Operacija je uspjela, a pacijent, kao što smo se uvjerili na licu mjesta, nije umro. Dapače, življi je no ikad. Toliko je zapravo živ da mu se i vladanje pogoršalo.
Zvonilo je. Školski hodnici u trenu su se ispunili djecom. Izjurili su iz učionica kao da su praćkom ispaljeni. Guraju se. Galame. Dovikuju se s jedne na drugu stranu zgrade. Prepoznaju obraze svojih dalekih drugova i smiju se.
Glave im poskakuju na ramenima. Krevelje se. Blesavi su i veseli. I nemaju pojma da upravo u tome trenutku netko gleda njihov profil na društvenoj mreži i da mrtav hladan ne ostavlja nikakav lajk.
Boli ih briga. Prije nekoliko tjedana, istina, nije im bilo svejedno, ali danas ne mare. Nikud im se ne žuri. Za vatrice na Snapchatu uvijek ima vremena.
– Nećete vjerovati, ali prije nekoliko dana sam u dvorištu vidio uistinu nevjerojatan prizor, djevojčice su igrale na lastik – govori nam ravnatelj Krešimir Kuran.
Tuđa djeca
Ako vas zanima kako u ova tmurna vremena, puna nesretnih i pogrešno usmjerenih ljudi, izgleda lice zadovoljna čovjeka, dođite u Vrgorac, u osnovnu školu, i pokucajte na vrata Krešimira Kurana. Kad priča o tome kako je vidio djevojčice da igraju na lastik, čini vam se kao da priča o osvajanju zlatne olimpijske medalje. Toliko mu to znači. Jer, mnogi su sumnjičavo vrtjeli glavom kad su čuli što je naumio. A neki su se, oni što vlastite uspjehe mjere tuđim neuspjesima, nadali i kako će mu ideja propasti. I kako će mu se svi slatko rugati.
– Naravno da uvijek ima podozrivosti, poglavito u sredinama nenaviklima na promjene, ali kad čovjek zna što radi, kad se dobro pripremi i kad ima dobre suradnike, onda straha nema, skeptici budu brzo razuvjereni – veli ravnatelj.
A kud ćeš većeg skepticizma nego prema pokušaju da preodgojiš djecu. Tuđu djecu. Koja ne slušaju ni svoje roditelje, a kamoli će tebe, i kojima su jedini autoritet bogovi TikToka i Instagrama.
– Djeca su puno bolja nego što to mi odrasli mislimo – rezolutno će ravnatelj.
Njegova ideja bila je samo naizgled jednostavna: učenicima će tijekom nastave, što uključuje i mali i veliki odmor, zabraniti korištenje mobitela i pametnih satova, neće u školu smjeti unositi gazirana pića i energetske napitke, a nedopustivim će se smatrati i šminkanje te ugradnja umjetnih noktiju.
Naravno da smo ga prvo pitali je li baš nužno bilo zabraniti i umjetne nokte, misleći kako je riječ o pretjeranom discipliniranju pučkoškolaca koji nokte uglavnom grizu, a on odmahuje glavom:
– O, iznenadili biste se, vjerujte mi, imali smo nedavno slučaj djevojčice koja je na nastavu dolazila s noktima dugim tri centimetra, ni tjelesni nije mogla igrati jer bi se mogla ozlijediti – tumači Krešimir Kuran.
Njegova kolegica Marijana Gašpar potvrđuje. Ona je nastavnica hrvatskog jezika i razrednica 8.c razreda. Divnog razreda, da odmah naglasimo. Punog mudrih glava.
S jedne strane ravnatelj, razrednica i Pravilnik o kućnom redu, a s druge Mirjam Bilić, Fabijan Kučanin, Lea Jelavić, Antonio Bilić, Rita Katavić, Ante Marević, Nikola Jurković, Matej Ujdur, Meri Mihaljević, Vanesa Dodig, Karlo Dodig, Marko Mihaljević, Noa Tolj, Klara Mrvelj, Antonia Vukojević i Leo Matej Radić.
Ekipa.
– Jesmo, sad smo svi nekako bliži i povezaniji – priznaju.
Oduzimanje mobitela vratilo je stara prijateljstva. S ulice. Iz klupe. I nije im mrsko. Koliko god u početku grintali protiv odluke koju, koliko je poznato, nije donijela niti jedna druga u škola u zemlji, toliko im je sad drago što društvo najednom mogu pronaći i u vlastitu razredu, a ne samo na internetu. I što uživo izgovorena riječ nekako bolje zvuči od svih onih pustih kratica razbacanih po WhatsApp grupama.
Domaća pravila
U školskom dvorištu, za vrijeme velikog odmora, vrije. Balun leti na sve strane. Igra se punih usta. Pitamo klince znaju li što je “trule kobile”. Nemaju pojma, proguglat će kad dođu doma.
– Imaju dvije opcije, ili mobitel ostaviti kući ili ga spremiti u ormarić – objašnjava ravnatelj.
Jer, da, vrgorska osnovna škola ima metalne ormariće, kao u američkim filmovima, i svaki učenik ima svoj.
– Sve smo to nabavili zahvaljujući sredstvima iz europskih fondova, uporni smo, radimo, apliciramo i povlačimo novac – ponosno će Krešimir Kuran.
Po hodnicima vise zastave raznih zemalja. I to je dio šire europske priče. Vrgorac možda i jest daleko od Zagreba, ali ostatak svijeta im je tu, nadohvat ruke.
– Surađujemo, putujemo, što ima da su naši učenici bili na Cipru, evo, baš mali Karlo iz 8.c, važna su to iskustva i za nas i za djecu – tumači ravnatelj.
Mobiteli su dopušteni samo u slučaju nužde. Ili uz medicinski karton. A svaka zlouporaba se kažnjava. Prvi prekršaj znači jednokratno oduzimanje uređaja i vraćanje roditeljima, a drugi oduzimanje uređaja do kraja polugodišta.
– Pravilnik o kućnom redu donesen je jednoglasno nakon opsežne rasprave provedene na svim školskim razinama, od Učiteljskog vijeća, preko Vijeća roditelja do Vijeća učenika – napominje Krešimir Kuran.
Čisto da se zna. I da to nije bila samovolja pojedinca.
– Šira podrška svih, posebice roditelja, a potom i učenika, bila je najvažnija – kaže ravnatelj.
Nalog za pretres
Osmaši se smijulje. Njih se možda i jest pitalo, ali ih se nije baš slušalo.
– Da smo samo mi odlučivali, ova mjera sigurno ne bi bila donesena – tvrde.
Logično. Jer, tko je lud da sam sebi onemogući igranje igrica za vrijeme sata. I dopisivanje. Komentiranje. Lajkanje. Osvećivanje. Od svih učenika “našeg” 8.c samo jedna učenica nema profil na nekoj od društvenih mreža.
– Hoćete li iskreno, prvih mjesec dana bilo je grozno – priznaju djeca.
Bilo je zapravo toliko grozno da su mnogi činili sve da nađu način kako bi prekršili zabranu. Donosili su mobitele i skrivali ih gdje god su znali i umjeli. Sve dok ravnatelj nije stigao s nalogom za pretres.
– Samo u mom razredu pronađeno je osam skrivenih mobitela – otkriva razrednica Gašpar.
Klinci se ne crvene. A i zašto bi. Pokušali su i nije prošlo. Drugi put će biti pažljiviji. Ako drugog puta uopće bude. Jer, uopće se ne zezamo, navikli su se. I ništa im ne fali.
– Istina, može se živjeti i bez mobitela – uglas će.
A taj život uopće nije loš. Dapače. Pun je boja. Uostalom, kad nastava završi, kod kuće im ostaje čitava vječnost da nadoknade propušteno. Kod kuće nema zabrana, kontrola i pretresa.
– Ova mjera jednako je usmjerena i na roditelje koliko i na djecu – ističe razrednica.
Uzalud, naime, sav školski trud oko djece ako mame i tate nastave ići linijom manjeg otpora.
– Mi smo samo jedna karika u lancu odgoja djece, a ona ključna nalazi se u svakoj obitelji. I da znate da ne ide to baš tako lako. Kad smo radili pretres torbi zbog mobitela, bilo je roditelja koji su nam ozbiljno prigovarali zašto zadiremo u privatnost učenika – prisjeća se razrednica.
Odlazak u zahod
S vremenom, ipak, restrikcije su se primile. Ušle su u treći mjesec i sve je manje propitkivanja. Iako, neki upitnici ostaju. Jer, kako reče jedna učenica, kako to da ste nam prije samo koju godinu u ruke gurali tablete, a sada nam oduzimate mobitele.
– To je bilo specifično vrijeme pandemije, a i tableti vam nisu služili za zabavu, nego isključivo za učenje, dok je s mobitelima obrnuto – uzvraća razrednica.
Argument prihvaćen. Barem pred novinarom.
– Zbunjeni smo, s jedne strane tehnologija nam treba jer bez nje nema napretka, a s druge nam se brani jer uz nju nazadujemo – čuje se iz zadnjih klupa.
I točno je tako. Pun pogodak. Ravnatelj širi ruke i pokazuje da toj analizi nema što dodati. Mudrice su to, rekosmo.
– Teško je djeci danas objasniti da ne trebaju žuriti odrasti, da će se to svejedno dogoditi, i da više nikad neće imati priliku biti djeca – poučno će ravnatelj.
Više im, dodaje, vrijedi 15 minuta provedenih na školskom igralištu za vrijeme velikog odmora nego pet sati na društvenim mrežama.
– Eh, da je samo pet sati – dobacuju djeca.
Ne lažu. Nema smisla. S mobitelima ustaju, s mobitelima liježu. Dok nije bilo zabrane, neki su i za vrijeme nastave non-stop bili online.
– Ni sama ne znam koliko puta sam bila upozorena – otvoreno će jedna učenica.
Svaki odlazak u zahod bio im je prilika da provedu nekoliko minuta na mreži, da vide “što se događa” i što propuštaju. A sad su im školski hodnici i dvorište jedini prozor u svijet.
– Pogledajte – pokazuje ravnatelj na gužvu za vrijeme velikog odmora – svi su u nekoj komunikaciji, svi nešto rade, govore, izvode, a prije bi velika većina buljila u mobitele, i to uglavnom bez ikakvih emocija, tupo i bezizražajno.
Burek, s mesom
Razrednica Gašpar potvrđuje da se ponašanje učenika otkako je uvedena ova mjera počelo mijenjati. Življi su, prisutniji, uočljiviji.
– Kad bismo išli cjepidlačiti, rekli bismo da se vladanje pogoršalo, no to pogoršanje, ako ga uopće možemo tako nazvati, nema veze s nekim pomanjkanjem osnovne discipline, bože sačuvaj, nego s čisto dječjim hirovima. Djeca bez mobitela naprosto su djeca kakva i trebaju biti, kakva smo, uostalom, i mi bili. Nisu zombiji, a to je, mislim, najvažnije – zaključuje razrednica.
U praksi to znači da su svjesniji svijeta oko sebe. Pa kad za marendu požele burek, s mesom, onda to i kažu. I dobiju burek.
– Kao škola koja djeci omogućuje obrok za veliki odmor, stvarno se trudimo biti ne samo nutritivno raznoliki, nego i osluškivati njihove želje, pa smo tako u prehranu ubacili i burek jer su oni to tražili – govori ravnatelj.
Negdje, kaže, treba malo i popustiti. Gazirani sokovi i energetski napitci strogo su zabranjeni, tu popusta nema iako je bilo roditelja koji su rogoborili i protiv te zabrane, ali zato burek, s mesom, tu i tamo može.
Kad je već pacijent preživio operaciju, da mu oporavak bude lakši:)
Objava Eksperiment u Vrgorcu uspio! Djeca se bez mobitela opet ponašaju kao djeca, ne kao zombiji. Viđen i nevjerojatan prizor pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.