Ne tako mnogo kardinala ima iskustvo sudjelovanja u izboru nasljednika Sv. Petra. Vinko kard. Puljić pak ima tu milost da je već dva puta bio dio konklava, a sada je pred njim i nova, piše Katolički tjednik.
Rođen 8. rujna 1945. u banjolučkim Priječanima, a voljom svetoga pape Ivana Pavla II. – koji ga je 1991. posvetio za biskupa i imenovao vrhbosanskim nadbiskupom – Vinko kard. Puljić je 1994. kreiran kardinalom te je kao takav najstariji aktualni član Kardinalskog zbora, koji ima pravo biranja novoga pape.
Naslovna mu je crkva Sv. Klare u rimskom naselju Vigna Clara koja je izgrađena kao župna crkva, a 1969. sveti papa Pavao VI. dodijelio joj je da bude naslovna crkva kardinalā.
Kardinal Vinko već je dva puta sudjelovao u konklavama kada su za nasljednika Sv. Petra izabrani: 2005. Joseph Ratzinger koji je uzeo ime Benedikt XVI., i 2013. Jorge Mario Bergoglio, tj. papa Franjo.
Iako je zbog zdravstvenih razloga bilo upitno hoće li ili neće biti u Vatikanu na novim konklavama, uz konzultaciju s liječnicima odlučio je poći.
No, bez obzira na to, bio nam je adekvatan sugovornik koji je progovorio o 12 godina dugom pontifikatu pape Franje te profilu budućega poglavara Katoličke Crkve.
Uzoriti, preminuo je Papa, što to znači za Crkvu katoličku?
Pa zapravo tu možemo prepoznati dva poziva za molitvu. Prvo moliti za dosadašnjeg Papu i zahvaliti Bogu što nam ga je dao, a drugo je poziv cijeloj Crkvi da moli da što prije dobije svoga poglavara, odnosno nasljednika Svetoga Petra.
Kakav u Vama osjećaj izaziva činjenica upražnjene stolice (sede vacante)?
Prvi put sam to na poseban način doživio kao kardinal kada je preminuo sveti papa Ivan Pavao II. Bio sam jednostavno iznenađen tim pojmom: da je sede vacante, tj. da je prazna Petrova stolica. Osobito mi je ostao u sjećanju kada je kamerlengo – taj koji onda to sve vodi – pristupio uništenju Papina pečata; zatim, tu je i čitanje oporuke. To se sad isto događa.
Dakle, time započinje jedan novi proces u Crkvi. Rekao bih: kao što su apostoli molili: „Pokaži nam, Bože, koga si odabrao“, sada i mi kardinali molimo: „Pokaži nam koga si odabrao od ovih koje mi trebamo birati da vidimo koji je papa. To je zapravo poziv cijeloj Crkvi da osjeti jedinstvo i zajedništvo u molitvi.
Što to onda govori o samoj naravi, ulozi i općenito instituciji rimskog prvosvećenika
Pa zapravo ima to više poruka. Prvo da je papa stup jedinstva i moralni autoritet; glavni učitelj vjere i morala; nasljednik Svetog Petra i namjesnik Isusa Krista.
I sad, recimo, kada jedan papa umre, ispraćamo ga s poštovanjem ka njegovu grobu, tj. počinku, a onda svi smo okrenuti molitvi: „Pokaži nam, Bože, koga si izabrao od ovih koje mi biramo?“
Sudjelovali ste u konklavi 2013. kada ste izabrali Jorgea Maria Bergoglija koji je uzeo ime Franjo. Što je, prema Vašem mišljenju, obilježilo taj 12 godina dugački pontifikat?
On je zahvatio, odnosno pokrenuo poprilično jake promjene u Crkvi. Posebno on koji je na svoj način Papa milosrđa. Istina, nije više tako tradicionalno u Crkvi, niti je prepoznat papinski stav jasnoće. On je zapravo izbjegao tu jasnoću da nikoga ne osuđuje, da svugdje pokaže milosrđe i otvorena vrata svima, pa i onima koje društvo često osuđuje zbog stavova.
Na poseban način svojim stavom koga je zastupao, a zrcali se u brizi za marginalizirane, a onda osobito za izbjeglice.
Kao malu digresiju, sjećam se dobro kad smo razgovarali o tome, osobno, spomenuo sam mu: „Sveti Oče, to jest jedna važna tema, ali moramo razlikovati: nisu svi prognanici ni izbjeglice jednakog duha. Postoje oni koji bježe od rata – to mi iz Bosne i Hercegovine posebno razumijemo; drugi su oni koje je siromaštvo natjeralo jer treba kruha naći; a treći su ideološki – e, tu treba biti oprezan.“ Vidio sam da me je razumio, a i sam je pokazao da mu je jači osjećaj za one koji su u potrebi.
Je li onda pretenciozno reći da je kroz pontifikat pape Franje milosrđe – i kao pojam i kao sadržaj – vraćeno u središte promišljanja Katoličke Crkve?
Da, baš je to dominiralo u njegovu stavu i tražio je od Crkve da takva bude. Koji puta onima koji su „tradicionalni“ smetalo je to. Međutim, pokušao sam to razumjeti, pogotovo imajući na umu perspektivu Latinske Amerike iz koje dolazi. On je vjerojatno govorio iz tog duha.
Možda smo previše očekivali da bude jasniji i definiran. On nije takav bio, nego je više išao spasiti čovjeka, pomoći čovjeku.
Možemo, dakle, kazati da je taj njegov stil na određeni način i uvjetovan njegovim korijenima. Jedna od stavki toga možda se može zrcaliti u onoj njegovoj rečenici da želi „Crkvu siromašnu za siromašne“?
Sjećam se kako mu je, nakon što je na konklavi izabran i kada je dao svoj pristanak da prihvaća i rekao svoje ime, njegov kolega kardinal iza leđa rekao da ne zaboravi siromahe. On se okrenuo i rekao: „Itekako neću!“ Zapravo, od samog čina izbora i toga što je odabrao ime Franjo: da se opredijelio biti papa siromaha. Recimo, kad sam ga ja pozdravljao kao papu, on je odmah prepoznao i rekao: „A, ti dolaziš iz one napaćene zemlje.“ I kad sam ga pozvao da dođe u Bosnu i Hercegovinu, nije bilo krzmanja hoće li, samo je bilo pitanje kada će.
Da. Franjo je imao 49 inozemnih apostolskih pohoda, a 2015. došao je u Bosnu i Hercegovinu. Što je ostalo, tj. što će ostati od toga njegova pohoda
Mislim da je problem u našoj uzburkanoj Bosni i Hercegovini da vrlo brzo bude izgurano ono što je lijepo i plemenito i nametne se ono što je politički interes. A Papa je itekako dolazeći u ovu zemlju, potaknuo sve na pomirenje i izgradnju povjerenja. I mediji su ovih dana obnavljali baš te njegove poruke koje je odaslao 2015. Sjetit ćemo se kako je na Koševu kada je ponovio: „Nikad više rata!“, dobio najveći pljesak.
Ljudi su siti rata, željni su mira. Tako da možemo vidjeti kako je on zapravo htio biti papa koji se snažno bori za mir u svijetu: da se zaustave ratovi, da se odlučno krene ka razoružanju i zaustavljanju sijanja smrti; da se na neki način otpišu dugovi. Dakle borba za siromašne.
Međutim, društvo je koji puta malo gluho na to uho.
Ovih dana nakon njegova preminuća može se od ljudi različitih vjera čuti konstatacija: Bio je dobar čovjek…
Pa jest, on je bio pastoralac. I kao takav najprije je bio „kontaktibilan“ – vrlo lako je kontaktirao s ljudima. A ja bih rekao kontaktirao jednako i s Bogom i s ljudima: jednostavno.
Na jednostavan način. I to je zapravo obilježilo njegovo papinstvo.
Ta njegova kontaktibilnost – jer je „zračio pozitivno“. Pa i onda kad je imao zadnji govor, kada je držao Urbi et orbi, iako se vidjelo da više nije duga vijeka, trudio se još jednom kontaktirati sa svima.
Najviše kritika papa Franjo dobio je zapravo iz same Katoličke Crkve, tj. iz „hijerarhije“…
Pa ne treba se čuditi jer mi smo u Katoličkoj Crkvi naučili na čvršće i jasnije stavove. I ovo društvo itekako ima potrebu za liderima koji zauzimaju jasne stavove. Međutim, ovaj je Papa išao u širinu. I zato je koji puta dobivao kritike, kako iz hrvatskog naroda, tako i cijelog svijeta.
Zapravo od onih koji su smatrali da je pomalo razvodnio katoličke stavove. Međutim, povijest će pokazati svoje. Jer ipak treba Bogu zahvaliti da smo ga imali i da je vodio Crkvu u ovim teškim vremenima s očinskim stavom.
Ipak, promatrajući javno mnijenje i kod nas Hrvata, bez obzira što je, kako ste spomenuli, bilo i kritika, zapravo se sve, kad se podvuče račun, svodi na to: On je bio papa.
Pa ono što je Blaženi Stepinac svojim životom svjedočio – vjernost papi, nama Hrvatima to treba ostati trajna obveza. Vjernost papinstvu. I koliko god mi imamo svoje kriterije, Bog je onaj koji piše ravno i po krivim crtama.
Kada ste sudjelovali u izboru pape Franje, možete li se prisjetiti kakvo je ozračje vladalo tada
Pa dobro, mislim da izbor kardinala Bergoglija na Petrovu stolicu nije bilo iznenađenje. Jer se već osjećala potreba da se proširi pogled Crkve izvan Europe. To je bio duh koji je vladao.
Tako da se zapravo izabralo njega. On je u tim našim kongregacijama, na našim skupovima, djelovao nevjerojatno neformalno. Nije ga, što bi rekla jedna žena, „knjiga udarila u glavu“, nego se osjetila ljubav prema narodu.
Na predstojećoj konklavi, prema sadašnjim statistikama, sudjelovat će 135 kardinala izbornika, od kojih je Franjo kreirao 108. A dolaze iz 71 različite države i sa svih kontinenata, naravno, osim Antarktika. Što to zapravo govori o Crkvi aktualnog trenutka
To opisuje da je Katolička Crkva za sav narod na svim kontinentima. I ta jedna sveopćost je njezina snaga. Jer vrlo je opasno kad se zatvori samo u jedan mentalitet. Tako, ja se nadam da će ta sveopćost i otvoriti Katoličku Crkvu za sve narode.
Taj je proces – što se zaboravlja – počeo već s Benediktom XVI. koji je kreirao dosta kardinala koji nisu Europljani, a papa Franjo je to samo nastavio. Franjo je pak kardinalskim grimizom zaogrnuo mnoge koji nisu iz dijecezanskog klera, nego dolaze iz redovništva.
Da, sada se pomalo šapuće: birali smo isusovca, a sada je red na franjevca.
Iz redova salezijanaca i franjevaca manje braće dolazi po pet kardinala (neovisno jesu li izbornici ili ne). Kad ste ulazili u konklavu 2005. i izabrali Benedikta XVI., tada je sudjelovalo 115 kardinala iz 52 zemlje. Dakle bio je i manji broj izbornika, a i dolazili su iz manje zemalja. Poznaju li se danas kardinali uopće?
Moram priznati da se sada ne poznamo. Prije smo se puno više poznavali jer je Papa godišnje dva puta sazivao nas kardinale na okup. Međutim, za vrijeme ovog Pape nismo pozvani niti jedan put. Tako da ja osobno samo znam one s kojima sam nekoć surađivao, a ove nove premalo znam. I sad ćemo vjerojatno iz kontakta koga budemo ostvarivali vidjeti koji profil nose ti ljudi.
Vi ste kardinal s najdužim kardinalskim stažem, s obzirom da Vas je kardinalom učinio sveti papa Ivan Pavao II. 1994., a prvi poslije Vas su četvorica iz 2003. (naš Bozanić, onda Barbarin, Erdő i Turkson). Imate li neku posebnu ulogu ili zaduženje u konklavi?
Jest, po imenovanju sam kardinal s najdužim stažem. Po nekom protokolu, predviđene su neke molitve i još ponešto, ali nisam siguran hoću li ja to moći.
S obzirom da sam dugo u Kardinalskom zboru, a i medijski sam na neki način bio eksponiran, mnogi me kardinali poznaju. Međutim, sve ovisi o tomu hoću li moći. Ako liječnici savjetuju da mogu, tražit ću da mi se dadne pratnja.
Mi kardinali dobijemo knjigu popisa kardinala i njihove životopise. To ću svakako dobro proučiti prije izbora te i na temelju toga odlučivati.
S obzirom da imate dosta životnoga iskustva koga ste stjecali i svojevoljno, a i nevoljno u vrijeme posljednjega rata, te ste vodili Crkvu vrhbosansku u teškom razdoblju, kakav je Crkvi na Petrovoj stolici potreban profil čovjeka i biskupa
Mislim da je vrlo važno da bude čovjek snažne vjere. Drugo, jasnih stavova vjere i morala. Treće, čovjekoljubiv i kontaktibilan. A onda, na neki način, čovjek vizije i da bude otvoren komunikaciji da zna primiti savjet.
Ovdje ću spomenuti kako sam osobno iskusio da papu Franju nisu dovoljno informirali. Kad sam kod njega bio i kad sam ga zamolio: „Sveti Oče, nemojte tako“ – neću sada govoriti o čemu je bila riječ – on je to tako ponizno primio i više nikad nije ponovio.
Tako da je zapravo vrlo važno da papa bude sposoban čuti – ne samo reći, nego i čuti, piše Josip Vajdner, Katolički tjednik
Objava Kardinal Vinko Puljić o Crkvi, konklavama i nasljeđu pape Franje pojavila se prvi puta na Pogled.ba.