Dok većina njegovih vršnjaka “vrte” po mobitelima, igraju igrice na PlayStationu ili eventualno gledaju crtiće, sedmogodišnji Ivan Čagalj iz Zagvozda već je obavio svoj prvi zadatak dana – pomuzao je kravu Mrkovu. Ovaj neobični jutarnji ritual započeo je kad je imao samo pet godina, a od tada nijedno jutro ne prolazi bez posjeta staji.
Za njega i njegovi vršnjaci kažu da nije običan dječak. Umjesto da vrijeme provodi uz igračke i ekrane, on svakog dana prije odlaska u vrtić obuva čizmice i ide u obližnju staju kako bi pomogao svome rođaku Ivanu Djakoviću. Tu ga vjerno čeka krava Mrkova. Postala je, kako kaže, “njegova” jer ju je on naučio mužnji i jer mu, po njegovim riječima, vjeruje više nego ikome drugome. Posebno zbog toga što je posljednja dva mjeseca odbijao ići u vrtić, uvijek tražeći izgovor kako bi ga se pustilo doma.
– Jednom sam tako došao teti smišljeno se potužiti kako me boli trbuh. Ova odmah zove mamu i doveli mene kući. Čim sam zagazio na kućni prag, vičem ja svojima “Sada mi je bolje!” i trk se presvući i još brže put staje, do svoje Mrkove. Neće meni nitko zabranit da je viđam, pa ni vrtić.
Mora sam vam to kazat, da se ne bi mislilo kako sam ja lažac, već isključivo zato šta volim životinje i točka. Tako sam cijelo ovo ljeto svako jutro već u šest sati bio u rođakovoj staji. Nije on meni branio. Kada bi obavili poslove oko mužnje, hranjenja životinja i čišćenja staje, zajedno bi doručkovali. Onog istog mlijeka kojeg sam ja pomuzao i jaja koje sam ja podigao ispod koka – objašnjava nam Ivan, ozbiljnošću koja odaje da nije riječ o igri, nego o pravom poslu.
Nezaobilazni ritual
Zapravo, sve je počelo kad je prije malo manje od dvije godine ovaj maleni pastir iz zaseoka Gornji Čaglji podno Biokova zamolio svoga rođaka da pomuze Mrkovu. On mu je, jasno, to dopustio, ali uz budan nadzor, da se krava ne bi usprdecala pa u kovitlacu mogućih nesretnih okolnosti polupala lončiće i prolila mlijeko ili, ne daj Bože, nogom očepila malenog Ivana.
Poslije je to išlo puno lakše. Ivan je u međuvremenu donio i svoj lakirani drveni bančić, a i zdjelu u koju muze mlijeko. To je ritual zbog kojega on cijelu noć ne spava. Čim otvori oči, prva postaja je staja. Krave već preživaju, prevrćući među zubima zadnje sinoćnje ogrizine, sve dok ih Ivan i njegov stariji imenjak ne nahrane. Mužnja dođe kao završni čin ove nesvakidašnje predstave, o čijem bi vrhuncu i raspletu i stariji od njega mogli mnogo toga naučiti.
– Nije teško, samo treba biti nježan. Mrkova mene sluša, zna da sam ja njezin čovik. Gledaj vamo – upozorava nas ovaj sedmogodišnjak da ne vrdamo pogledom oko sebe, jer tako samo uznemiravamo krave. Nastavlja nakon upućene opravdane kritike da tako samo možemo unijeti nemir među blagom, pogotovo kod Zekove, druge krave iz staje njegova rođaka koja se baš i ne da musti. Barem tako kaže Ivan. A mi nemamo razloga da mu ne vjerujemo. Kako kaže ona stara – veži konja di ti gazda kaže. I zato pozorno slušamo.
Čuva, hrani i timari
– Kad si je uhvatio za sisu, onda lagano stiskaš kao da prebireš po harmonici. Najprije kažiprstom, onda ostalim prstima. I lagano potežeš prema dolje. Zaboravio sam reći da prije toga moraš oprati vime, pogotovo ako se krava uneredila preko noći – nestvarno je kad to čujete od sedmogodišnjeg djeteta koje je prije mjesec dana pošlo u prvi razred osnovne škole u Zagvozdu. To ga je, veli, malo pokolebalo, da ne kaže unazadilo. Al‘ o tom će kasnije. Ne da mu se sada govoriti o školi jer mu je poremetila cijeli dnevni proces. A na njemu je puno radio.
I sve dok govori, ovaj, za današnje prilike neobičan dječak smrtno je ozbiljan, dok mu se lice ozari svaki put kad spomenete kravu. Nije on predodređen samo za “muzara”. On ta goveda čuva, hrani i timari. Često sa svojim rođakom krave vodi i u pašu. Jednostavno, to je dijete kamenih gena koje se pronašlo među životinjama.
Njegova ljubav prema njima jača je čak i od one pokojnog mu djeda Ikića, nadaleko poznatog stočara iz Gornjih Čagalja, koji je svojedobno – a sve ovo zapisujemo na nagovor njegova unuka Ivana – u staji imao čak pet krava, ovce, junce, konja i bika Cvitka, o kojem su mu pričali njegovi roditelji.
Kad sve sažmete, odnosno pokušate ukratko objasniti nečiju bit, dođete do zaključka da ljubav prema životinjama očito nije došla slučajno. Ivanov djed, pokojni Ikić (Ivan), bio je poznat u selu po tome što je cijeli život držao stoku. Upravo je o toj djedovoj staji Ivan stvorio neku svoju priču.
Odrastao na pričama
Premda djeda nije zapamtio, upijao je svaku izgovorenu riječ svojih roditelja o njemu i njegovim životinjama. O paši po krševitom Biokovu i staroj staji, gdje su nekada Čagalji imali ljetno boravište za svoje životinje. I o slami među kojom su njegovi stariji napravili svoje prve korake. Slušao je o tome kako se timare konji, kako se priprema sijeno i kako razlikovati glasanje zadovoljne ili gladne životinje.
– Otkad znam za sebe, uvik sam slušao te priče. Posebno me se dojmila ono o biku Cvitku. Grdosija duplo veća od mene – Ivan podiže ruku iznad glave kako mi nam vjerno pokazao o kolikoj je životinji riječ.
– Stoput veća od mene – dodaje. – Volio bi imati jednog takvog. Možda ga i dobijem, obeća mi je jedan. Ali ne mogu vam kazati ime – glasno razmišlja naslonjen na kamenu vacu pred ulazom u tor svoga rođaka, onako u bradu, više za sebe nego nama za informaciju.
– Možda ni konj ne bi bio zgorega. Dobra je to i plemenita životinja – nastavlja razmišljati dok se Zeka – ona “kraljica”, kako je zove njegova godinu dana starija sestra Mia, najvjerojatnije zbog onih “opasnih” rogova, jer kad ih vidite, obamre u vama svaki damar – sva nekako uzjogunila, tražeći od Ivana jednaku pažnju koju pruža Mrkovi.
Iskreno, nemamo pravi izraz kojim bismo opisali njegovu ljubav prema životinjama ili pobliže, prikladnim epitetima, objasnili taj neraskidivi trag prema iskonu, kad je u tom selu bilo više stoke nego u cijelom Zagvozdu.
‘Biža sam iz vrtića‘
Njegova je neobična svakodnevica prvi put izišla na vidjelo kroz običan crtež. Na satu u školi, kad su djeca trebala nacrtati kako provode slobodno vrijeme, Ivan je nacrtao kravu, konja i staju. Dok su druga djeca crtala parkove, igrališta i tablete, Ivan je bojicama prikazao svoj dio svemira. To je, dakako, izazvalo zanimanje njegove učiteljice, koja je potom nazvala njegovu majku Ivanu i upitala je zar Ivan stvarno muze krave.
– Biža sam iz vrtića, cilo sam lito radio u staji, i sad krenuo u prvi razred. Kompletno su mi poremetili planove. Sada ne mogu više musti moju Mrkovu. Mada ja i sad, čim dođem iz škole, prvo odem do pojate da vidim je li sve u redu. Javim joj se i pomilujem je… Puno joj to znači, a bome i meni. Nego, narast ću i ja. Završit će škola, pa ću i ja imati svoje krave. Baš onoliko koliko je imao i moj did Ikić.
Imat ću farmu. I krave. I konje. I svi će doć kod mene po mlijeko. A Mrkova će bit šefica – posve ozbiljno će Ivan Čagalj. Četvrto i najmlađe dijete u svojoj obitelj i jedno od dvadeset četvero djece koja danas žive u tom selu zagvoške općine.
I od svih njih, izuzmemo li djecu njegovih kumova, Anamariju i Nina Čaglja, u vremenu kad se djeca sve više udaljavaju od prirode i seoskog života, malo tko kao Ivan Čagalj s toliko žara pojazuje svoju ljubav prema životinjama, podsjećajući nas na to da ta ljubav, radne navike i odgovornost ne poznaju godine – samo veliko srce.
Objava Ivan (7) iz Zagore čudo je od djeteta! Dok drugi spavaju, on muze kravu: ‘Biža sam iz vrtića da bi iša svojoj Mrkovi‘ pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.