U najnovijoj emisiji „Agape“ na Radiopostaji Mir Međugorje, koju uređuje i vodi fra Mario Knezović, gost je bio don Drago Ćurković, svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije i župnik u Jablanici i Drežnici – kraju ranjenom ratom i iseljavanjem, gdje je ostao tek mali broj vjernika, ali i velika nada.
Don Drago je u studio unio, kako je rekao fra Mario, „vedrinu, radost i duhovni polet“, a njegovo svjedočanstvo doslovno „grije srce“ – od dramatičnih trenutaka rođenja, preko dvije kliničke smrti, do svećeničkog poziva i jasne poruke: bez Boga nema sreće.
„Buškoblatski kraj – hrvatski raj“
„Rodom sam iz buškoblatskog kraja, hrvatskog raja“, kaže don Drago s osmijehom i ponosom. Rođen je 26. lipnja 1980. u župi Rašeljke, selo Kazaginac, u obitelji koja je živjela od rada na zemlji.
Majka, danas 80-četverogodišnjakinja neobičnog biblijskog imena Kleofa, trudna je u šestom mjesecu kopala njive – kao i mnoge žene toga vremena. U jednom trenutku osjetila je jaku bol. Hitno je prevezena u Livno i ondje je prije vremena rodila blizance – brata Ivicu i njega.
Brat je, nažalost, preminuo nakon nekoliko sati, a mali Drago je preživio, ali je tri mjeseca proveo u inkubatoru.
„Gledajući unatrag, u svemu vidim volju Božju. Kršten sam u župi sv. Franje Asiškog, baš na blagdan Uzvišenja Svetog Križa, 14. rujna. Toga dana bila je i posveta mostarske katedrale. Kasnije, kad sam došao u sjemenište u Split, otkrivam da je moj krstitelj upravo tamo profesor. A studij teologije završavam na Papinskom učilištu Svetog Križa. Dakle: kršten na Križ, studij na Križu… Bog piše čudesne priče“, svjedoči don Drago.
Traktor, amputacija prsta i deset operacija
Prva velika životna drama dogodila se kada je imao svega šest godina. Vraćajući se s Buškog jezera s bratom, na njih je naletio traktor.
„Bratu, hvala Bogu, nije bilo ništa. Ja sam završio potpuno pomodrio, bez svijesti. Odveli su me u Livno, pa hitno u Split, na Firule. Ondje sam, po riječima majke, imao sedam ili osam operacija“, prisjeća se.
Traktor mu je zdrobio ruku. Liječnici su uspjeli spasiti većinu šake, ali su morali amputirati jedan prst.
„Zanimljivo je da je Bog sačuvao prste kojima mogu blagoslivljati i podizati hostiju. Iako su doktori govorili da ću cijeli život imati bolove, nikada u životu nisam ruku namazao nikakvom kremom niti me ikada zaboljela. Putovao sam po različitim klimama – Hercegovina, Rim, Jeruzalem, Grčka, Australija, Njemačka – ruka me nikad nije boljela. To je za mene čudo“, kaže don Drago.
Dječje godine proveo je između bolničkih hodnika i operacijskih dvorana, ali i – molitve. Svake večeri molio je molitve koje ga je majka naučila: Očenaš, Zdravo Marijo, Slava Ocu, Anđele čuvaru…
„Nisam mogao zaspati a da ne izmolim te molitve. I u bolnici sam osjećao neki mir. I već tada u meni se rađala želja za svećeništvom. Čudili su se, jer je bilo vrijeme komunizma: kako dijete moli i otvoreno govori o vjeri? Ali dijete možda ne zna sve – zna Bog“, svjedoči.
Bicikl, zid i – koma: „Bilo mi je lijepo tamo“
Druga teška nesreća dogodila se 1989. godine. Na biciklu je bio sa sestrom. Ona je, hvala Bogu, na vrijeme skočila, a on je glavom udario u zid kuće.
„Završio sam u komi. Nekoliko dana sam bio bez svijesti. Liječnici su govorili o kliničkoj smrti“, kaže.
Sjećanje na taj trenutak urezano mu je duboko:
„Kad sam otvorio oči, kroz prozor vidim mamu, strinu i tetku kako plaču. Nisu smjele ući k meni. A ja u sebi govorim: Što ja radim ovdje? Ne u smislu odbijanja života – nego mi je bilo lijepo tamo, u susretu sa svjetlom, s Bogom. Osjetio sam neki nevjerojatan mir i spokoj.“
Od tada, kaže, njegov život još snažnije ide prema Bogu. Svakodnevno je išao na misu, ministrirao, čuvao krave, dogovarao se s drugim čobanima kako bi mogao stići na listopadske i svibanjske pobožnosti.
Liječnici su prognozirali glavobolje i probleme s pamćenjem. Dogodilo se suprotno.
„Nikada me u životu nije boljela glava. Mogu se prehladiti, ali glava me ne boli. A što se pamćenja tiče – Bog je dao iznad očekivanja. Danas govorim klasične jezike, studirao sam Sveto pismo u Rimu. To je čisti Božji dar“, kaže.
Što boli svećenika
Fra Mario ga u emisiji pita: što danas najviše boli svećenika
„Boli me kada vidim da se ljudi boje Boga. Boje se doći na ispovijed, boje se priznati svoju slabost. Kao da je sramota govoriti o Isusu“, kaže don Drago.
Podsjeća na Isusove riječi: „Tko se mene zastidi pred ljudima, zastidjet ću se i ja njega pred Ocem.“
„Grijeh se oprašta. U tome Bog najviše pokazuje svoju svemoć. Ali treba priznati grijeh i doći Bogu. Ne bježati od Isusa. Ne bojati se Njega, koji nas voli“, naglašava.
Bolest nije prokletstvo, nego kušnja
Svoje iskustvo ranjenog djetinjstva pretvara u poruku nade onima koji trpe:
„Bolest nije prokletstvo. Nije ni kazna. Bolest je kušnja u kojoj je Bog s nama. I onda kad smo na operacijskom stolu, kad plačemo, kad ne razumijemo – On je prisutan. Meni su upravo ti trenuci u bolnici bili trenutci milosti. Bog mi je dao milost da ga nasljedujem“, poručuje don Drago.
Posebno se obraća onima koji su sami, zaboravljeni, u patnji:
„Dragi slušatelji, posebno vi koji ste žalosni, napušteni, bolesni – znajte: malo čovjeku treba. Osmijeh. Molitva. Jedna riječ ohrabrenja. Bog vas nije zaboravio.“
Došašće, obraćenje i „metanoja“
Govoreći o vremenu došašća, don Drago podsjeća da latinska riječ adventus znači „dolazak“ – Bog dolazi čovjeku, ali i čovjek ide Bogu.
„Danas nas s svih strana bombardiraju sekularizam, relativizam, konzumerizam. Kao da je sve preče od Boga. Ali nema sreće bez Boga. Ne možemo biti Božji samo sat vremena nedjeljom. Božji moramo biti uvijek“, kaže.
Obraćenje, ističe, nije nešto „za neke druge“, nego za svakoga od nas – svaki dan.
„Naš prekrasni hrvatski kaže obratiti se – okrenuti se. Sveci kažu: najprije se moramo odvratiti od svijeta i grijeha. Grijeh je, kako kaže sv. Toma Akvinski, odvraćanje od Boga, a vraćanje stvorenjima. Prava riječ za obraćenje je grčka metanoia – promjena uma, srca, cijelog unutarnjeg čovjeka“, objašnjava.
Svećenik koji želi umrijeti u miru
Na kraju don Drago otkriva dvije molitve koje je izgovorio kad je postajao svećenik:
„Molio sam Boga za dvije stvari. Prvo: da nikoga svojim životom kao svećenik ne udaljim od Boga, nego da ga približim. Drugo: da umrem u miru i milosti s Bogom i s ljudima. To je najveća želja moga srca.“
Zato i danas, govori, svećenik mora biti „pater – otac, medicus – liječnik duše“, ali ne sudac koji osuđuje čovjeka, nego onaj koji pomaže čovjeku naći put natrag k Ocu.
„Svi smo mi Božja djeca. To je naše dostojanstvo. I zato vrijedi živjeti, boriti se, plakati, radovati se – ali uvijek s Bogom“, poručuje don Drago Ćurković u emisiji „Agape“.
Objava Don Drago: Plakao sam. Što boli svećenika Klinička smrt, rana i Vatra Božja koja grije srce pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.