Danas 1. svibnja 2025. u hotelu Bigeste u Ljubuškom s početkom u 19 sati organizirano je predstavljanje knjige stvaralaštva Mile Luburića – Večer II, u nakladi udruge HKB-Bilig (Hercegovačka kulturna baština – Bilig).
Radi se o drugom izdanju njegove posthumno izdane zbirke pjesama Večer, proširene enigmatskim stvaralaštvom i sjećanjima njegove rodbine i prijatelja.
Tim povodom prenosimo arhivski članak iz Dnevnog lista (napisale: Andrijana Copf i Zorica Volarević) i neke od objavljenih pjesama
Tko se sjeća mladog pjesnika Mile Luburića iz Ljubuškog? Malo tko. Bio je izuzetno nadaren i talentiran. Mlad je, u drugom razredu gimnazije, tragično okončao svoj život.
Da njegova poezija živi u školskim udžbenicima, među velikanima poetske riječi, da naša djeca uče o velikim ljudima koji su živjeli ovdje, među nama,
da se osvrnemo i vidimo da i kod nas ima itekako dobrih pjesnika, a ne da uvijek mislimo da je ono što je tuđe i kvalitetnije i bolje, Mile Luburić bio bi i danas itekako živ. Ovako je zaboravljen. U bilješci o ovom mladom pjesniku piše ovako: Mile Luburić rođen je 11. lipnja 1958. u Gornjim Radišićima, općina Ljubuški, Hercegovina. Otac mu, Marijan i majka Janja (rođena Bunoza) imali su šestero djece: Ivana, Anicu, Franju, Branka, Milu i Mladenku. Osnovnu školu Mile pohađa u Gornjim Radišićima (prva četiri razreda), a završava u Vitini. Svih osam razreda završio je s odličnim uspjehom, te 1973. upisuje gimnaziju u Ljubuškom, gdje prvi razred također završava s odličnim uspjehom. Upisuje drugi razred gimnazije i negdje pri koncu školske godine, 1. svibnja 1975., stradao je nesretnim slučajem. Planova je Mile imao puno, jedan od njih je bio upisati studij arheologije nakon srednje škole, međutim nesretni slučaj je prekinuo jednu mladost, ugasio mladi život i svijetu uskratio neizrecivo lijepe stihove koji bi zasigurno nastajali pod Milinom rukom.
U Ljubuškom danas postoji česma, s Luburićevim stihovima pjesme “Odlazak”: Majko/Raznesoše me putovi/i ne čuh više gange”. Posthumno je objavljena Luburićeva jedina zbirka pjesama “Večer” u izdanju Gimnazije Ljubuški i Općinske zajednice za kulturu Ljubuški.
Više ga nema među nama…
Tim povodom umjesto predgovora u knjizi književnik Mile Stojić je zapisao: “Mile Luburića, čovjeka i pjesnika, nema više među nama. Smeđokosi dječak, sjetan i zamišljen, zaspao je zauvijek na malom groblju u Radišićima. Njegove bistre oči sad su zemlja, topla, hercegovačka. Nju je najviše ljubio. A imao je svega sedamnaest godina kad se suočio s besmislenim licem smrti. Smeđokosi dječak, dragi prijatelj. Ostavio je pune đačke bilježnice stihova, otišao. Još kao osmoškolac čitao je Krležu i Kačića, maštao o studiju arheologije, oduševljavao se stihovima Maka Dizdra. Bijaše odličan učenik, uzorit drug. Prepun zanosa, prepun pjesme. I onda iznenada: smrt… Njeno okrutno lice uništilo je mladost. Jedan svijet, obilje topline, zauvijek je utonuo u večer”.
Ivan Luburić, brat pokojnog Mile, priča nam da je ljubav prema pisanju, posebno prema pjesmama, Mile pokazivao od malih nogu, prije polaska u prvi razred osnovne škole. Pisati i čitati je naučio s nepunih pet godina, što ga je odvajalo od njegovih vršnjaka. A i u kasnijim godinama Mile je, priča njegov brat Ivan, uvijek bivao po strani, zamišljen.
“Sjećam se da je Mile uvijek kada bi nešto govorio gledao u jednu točku. Riječi koje su izlazile iz njegovih usta su bile nešto neopisivo. Bio je poseban, sve ga je zanimalo. Kada bi pješice išli u školu u Vitinu ili iz nje, Mile je u ruci uvijek imao neku knjigu, nešto bi uvijek čitao”, priča Ivan. U posthumno objavljenoj zbirci “Večer”, objavljen je samo manji dio njegova pjesništva, kaže Ivan.
“Zasigurno je više od duplo pjesama Mile napisao. Pokojnom Mili bi inspiracija došla u trenutku: uzme bilježnicu, zapiše i tako su nastajale njegove pjesme. Sve pjesme i u zbirci, kao i ostale, nastale su dok je Mile još pohađao osnovnu školu, i to do kraja šestog ili sedmog razreda”, priča brat Ivan. Osim pjesništva Mile je pravio križaljke za list Zagonetač, to mu je bio izvor prihoda što je tada, kao mladom momku, puno značilo. U križaljkama je uživao. No, još je po nečemu Mile Luburić bio poseban.
Uživao je pomagati
To je bilo njegovo dobročinstvo i volja pomoći drugome u svakome pogledu, bez obzira na to koliko to nešto bilo teško ili zahtjevno. Uživao je pomagati, to ga je ispunjavalo i činilo sretnim, kaže nam njegova 89-godišnja majka Janja. Brat Ivan priča zanimljivu anegdotu iz školskih dana: nastavnica hrvatskog jezika mu je bila Ljilja Vokić, djevojački se prezivala Škegro. Kasnije je bila ministrica kulture Republike Hrvatske, a danas je ravnateljica jedne od najpoznatijih gimnazija u Zagrebu, VII. gimnazije. Jednom prilikom je Milinom bratu ispričala kako je dala Mili jedinicu, ali je se kasnije pokajala zbog toga. Naime, na jednom od sati je prozvala Milu da pročita svoj sastav na određenu temu. Kada je pročitao, dala mu je peticu, ali kada mu je rekla da donese svoju bilježnicu da ocijeni urednost, zatekla je praznu bilježnicu i nakon toga mu dala jedinicu.
“Kazala mi je kako joj je bilo žao zbog toga što je učinila iz razloga što je shvatila da je taj odlični sastav Mile taj trenutak izmislio. I u tome ogledala njegova velika stvaralačka moć”, priča Ivan.
Teme koje je Mile Luburuić obrađivao u svojim pjesmama su raznovrsne, ali stječe se dojam kako je najviše pisao o majci. Majku je jako volio. Inspirirala ga je. Majke su oduvijek bile ne samo stup obitelji (kad su muževi išli trbuhom za kruhom), nego i svojevrsni simbol doma, ognjišta, zajedništva, muke i patnje, ali i blagosti i nježnosti.
U prijašnja im vremena pogotovo nije bilo lako, jer su pored svih poslova, kućanskih i oko djece, morale raditi i teške poslove, što je danas mnogima nezamislivo. Tu žrtvu žene kao majke Mile je posebno uočavao i iz tih razloga je mnogo govorio i pisao o majci. Na taj način joj odavao zahvalnost za sve.
Stojić danas o Luburiću
Sjeća li se Mile Stojić Mile Luburića, kojemu je jednom davno u posthumno objavljenoj zbirci pjesama pisao predgovor?
“Prošlo je gotovo četrdeset godina od njegove smrti, a ja nisam zaboravio te krupne i začuđene oči. Ljubuški, rane sedamdesete… Bio sam pri kraju gimnazije kad se on upisao. Uređivao sam tad, skupa s profesorom Matom Grbavcem, gimnazijski list Cathedra, publikaciju koja se tiskala u Čapljinskoj štampariji, a on mi je donio prve pjesme, mislim nešto o hercegovačkim jamama, “propuntama” u kojima su živjeli naši golubovi i mrtvi. Objavio sam mu te pjesme na istaknutom mjestu, a on je nakon toga došao u posjet mojoj kući. Razgovarali smo o Šimiću i Rimbaudu, o udesu tadašnje Hercegovine, koji se očitovao kroz siromaštvo, gastarbajtere i “magnum crimen”, vjerujući u neki bolji i nježniji svijet u koji ćemo se otisnuti nakon završene velike mature. Sjećanje je nepouzdano, ali mislim da sam u idućem broju Cathedre publicirao njegovu priču u kojoj je tematizirao ustaška zlodjela, priču nastalu iz kazivanja kakvih je bila puna Hercegovina onog vremena. Publikacija te priče napravila je pravi mali politički skandal, zbog same teme, a ne zbog njezine elaboracije, jer Mile Luburić je osuđivao zločin. Gimnazijski list je, mislim, zbog te bezazlene priče, postao predmetom rasprave na općinskom komitetu, ali je stvar legla zbog zalaganja pokojne profesorice Nevenke Blažeković, koja je i mene i Milu veoma cijenila, a koja je bila bliska tadašnjim vlastima. Ja sam nedugo nakon toga otišao u Sarajevo na studij književnosti, a Mile je ostao u Ljubuškom, pišući i dalje pjesme. Neke od njih mi je slao, a ja sam ih objavljivao u tadašnjim sarajevskim ‘Našim danima’, čiji sam bio urednik za vrijeme studija”, prisjeća se Stojić.
Ostanak, a ne odlazak
Kad je bio na drugoj godini fakulteta, Stojić je, kaže, dobio brzojav od Milina brata Ivana da je Mile tragično preminuo. Odazvao se njegovoj želji da govori na pokopu u Radišićima, bio je, govori po sjećanju, prvi dan svibnja.
“Moje riječi muklo su odzvanjale na starom ilirskome groblju među čempresima. Nedugo, nakon toga, dobio sam od Ivana Miline gimnazijske bilježnice pune stihova, koje sam pažljivo pretipkao i objavio u posebnoj brošuri, koju je izdala tadašnja općinska zajednica kulture, a financirao ju je njegov brat Ivan, tad gastarbajter u Njemačkoj. Pri koncipiranju knjige mnogo mi je tad pomogao Rade Budalić, tadašnji urednik časopisa Most iz Mostara. Zahvaljujući ratnom metežu, ja sam devedesetih zaturio tu knjižicu, u kojoj sam, ako me pamćenje ne vara, pisao i nekakav predgovor. I sada, nakon gotovo četiri desetljeća, do mene dopire zvuk njegovih blistavih pjesama neobične muzikalnosti i šimićevske refleksije. Ne bih se želio petljati u tamošnje prilike, ali mislim da mu je današnji grad Ljubuški dužan barem jednu ulicu”, kaže Stojić. Milinoj obitelji je, kažu Ivan i Janja, mnogo značilo kada su im došli s prijedlogom da se objavi zbirka njegovih pjesama, jer je na taj način od zaborava otrgnuto sjećanje na njega, ne od njegove obitelji, koja će ga se uvijek sjećati s ljubavlju i poštovanjem, već od generacija koje dolaze, koje ne smiju zaboraviti da je u njihovoj blizini živio čovjek koji je u svemu oko sebe pronalazio inspiraciju za pjesništvo. Mile Stojić je prije 40 godina u predgovoru zbirke “Večer” zapisao: “Njegove bistre oči sada su zemlja, topla, hercegovačka. Nju je najviše ljubio”.
Stihovi pjesme “Odlazak” Mile Luburića nalaze se i na česmi nedavno postavljenoj u gradskom parku u Ljubuškom, koju je izradio njegov brat Ivan. Je li česma, koju je postavio njegov brat, jedino što je Mile Luburić zaslužio? Je li zaslužio makar i ulicu, kako kaže Stojić, a je li, kako misle mnogi, zaslužio mjesto i u školskim udžbenicima Je li Mile Luburić zaslužio ostanak među nama, a ne odlazak, kao što tako lako u vječnost ispraćamo prave vrijednosti, pa i gangu, iz Luburićeve pjesme “Odlazak”, čujemo sve rjeđe i tiše, a putovi nas raznose sve više? Mile Luburić, zaboravljeni pjesnik, zaslužio je ostanak zbog generacija koje dolaze.
ZAGONETAČ
Kao čovjeka, prijatelja i zagonetača koji je tragičnom smrću nestao iz naše sredine, ne možemo ga nikada zaboraviti, zapisao je u povodu prve godišnjice smrti Mile Luburića Stanko Šarac
“Mater”
u zaboravu sreće oćutjeh hladnoću nečijih usana
i zvijezde popadoše u hladne skutove zime
tiho
ja slušam avetski tihi plač
golih zidova kraj uzglavlja
zatim bi svetačko blijedo lice očas bljesnulo
i mater bi duhnula u čađavi cilinder petrolejke
Izlazak sunca
Iz dalekih gora, krvavoga moga
ko silnik kakav, ljutit i opak
izvire svijetli gospodar života
vlasnik svjetlosti, milostiv i jak.
Jesen
Visoko u močvarnom nebu
dave se ždralovi,
a krvavo
opalo lišće zadnjem se odaje snu …
Nestaje jata vjesnika
za južnim stranama.
Siluete
Spodobe odmiču.
Usta i brada u crninu uvijena.
Za njima ostaje nov život,
put utrt sadačem.
Oči
i krv davno ispijeni i žuti
ko duhan, kad u zimi se lista
i miluje na ozeblom koljenu.
Spodobe odmiču
sade duhan u rupu od sadača.
Oči i krv davno pomrli
žuti ko Ja na vagi.
Večer
1.
Zemljavim čelom plaze crnostrijeci prstiju
spomen zaboravljenog dana gubi se u zvonjavi.
Propuntala se svjetlost, utonuli koraci u bespuće.
Ćutim.
Duša (tjelesno nešto posve) predala se nadolasku tišine.
2.
Ostat ću vječno žedan plave svjetlosti tvojeg vrutka
smirujuć samo pokatkad u tamnim dubljinama nadahnuća
tvoju riječ što sama je živa ljubav.
Prokleto tvoje dijete pijano lažnih bljesaka
rasiplje svoje cjelove vjetrovitim ulicama.
3.
Crvotočni stjegovi viju se na plotovima
cestama teku koraci (krvlju zgaženih naorva)
blato se lijepi za prste. U duši teška otrovna mrtva
voda.
Čatrnja (utopljeniku)
tijelo je tvoje nestalo s užitkom
noć je prolazila
zgrušana voda sušila se smradom zemlje.
Odlazak
majko
raznesoše me putevi
i ne čuh više gange
(Ovi su stihovi uklesani u zbirci umjetnina posvećenih Majci u Franjevačkome samostanu na Humcu. Uklesao ih je Milin brat kamenoklesar Ivan)
Epitaf
I moja je pjesma duboka
-ko tišina rodnih propunti!
Objava (Ne)zaboravljeni pjesnik Mile Luburić pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.