Barem za Božić prestanimo mirno gledati kako najslabiji padaju preko ruba društva

Koliko god to vjernicima našeg podneblja zvučalo čudno, Božić odavno nije rezerviran samo za kršćane. Postao je opći simbol zapadne kulture i logično je da ga ljudi različito slave: nekome je on sveta noć i misa, nekome šoping-groznica, nekome obiteljski susret, a nekome samo još jedan neradni dan. Sviđalo nam se to ili ne, Božić se preselio iz liturgijskog kalendara u svakodnevicu. Zato se oko njega stalno lome koplja. Jednima smeta čestitanje riječima “sretni praznici”, druge religiozni motivi u “sekularnoj državi”, treće sablažnjavaju ukrasi koji navodno “nemaju veze s Božićem”. Dovoljna je jedna neinformirana izjava da se mreže zapale i da se od poluinformacija slože mali ideološki ratovi.U jednoj takvoj raspravi našao se, ni kriv ni dužan, orašar. U početku je bio jednostavna drobilica za orahe. Drvene figure vojnika i kraljeva postaju popularne nakon Drugog svjetskog rata, a pravo mjesto u božićnoj ikonografiji orašar dobiva nakon baleta Čajkovskog koji se tradicionalno izvodi u božićno vrijeme. Od praktičnog predmeta nastao je lik koji se pretvorio u jedan od simbola Božića.

I drugi “vječni” božićni simboli iznenada izgledaju prilično mlado.

Ukrašavanje božićnog drvca potječe od starih Germana; nakon kristijanizacije Sjevera zeleni se bor kiti jabukama, orasima i slasticama koje su djeca na Božić skidala s drvca.

Taj se običaj nije rodio u Betlehemu, već u kulturi sjeverne Europe, a tek se u 19. stoljeću proširio Europom.Danas je teško zamisliti “pravi” Božić bez bora, a malo tko bi ga proglasio prijetnjom vjeri. Zaboravlja se i da su se jaslice počele raditi tek u 13. stoljeću, ponajprije zahvaljujući Franji Asiškom i njegovoj želji da Božić učini opipljivijim običnim ljudima. Drugim riječima, i naša je tradicija morala nekada i nekako nastati. Nijedno božićno “ovako se oduvijek radilo” nije palo s neba.

To nije izdaja izvornog Božića, nego način na koji se vjera utjelovljuje u jezicima, kulturama i običajima. Zato je pogrešno svaku novu figuricu, svaku riječ ili svaki “uvozni” običaj doživljavati kao napad na Božić. Umjesto da u vječito defenzivnom gardu branimo Božić od orašara i “praznika”, korisnije je pitati se gdje danas tražimo njegov smisao. Ne u izlogu i ne u još jednoj besplodnoj svađi na mrežama, nego u onome što Božić čini s našim odnosima.Ako u Božiću želimo prepoznati Boga, tada moramo postati osjetljiviji na ljude u potrebi, ne samo za blagdane. Prestati mirno promatrati kako manjine i najslabiji padaju preko ruba društva.

Zapitati se tko je u našoj zgradi, ulazu ili gradu ostao doslovno ili simbolički bez krova nad glavom.Na kraju, možda i orašar može poslužiti kao lekcija. Pravi orašar lomi tvrdu ljusku da bi došao do jezgre. Ako Božić ostane na razini folklora, ljuska će ostati netaknuta. Ako nam, međutim, pomogne da napukne naša tvrdoća i ravnodušnost prema tuđoj boli, tada Božić prestaje biti samo “praznik” i postaje susret.

Ne s figuricom pod borom, već s čovjekom pokraj nas.

Dovoljna je jedna neinformirana izjava da se mreže zapale i da se od poluinformacija slože mali ideološki ratovi.U jednoj takvoj raspravi našao se, ni kriv ni dužan, orašar.