja, normalno, zavalim dva šamara. Davao sam mojoj vojsci život i svatko mi je bio jednako važan i onaj što mi je donosio vodu i onaj što je pucao kraj mene.
Jurković kaže kako su ga njegovi vojnici voljeli i poštovali i nkad nisu sumnjali da će ih ostaviti.
-Pitam one koji pričaju priče, kad je to bilo da ja nisam išao prvi. Nisam ja Bog, ima tu puno dobrih momaka, onih šezdeset-šezdeset i pet.. s početka moje priče, onih koji su bili u Sustjepanu, na Srđu, Nuncijati, Belvederu, Orkanskim visovima, Ilijinoj glavici- koji je to broj? Boljeli su me paničari, koji su govorili: “Gotovi smo, izdani smo”, to me uništavalo. Gledao sam ljude koji su bacali puške, bacite, ja neću! Znaš što me držalo? Mene su držali moji djedovi, moji pradjedovi, oni mi nisu dali da ja pobjegnem. Meni je Zoka sto puta rekao: “Ma što radiš ođe, što ti imaš s ovim gradom?” Imam sve. Ovo je moja Hrvatska. To sam ja. Svugdje sam išao srcem. Bojao sam se ponekad, ali sam znao savladati strah. I još jednu stvar: Neka se počne već jednom nakon trideset godina govoriti istina! Tko me zvao u Župu, a ušao sam u nju prvi, uz bok Draganu Jogunici, Nikši Luju, Peru Biliću, Pepilom Knegu, Peru Kolendiću. Poštujem ih strašno i volim, tko je ikad pozvao te ljude negdje?? Svaka čast svima onima koji su na bilo koji način pridonijeli obrani ove države, a pogotovo grada Dubrovnika. Višu žrtvu su podnijele žene i djeca, starci u podrumima ne znajući što se događa. Njima je gore bilo, oni su bili u neizvjesnosti. Mi smo znali što se događa, bio sam spreman na sve, osim predati se njima u ruke. Znali smo da ne mogu uć, da ne smiju uć i da nikad neće uć! Smijao sam se na njihovu propagandu, sad će, ovuda će, onuda će, ma kuda će? Lete li oni? Što su oni? Pa Tigrovi i pripadnici Četvrte su imali ogromno poštovanje prema nama, ali mi nemamo.
-Puno sam toga ispričao, puno toga i zaboravio, ispričavam se svih onih koje nisam spomenuo. Velika žal mi je ostala što pok Žarko Lauc ima nadgrobnu ploču s mjesta pogibije na njegovom grobu, što je žalosno. Takvom jednom čovjeku, takvoj vertikali, jednome zapovjedniku voda ZNG-a. Dok se po jednom Božanu Šimoviću koji je pobjegao iz ovog grada i ubili su momka na Šipanu zove vojarna u Čapljini! Ima spomenik kao da je najveći Hrvat ikada! Kako će generacije znati tko je bio pok Žarko, a tko je bio on, ako ja ne kažem istinu? Pa on je bio zapovjednik satnije ZNG-a! Znaš li koja je to veličina u to doba biti satnik? Oni su trebali biti strijeljani! Oni su izdali hrvatsku vojsku i hrvatsku državu, a ta ih je Hrvatska nagradila! Primili su odlikovanje od Milanovića. Ima u Ludvigu Pavloviću vrhunskih momaka..ali orden je primio čovjek koji je pobjegao iz Čepikuća! Mi se kao Udruga ZNG Dubrovnik nismo u stanju se organizirati, opstati i biti odlikovani. Ako je itko trebao biti odlikovan na Pelješkom mostu onda je to trebala biti postrojba ZNG-a uz dužno poštovanje prema svim ostalima koji su branili ovaj dio Hrvatske.
Spominješ nadolazeće generacije. Danas djeca malo znaju o Domovinskom ratu.
-Tako je. Prvi sam za to kriv, nisam pričao mojoj djeci, kao što nije meni moj otac pričao. Pričao je uvijek netko treći. Djeca mojih vojnika, mislim na one koji su bili mobilizirani kasnije, ponosniji su tri puta nego naša koji smo dragovoljno pošli u rat. Mogli smo puno toga drugačije napraviti. Danas je puno lažnih branitelja, koliki je pritisak na državni proračun ljudi koji su u mirovinama, a nisu vdjeli rat ni na televiziji? Jer smo se mi maknuli sa strane jer su nas uspjeli zavaditi, to je sve udbaška politika! Oni će vladat do kraja svijeta, jer kad njih ne bude bilo, vladat će njihova djeca! Ova zemlja je bila 95% katolička, a nama su predsjednici godinama bili ateisti: Milanović, Mesić, Josipović.. Pa koga su nam dovodili za zapovjednike: Primorca, Gabričevića, Marinovića…
Nakon svega što si ispričao, je li se isplatilo?
-Da mogu vratiti vrijeme, drugačije bi možda djelovao, bio pametniji, ali sve bi isto ponovio. Isto bi sve radio srcem, ja sam takav. Da je sutra rat i da moj sin kaže da ide, ja bih mu rekao: “Idi.” Rekli bi opet će se dogoditi ono što se dogodilo, ali svetinja je svetinja u životu. Moj pokojni pradjed se nije vratio iz 1. svjetskog rata, moj pokojni djed se nije vratio iz 2. svjetskog rata.
Umalo se ti nisi vratio iz ovog rata.
-Vidiš da smo tradicionalni.
Je li vrijedilo?
-Jest, kako nije vrijedilo. Imamo državu, to je san svih naših predaka.
Ilija Jurković Bunar vratio se prije nekoliko godina u Hercegovinu, bavi se uzgojem lovačkih pasa, predsjednik je Seter- Pointer kluba na nivou Hrvatske. Suprug je i otac troje djece. Kaže kako je našao svoj mir.
Zasluženo. Hvala ti Bunar. Na svemu. Radi takvih kao ti danas smo slobodni ljudi.
Objava Legenda Domovinskog rata – Ilija Jurković Bunar: Danas bi bio pametniji, ali bi sve ponovio! Vrijedilo je… pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.