Radimo na epigenetičkim bioma mjeračima rizika koji bi osobi m rizik za određeni rak zbog prošle Rkerima – molekularnim ogli reći “imate povećan izloženosti”
Herceg: “Ne možemo promijeniti svoje gene, ali možemo utjecati na način na koji oni međusobno djeluju s okolišem.
Poticaj za razgovor o znanstvenom radu prof. dr. sc. Zdenka Hercega njegov je nedavni izbor u članstvo Hrvatske akademije medicinskih znanosti. Njegov rad brzo je prerastao u priču koja nadilazi same brojke – u priču o metodologiji, utjecaju i međunarodnom prepoznavanju koje seže daleko izvan laboratorija u Lyonu, Beču, Londonu i Edinburghu.
Kroz odgovore isprepleće se slika sustavnog, ali i strastvenog pristupa znanosti. Vaš bibliografski učinak je nevjerojatan: više od 200 originalnih znanstvenih radova u najcitiranijim svjetskim časopisima s gotovo 30.000 citata te pozivnim predavanjima na više od 200 međunarodnih kongresa i konferencija na svim kontinentima.
Znanost i umjetnost dijele isti temelj: percepciju, interpretaciju i želju za prenošenjem složenih istina
Što je, po vašem mišljenju, osnova tog trajnog utjecaja u znanstvenoj zajednici? Herceg objašnjava kako te brojke nisu cilj, već proizvod dosljedne potrage za odgovorima na jedno ključno pitanje – kako naše okruženje urezuje tragove u naš epigenom i pokreće bolesti? Svaki od tih više od 200 radova predstavlja jedan korak – ponekad mali, ponekad prekretnicu – u dešifriranju tog molekularnog dnevnika izloženosti. Gotovo 30.000 citata znači da je naše istraživanje postalo kamen temeljac za druge znanstvenike diljem svijeta. Kada ste pozvani da podijelite svoja otkrića na sastancima od Tokija do São Paula, to je priznanje da vaš rad oblikuje rasprave i usmjerava buduća istraživanja globalno.
Međutim, iza svake publikacije stoji ljudski kapital. Više od 50 mladih znanstvenika prošlo je kroz vaš laboratorij – doktorandi, postdoktorandi, magistranti. Kako ovo iznimno uključivanje u mentorstvo doprinosi vašem radu?
– Znanost nije monolog, već dijalog između generacija. Od 21 uspješno obranjenog doktoranda i 35 postdoktoranada, svaki je donio novu perspektivu, veliku znatiželju i energiju. Danas su vodeći istraživači i profesori na prestižnim svjetskim sveučilištima i institutima. Moj najveći ponos nije samo u onome što smo otkrili, već u temeljima koje smo zajedno izgradili i mostovima koje su nastavili graditi. To je najučinkovitiji način širenja znanja i istraživačke etike. Stoga je svaki od tih više od 40 velikih međunarodnih projekata, od kojih su neki vrijedni i do 10 milijuna eura, zapravo bio “projekt ljudi” – platforma za rast, suradnju i prijenos vještina.
Vaš je rad prepoznat i nizom prestižnih nagrada, poput titule počasnog ambasadora Europskog društva za istraživanje raka (EACR). Što ta diplomatska uloga podrazumijeva u praksi?
– Ta titula nije samo počast prošlom radu već i aktivan mandat za budućnost. Kao ambasadora, moj je zadatak promovirati najviše standarde istraživanja, poticati interdisciplinarnu suradnju i zalagati se za ulogu temeljne znanosti u rješavanju kliničkih izazova. Riječ je o premošćivanju jaza između laboratorijske znanosti, kliničke prakse i zdravstvene politike te da se ta rasprava odvija na europskoj i globalnoj razini.
Vaša strast prema umjetnosti kulminirala je osvajanjem glavne nagrade za vaše znanstveno-umjetničko djelo “Umjetnost epigenetike”, koje je završilo na naslovnici vrhunskog časopisa “Genome Research”. Kako se ova dva naizgled različita svijeta isprepleću u vašem radu?
– Ta je nagrada možda najbolji simbol mog pristupa. Znanost i umjetnost dijele isti temelj – percepciju, interpretaciju i želju za prenošenjem složenih istina. Dok mikroskop otkriva nevidljive epigenetičke obrasce, slikarstvo mi omogućuje da tu apstraktnu molekularnu dinamiku pretvorim u nešto opipljivo, emocionalno. Naslovnica knjige “Genome Research” s mojim djelom bila je snažna poruka znanost nije hladan skup podataka; to je ljudska priča o istraživanju, a kreativnost je njezin dio. Na neki način, to je vrijedan “znanstveni rad” koji sam “objavio” za sebe – jer je izravno doprinio srcu i umu kolega diljem svijeta.
Svake godine rak u svijetu odnese više od 10 milijuna života, a broj oboljelih i dalje raste. Prema zabrinjavajućim predviđanjima Međunarodne agencije za istraživanje raka (IARC), do 2030. godine broj novih slučajeva povećat će se na 22 milijuna godišnje. Porast je najbrži u tranzicijskim zemljama, što Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kao i niz zemalja jugoistočne Europe i drugih kontinenata, stavlja u posebno osjetljiv položaj. Upravo ovdje, u specijaliziranoj agenciji Svjetske zdravstvene organizacije, čija je misija borba protiv globalne pandemije raka, istaknutu ulogu igra jedan Hrvat. Prof. dr. sc. Zdenko Herceg, podrijetlom iz Ljubuškog, voditelj je Odjela za epigenomiku i mehanizme IARC-a i smatra se jednim od osnivača moderne epigenetike – dinamične grane biologije koja dešifrira kako naš okoliš i način života djeluju na naslijeđeni genom.
Za prof. dr. sc. Zdenka Hercega ovaj trenutak – nedavni izbor u Hrvatsku akademiju medicinskih znanosti – prilika je da zahvali “širokom kontekstu” koji ga je oblikovao: od hercegovačkih brežuljaka do laboratorija u Lyonu. U intervjuu za Večernji list otkriva kako se njegov životni put, od dječaka koji je morao raditi i trgovati da bi preživio i školovao se, do jedne od perjanica IARC-a, odražava u njegovu znanstvenom radu: traganju za nevidljivim tragovima koje okoliš ostavlja u našem DNK.
Domovina kao laboratorij života škola kreativnosti i ustrajnosti
– Ovo priznanje istodobno je i moje, i moje obitelji, i moje domovine – otvara Herceg. – Djetinjstvo u malom gradu, gdje ste morali biti iznimno kreativni kako biste preživjeli, nije bilo samo škola života. Bila je to i prva škola znanstvenog
– kako pronaći rješenje s ograničenim resursima, kako promatrati prirodu i ljude, kako biti uporan.
Rak ne počinje nužno kada ga dijagnosticiramo, prvi biološki koraci prema bolesti često se događaju mnogo ranije, ponekad već u najranijem životu. Taj instinkt za rješavanjem problema pretvorio se u karijeru posvećenu dešifriranju najveće zagonetke medicine – zašto i kako nastaje rak.
Herceg naglašava da je upravo multidisciplinarnost koju je stekao tijekom života – od veterinarske medicine do molekularne biologije – ključna za njegov pristup: – Rak nije samo bolest gena. To je bolest složene interakcije između genetske osnove i svega što nas okružuje – zraka koji udišemo, hrane koju jedemo, stresa koji doživljavamo. I to nešto, taj “okoliš”, moja epigenetika pokušava izmjeriti u našim stanicama i “opipati” na razini naših gena.
Epigenetika: Tajni dnevnik izloženosti okolišu u našim stanicama
Herceg objašnjava da epigenetika proučava promjene u DNK koje ne mijenjaju sam slijed gena već određuju i hoće li gen biti “uključen” ili “isključen”: – Zamislite DNK kao glazbenu partituru. Geni su note, ali epigenetičkim mehanizmi su dike rigent koji odlučuje koja će se nota svirati, kada i koliko glasno. Naš način života stalno daje upute tom dirigentu. Njegov tim dokazao je da se takvi tragovi mogu otkriti čak i desetljećima nakon što su nastali: – Moguće je pročitati epigenetički potpis pušenja u krvi bivšeg pušača čak i 30 godina nakon što je prestao. To nam govori da naše tijelo vodi dosljedan zapis o svemu čemu smo izloženi. Sada učimo čitati taj zapis.
Japanski princ Hitachi i promjena paradigme: Mutacija nije dovoljna
Znanstveni doprinos dr. Hercega nedavno je prepoznat na najvišoj međunarodnoj razini. Prošle godine, na prestižnom simpoziju u Tokiju, održanom pod pokroviteljstvom japanske kraljevske obitelji, princ Hitachi osobno mu je uručio nagradu za istraživanje. Simpozij je imao značajan naslov: “Utjecaj okoliša na nastanak i razvoj raka”.
– Ta nagrada nije bila samo osobno priznanje već i priznanje za novo gledište u onkologiji – kaže Herceg. – Dugo smo vjerovali u model “dvostrukog pogotka” (double-hit) ili “višestrukog pogotka”: potreban vam je niz genetskih mutacija da biste pokrenuli tumor. Na tom simpoziju novi dokazi doveli su tu pretpostavku u pitanje. Ispada da se te okidačrazmišljanja mutacije često nalaze i u potpuno normalnom tkivu. Dakle, sama mutacija nije dovoljna. Potreban vam je “okidač” iz okoliša koji će stanicu s mutacijom gurnuti preko ruba u malignost. A upravo taj okidač često su epigenetičke promjene- kaže Herceg.
Na tom skupu Herceg je predstavio rad svog tima, koji upravo to dokazuje: – Naš rad pokazuje da su epigenetičke promjene ključni mehanizam kojim kancerogeni iz okoliša “uključuju” tumore. Oni su nedostajući dio slagalice koji objašnjava zašto netko s određenom genetskom predispozicijom obolijeva, a netko drugi s istom predispozicijom ne. Okolina, putem epigenetike, odlučuje.
Kako je znanost zamagljena u korist profita
Kada se tema okrene porastu učestalosti tumora unatoč napretku u liječenju, Hercegov ton postaje ozbiljniji: – Napredak u terapiji je neosporiv i spašava živote, ali to je borba na posljednjoj liniji obrane. Istodobno, prva linija – prevencija – sustavno se zanemaruje.
Upozorava na opasnu praksu kojoj je svjedočio tijekom cijele karijere: sustavno zamagljivanje znanstvenih dokaza od industrije: – Vidjeli smo to s duhanskom industrijom, a danas se to događa na području pesticida, plastike i određenih aditiva u hrani. Stvara se lažna kontroverza, financiraju se studije s unaprijed određenim ishodom, napadaju se ugledni znanstvenici. Cilj je zbuniti javnost i odgoditi regulatorne mjere. Dok se vodi ova “znanstvena” rasprava, ljudi su i dalje izloženi riziku, a broj pacijenata se povećava.
Zašto farmaceutska industrija neće “promijeniti sliku”?
Na pitanje zašto farmaceutska industrija, koja ostvaruje ogromne profite, ne vidi prevenciju kao atraktivan cilj, Herceg je izravan: – Poslovni model je drugačiji. Terapija za postojeću bolest je ponovljiva usluga, tržište je zajamčeno i vrlo profitabilno. Razvoj je, naravno, rizičan i skup, ali nagrada je ogromna. S druge strane, učinkovita rana dijagnostika i prevencija idealno bi smanjile broj pacijenata. To nije dobar poslovni plan za farmaceutsku tvrtku. Ne kažem da ne rade dobro u području terapije – rade. Ali ne možemo očekivati da budu glavni pokretač prevencije. To je uloga javnog zdravstva, neovisnih znanstvenih institucija poput IARC-a i osviještene vlade.
Budućnost je u prevenciji temeljenoj na epigenetičkim biomarkerima
Herceg vidi ključ za preokretanje ove slike u svojoj znanosti: – Zato radimo na epigenetičkim biomarkerima – molekularnim mjeračima rizika koji bi osobi mogli reći “vaš epigenetički sat se ubrzava” ili “imate povećan rizik za određeni rak zbog prošle izloženosti”. To nije smrtni ishod. Budući da su mnoge epigenetičke promjene reverzibilne, to je poziv na djelovanje. Moglo bi se intervenirati promjenama načina života ili čak razviti “epigenetičke lijekove” (engl. “epidrugs”) koji bi resetirali ove abnormalne obrasce.
Ističe da će ova vrsta personalizirane prevencije biti tema njegova predavanja “Epigenetika i okoliš u razvoju raka”: – Ne možemo promijeniti svoje gene, ali možemo utjecati na način na koji oni međusobno djeluju s okruženjem. Želim da ljudi shvate kako nemaju pasivnu ulogu u svom zdravlju. Svakodnevno donosimo odluke koje urezuju tragove u naš najdublji biološki kod. Učenje čitanja tih tragova i djelovanja na njih najmoćnije je oružje protiv raka koje imamo na horizontu.
U ateljeu i kuhinji – gdje se znanost susreće s ljepotom
Užurbani tempo vrhunskih znanstvenih istraživanja te putovanja i predavanja po svijetu za dr. Hercegu ima svoju protutežu u miru vlastitog ateljea i kreativnom kaosu kuhinje. Za njega znanost i umjetnost nisu odvojene sfere, već dvije sestre rođene iz iste strasti.
– Kad sam slučajno upoznao nekoliko slikara u Škotskoj, moja ljubav prema slikarstvu, potisnuta u djetinjstvu, ponovno je eksplodirala – prisjeća se Herceg, pričajući anegdotu o učitelju koji ga je kaznio jer nije vjerovao da je napravio zadaću. Danas je član britanskog društva slikara i redovito izlaže: – Znanost je rigorozna potraga za istinom, a umjetnost vječna potraga za ljepotom i smislom. U posljednje vrijeme pokušavam pomiriti ove dvije strasti – koristim slikarstvo za promicanje znanstvenih koncepata. To je način da se duboke istine o stanici i DNK predstave na pristupačan i emotivan način.
Sličnu filozofiju primjenjuje i u kuhanju, koje smatra laboratorijem okusa: – U kuhinji i u laboratoriju vladaju ista načela: počinje se s idejom, slijedi se protokol (recept), ali uvijek se ostavlja prostor za kreativnu improvizaciju. Moji francuski prijatelji uvijek su znatiželjni u vezi s jelima moje domovine, što je izazov koji s ponosom prihvaćam. Kuhinja je laboratorij čiji se rezultati dijele s obitelji i prijateljima, a to je nešto što laboratorijska znanost često nema.
Ova dva “laboratorija” – studio i kuhinja – za njega su više od samog mjesta. To su prostori gdje se njegova znanstvena preciznost susreće s kreativnom intuicijom, podsjećajući ga da je ljudsko iskustvo, poput borbe protiv raka, složena mješavina čvrstih činjenica i dubokih emocija, rigorozne analize i kreativnog pristupa.
Kroz priznanje Akademije Herceg također šalje poruku mladima u Hrvatskoj: – Put od Ljubuškog, Sarajeva, Londona, Edinburgha, Beča do Lyona nije bio ni očit ni lak. Ali upornost, znatiželja i spremnost na učenje iz svega – iz znanosti, ali i iz života – to su vrijednosti moje domovine koje su pokazale da mogu dovesti do svjetskih pozornica. Čak i danas, kada pod mikroskopom ili kroz bioinformatičke alate “gledam” epigenetički potpis okoliša ili rizika, sjećam se da su i moja životna iskustva ostavila traga na meni. I to je dobro.
Zahvalnost obitelji
Na kraju razgovora Herceg se osvrće i na one bez kojih njegov put ne bi bio moguć:
– Duboko sam zahvalan svojim roditeljima, učiteljima i profesorima koji su, svatko u svojoj fazi, odigrali presudnu ulogu u mom osobnom i profesionalnom oblikovanju. Njihova vjera u znanje, rad i odgovornost bila je temelj na kojem sam gradio sve što je slijedilo.
Posebna i najdublja zahvalnost, međutim, pripada mojoj obitelji – supruzi Slavici i mojim sinovima. Bez njihove bezuvjetne podrške, ljubavi i strpljenja sa znanstvenikom bez radnog vremena, ni jedno od ovih postignuća ne bi bilo moguće. Oni su moja tiha snaga i oslonac.
Objava Intervju: akademik prof. dr. sc. Zdenko Herceg, voditelj Odjela za epigenomiku i mehanizme u Međunarodnoj agenciji za istraživanje raka pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.