Najpoznatiji hrvatski travel bloger Kristijan Iličić susreo se u Zagrebu s Mariom Kokorušem, jednim od dvojice državljana Bosne i Hercegovine koji su bili oteti u Maliju.
Kristijan Iličić je na facebooku podijelio svoj razgovor s Mariom kojeg prenosimo u cijelosti:
“Mario živi i radi u Njemačkoj, a jučer je došao u Zagreb kako bi mi se osobno zahvalio za sve što sam učinio za njega i njegovu obitelj u danima kada se nije znalo jesu li živi, gdje se nalaze i hoće li se ikada vratiti kući. Do jučer se nismo poznavali.
Prvi put smo sjeli za isti stol, prvi put razgovarali, bez straha, bez neizvjesnosti, bez onog osjećaja da se svaki sat može dogoditi nešto gore. O njemu i njegovom prijatelju saznao sam tek kada mi se nakon 2 dana javila Marijeva supruga u panici jer su izgubili kontakt s njima kad su krenuli iz Bamaka prema Moptiju. Tada sam pokrenuo sve kontakte koje imam u regiji i isti dan saznao da se dogodio oružani napad i da su oteti.
Mario je strastveni putnik. Čovjek koji želi obići svaku državu svijeta i već ih je obišao više od sto. Ako itko razumije taj poriv da vidiš svijet cijelim srcem, ja ga razumijem. Kroz razgovor s Marijom shvatio sam koliko je strašna bila njihova priča.
Nakon otmice, satima su ih vozili automobilima kroz pustinju i nenaseljena područja, sve dublje prema sjeveru zemlje. Nakon toga prebacili su ih na brod, kojim su putovali po rijeci i po uskim, udaljenim pritokama Niger rijeke, kroz dijelove gdje nema ni puteva ni signala. Dani premještanja, izolacije i neizvjesnosti.
Kretali su se negdje blizu granice Malija i Mauritanije, u području potpuno izvan kontrole vlasti. Mijenjali su kampove i spavali na podu. Pod otvorenim nebom i pod stražom naoružanih ekstremista.
U zatočeništvu su susreli mnoge druge pripadnike malijske vojske, lokalne civile, strance, ljude koji su tamo bili mjesecima i godinama. U jednom od kampova bili su i Kinezi koji su pokušali pobjeći. Dvojicu su uhvatili i brutalno pretukli, a za dvojicu se ne zna što je bilo. Neki zatočenici bili su vezani lancima, godinama prikovani za drvo.
Kopali su grobove i svaki im dan govorili kako će umrijeti. Slušajući Mariove riječi, još jednom mi je postalo mi jasno koliko je tanka granica između života i smrti u tim dijelovima svijeta. Koliko malo treba da se putovanje pretvori u nešto iz čega se ne vratiš.
Koliko je krhka linija između adrenalina, slobode i tragedije.
Prošao sam tim dijelovima svijeta, još sjevernije, još dublje, u područja koja su potpuno pod njihovom kontrolom.
Vozio sam se brodom od Timbuktu do Moptija, 50 sati, skriven ispod deka na brodu, dok je moj lik na brodu nekoliko puta razgovarao s naoružanim teroristima. Koliko je zapravo malo trebalo da i moja iskustva krenu u potpuno drugom smjeru.
Na putovanja nas vodi isti poriv, ali ponekad nas samo jedno krivo skretanje, jedan susret ili jedna minuta dijeli od priče koja se nikada ne bi sretno završila.
Drago mi je da smo se napokon upoznali. Drago mi je da je danas živ i slobodan. I vjerujem da će mu život od ovog trenutka imati sasvim novu vrijednost.”, napisao je Iličić.
Powered by WPeMatico