Bila je nedjelja popodne, kasna ratna jesen 1993. godine. U zraku se u cijeloj zapadnoj Hercegovini osjećala napetost, čak bliža muci, u Mostaru, cijeloj dolini Neretve, u srednjoj Bosni bjesnio je krvav rat muslimanskih i hrvatskih snaga.
Piše: Marko Ljubić, hrvatski novinar, kolumnist i publicist
Mučninu u toj atmosferi su, uz svakodnevne pogibije naših vojnika i pogotovo dospjele vijesti o masakrima nad civilima, izazivali hrvatski mediji i njihovi dopisnici smješteni u prilično udaljenim sobama od ratnih događaja. S naslovnica su vrištali naslovi o brutalnosti Armije BiH, istican je povik “Allahu akbar”, brojnost muslimanskih snaga, hrabrost i neustrašivost pred smrću, ponavljala se uz Armiju BiH stara sovjetska legenda iz bitaka s Nijemcima – “jedan gine, drugi pušku uzme, drugi gine treći pušku uzme, pa nastavlja juriš”.
Nikad u nekom ratu mediji nisu tako uspješno radili za neprijatelja, a da današnjim čitateljima slika bude bliža a dojam potpun, upravo su tadašnji hrvatski mediji idiotski propagandno primjenjivali model današnjih islamističkih terorista s emitiranjem zastrašujućih slika masakriranih “nevjernika”. Općenito, pokolji i porazi, pogotovo pad Bugojna i nemoć u dolini Neretve uz kaotično stanje tek uspostavljene državne strukture Herceg Bosne, ukupnu obrambenu klimu su činili jako lošom. Tome su doprinosili međusobni sukobi i napetosti između lokalnih šerifa i prilično nekontrolirano ponašanje nekih vojnih postrojbi, a svemu su dodatni ton gubitničke atmosfere i nereda davali samozvani izaslanici Zagreba, koji su prenosili “mišljenja vrha”, koja nitko nije mogao provjeriti a svaki “izaslanik” je imao svoju “državnu teoriju” oslonjenu na često opasne lokalne budale i lupeže.
Prekinuto obiteljsko druženje
Zazvonio je telefon u našoj obiteljskoj kući u Ljutom Docu. Otac se javio, mene je trebao ratni gradonačelnik Ivo Čuljak Đulić.
– Moraš odmah poći, general Roso te hitno treba u zapovjedništvu u Posušju. Idemo ti i ja!
Prekinuli smo rijetko obiteljsko druženje s mojim roditeljima, supruga, troje djece i ja smo krenuli odmah u Široki Brijeg. Presvukao sam se u ratnu odoru, zatim s Đulićem krenuo prema Posušju.
Ja sam tada bio pomoćnik zapovjednika širokobriješke brigade HVO, on gradonačelnik. Brigada nam je držala položaje na desnoj obali Neretve, između Drežnice, od Vrda do iznad Raštana kod Mostara.
Nitko ni riječi nije izgovorio
U ratnoj sobi zapovjednika HVO čekao nas je general Roso. Nisam ga osobno poznavao. Bio je gotovo idealan profil karizmatičnog ratnika, na prvu je ostavljao snažan dojam pobjednika vojskovođe. Pozdravili smo se, uz njegovu usputnu primjedbu na moje vojničko držanje, pozvao nas je sjesti. Uz njega u sobi su bili zapovjednik naše brigade pukovnik Šaškur, te saborski zastupnici i političari Vice Vukojević i Milan Kovač.
Svi su samo klimnuli glavom u znak pozdrava, nitko ni riječi nije izgovorio, pa je to uz Đulićev telefonski poziv i atmosferu koju sam kratko opisao ukazivalo na ozbiljnost sastanka i Generalovu namjeru.
Nije gubio vrijeme. – Imam preporuku kojoj potpuno vjerujem, da se mogu osloniti na tebe, odmah mi je rekao gledajući me ravno u oči Roso.
Samo sam uzdigao i spustio ramena.
– Mogu li ti vjerovati, pitao me je?
– Ovisi što želite generale, mirno sam odgovorio.
– Želim pobijediti u ratu i zaštititi naš narod, uvesti red. Nisam došao ovdje paradirati, uzvrati je autoritativno.
Riječi i ton nisu dopuštali sumnju.
– Onda zapovjedite, odgovorio sam. – Svi to želimo!
– Jesi li siguran u to, oštro me presjekao?
– Jesam generale. – Govorim o normalnim ljudima i vojsci!
– Znači li to da ima i nenormalnih, lupeža, štetočina
– Znači. Da nema, da je bolja situacija sigurno Vas ne bi sad poslali preuzeti Zapovjedništvo!
Svi su u sobi šutjeli.
Pukovnik Šaškur, autentičan ratni junak, pokušao je nešto reći, Roso ga je pogledao, odmah je zastao i nastavio šutjeti.
– Što ovdje ne valja, pitao me Roso izravno.
Uvest ćemo red!
Rekao sam mu bez okolišanje sve što sam napisao u uvodu uz detaljna objašnjenja. Pažljivo me slušao, s vremena na vrijeme bi pogledao Đulića, koji je sjedio između mene i pukovnika Šaškura s lijeve strane, Đulić mu je pokretima lica i glave potvrđivao sve što govorim.
– Generale, ja sam pomoćnik zapovjednika za političku djelatnost, komuniciram u brigadi s vojskom i pogotovo izvan brigade s vlastima i javnošću. Novinar sam, znam svoj posao, razumijem ratno komuniciranje. Situacija je u toj sferi toliko gubitnička, da je čudo da nam narod nije pobjegao prema obali, čak u Italiju. Nama nisu problem Muslimani, problem smo mi i naši mediji uz sve ostalo. Takvu muslimansku ratnu propagandu vode da nikakav Alijin strateg to ne bi bolje osmislio. Predstavljaju ih naši svi mediji nepobjedivima”, zaključio sam, posebno apostrofirajući HTV i tadašnjeg šefa dopisništva Smiljka Šagolja.
Mirno me gledao.
Zatim je pogledao svakoga od nazočnih, onako pojedinačno na trenutak i bez riječi.
– Možeš li ti uvesti red u to, zapovjedno me pitao?
– Mogu. Za pet minuta.
– Pa kreni odmah, imaš moje ovlasti!
Gledao sam ga. Vjerovao sam mu, nije ostavljao dojam dvojne osobe, niti je u njegovim riječima bilo rezerve.
– Generale, možete li Vi osigurati da ni jedna redakcija ili novinar, posebno tu mislim na Ŝagolja i HTV, ne mogu ni jednu jedinu riječ objaviti o ratištu i događajima u pozadini vezanu za vojsku, bez moga odobrenja
– Kakvo je to pitanje, naravno da mogu, oštro je uzvratio Roso.
– Onda ćemo uvesti red od sutra, potvrdio sam mu i zamolio ga da u našem dogovoru i mojoj ulozi uz njega obavijesti cijelu hijerarhiju političke uprave HVO-a, zatim sva dopisništva, a usput sam pogledao Vicu Vukojevića i primjetio da on iskoristi svoj utjecaj u Zagrebu, posebno na HTV da tu ne bi bilo otpora.
Vukojević je slegnuo ramenima i jako relativizirao svoju moć riječima:” Hm, moj utjecaj”!
– Očekujem da odmah kreneš s tom medijskom operacijom, autoritativno mi je rekao-zapovjedio General. – Ostalo je moj posao, neće meni vojskom upravljati seoski šerifi, naglasio je Roso.
– Već sutra ću Slobodnoj Dalmaciji poslati tekst, kojim ću predstaviti model informativnog djelovanja, bit će Vam na stolu prekosutra ujutro.
Pozdravili smo se.
“Tko stvara mit o balijama”
Đulić, pukovnik Šaškur i ja smo izišli prilično ohrabreni, bili smo uvjereni da general Roso donosi preokret, a radovala nas je i spoznaja da je očito i Tuđmanu i Šušku bila jasna kritična realnost u državi i vojsci, pa su upravo Rosu poslali. Uz besprijekorno vojničko držanje, urođenu karizmu kojom je zračio, Roso je svakom svojom riječju ostavljao dojam iznimno obrazovanog čovjeka.
Mene se to posebno dojmilo.
Sutra sam napisao tekst pod naslovom “Tko stvara mit o balijama”, namjerno koristeći prilično pogrdni kolokvijalni izraz za muslimansku vojsku, a Dino Mikulandra je taj naslov stavio na naslovnicu Slobodne Dalmacije. U Slobodnoj smo imali širom otvorena vrata zbog moje bliskosti s Josipom Jovićem i s nekolicinom važnih novinara, pa i s tadašnjom urednikom Mikulandrom, a s druge strane Đulić je bio blizak prijatelj s Mirom Kutlom i njegovim suradnicima u Splitu, prvenstveno s Metodom Jurišićem, koji su se kao i kolege novinari potpuno slagali s našom ocjenom stanja u Herceg Bosni i nužnim rješenjima.
General Roso me je dan kasnije osobno nazvao i čestitao na tekstu, izrazio potpunu suglasnost s takvim pristupom uz pozdravnu poruku – nastavljamo raditi!
Više se nismo ni čuli, ni susreli.
O tome što se događalo puno toga je izrekao Stipi Puđi u svome zadnjem velikom razgovoru za medije u Hrvatskoj. Mogu samo reći, potvrditi da smo i u tom našem razgovoru u zapovjedništvu HVO-a o tim stvarima razgovarali, a da je Roso upravo ukazao na te probleme i rješenja kojima ih namjerava eliminirati.
On je tad samom pojavom jako ohrabrio ljude, osjetila se vidljivo bitno drugačija atmosfera u vojsci, ali i među narodom, uspostavljao se red.
Roso je uspio ostvariti ključne vojne ciljeve
Na žalost u komunikacijskoj sferi nije.
Nakon smirivanja informacijskog divljanja nekoliko dana, najviše tjedan dva nakon našega dogovora o mojoj nadležnosti nad kompletnim informacijskim spektrom i nakon moga programskog teksta u Slobodnoj, koja je tada bila apsolutno najutjecajniji tiskani medij na hrvatskim prostorima u BiH, ideja je potpuno slomljena. Nastavilo se po starom, s doduše primjetnim ublažavanjem sijanja panike u vijestima s ratišta. Roso je uspio ostvariti ključne vojne ciljeve, obraniti Srednju Bosnu i spriječiti udare i prodore Armije BiH u dolini Neretve.
Ja sam još nekoliko mjeseci ostao na mjestu pomoćnika zapovjednika brigade, ali, izvan svake sumnje taj razgovor i dogovor s Rosom, pokušaj uvođenja reda u medijsko-informativnu sferu, potaknuo je novi val vrlo ružnih kleveta i ubilačku kuloarsku kampanju protiv mene, koje su eskalirale do prijetnji smrću.
Nisam imao dvojbi odakle to potječe i zašto, jer se ponavljalo, samo puno opasnije i ubilačkije zbog realnog ratnog konteksta, ono što se događalo uoči i neposredno nakon prvih slobodnih izbora, kad su iz istih izvora pokretane kampanje protiv mene zbog straha od moga utjecaja u medijima i politici.
Istih onih koji nisu imali miran san zbog moga djelovanja do 1990. godine a nakon toga i praktično do danas, nastavili svoju podmuklu misiju.
Danas se više i ne pitam odakle i gdje nastaju, u kakvim krugovima i zašto, slične povremene kampanje zadnjih godina.
S ponosom se prisjećam te ratne epizode s generalom Antom Rosom, istinskim vojskovođom, vojnikom i intelektualcom, čovjekom pobjedničke karizme, kome je, tek kasnije sam doznao, također karizmatični Nikola Štedul, još jedan velikan čije mi je prijateljstvo oplemenilo život, savjetovao da me zove uz preporuku da mi može potpuno vjerovati.
Neka je i jednome i drugome vječna slava i čast hrvatskog naroda. Moje najdublje poštovanje imaju zauvijek.
Objava Ratna jesen 1993. godine: Sjećanje na jedan poziv, jedan sastanak i jednog Generala pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.