“Knjiga ima vrijednost dokumenta vremena, osobito u razdoblju u kojem se povijest često krivotvori”, rekao je Ivković, čestitavši autoru na doprinosu i hrabrosti te zaključio: „A vama svima hvala što ste ovdje jer time pokazujete da istina nije teret, nego obveza“, rekao je predstavljač knjige Žarko Ivković.
U okviru 34. obljetnice obljetnica utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB), u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, predstavljena je knjiga ‘Kad istina progovori – svjedočanstvo hrvatskog generala’, autora generala Ivice Primorca. O knjizi su govorili prof.dr. Ivica Šarac, ravnatelj Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH, urednik knjige i kolumnist Večernjeg lista Žarko Ivković kao i sam autor, Ivica Primorac.
Predstavljanje knjige, po broju prisutnih, pobudilo je veliko zanimanje, s obzirom da je autor hrvatski general, sudionik Domovinskog rata od samih početaka i dobar poznavatelj tadašnjih događanja. Tijekom predstavljanja knjige u kojoj autor donosi i brojne dokumente iz tog razdoblja, svi predstavljači isticali su jednu od najvažnijih teza: Istinom protiv friziranja ratne povijesti.
Svjedočanstvo u vremenu krivotvorenja povijesti
“Pojmovi istine i svjedočanstva, istaknuti su u naslovu knjige, osobito važni u vremenu relativizma i sve manjeg broja svjedoka spremnih zapisati vlastita iskustva iz razdoblja 1991.–1995. godine, kazao je prof. Šarac. On je istaknuo doprinos hrvatskih časnika koji posljednjih godina objavljuju knjige s ciljem razotkrivanja propagandnih iskrivljavanja i vraćanja jasnijeg uvida u događaje Domovinskog rata.
Posebno je naglasio dokumentarnu vrijednost i 20 poglavlja koja obrađuju ključne političke i vojne događaje u Hrvatskoj i BiH, uključujući političku situaciju početkom 1990-ih, oslobodilačke operacije, djelovanje HOS-a, nastanak profesionalnih postrojbi HVO-a te manje poznate epizode iz ratnih i poslijeratnih godina. Naglasio je kako autor, kao izravni sudionik brojnih događaja, unosi posebnu težinu i vjerodostojnost u prikaz.
Govoreći o knjizi ‘Kad istina progovori – svjedočanstvo hrvatskog generala’, urednik knjige Žarko Ivković kazao je kako autor nije pisao o vlastitom ratnom putu, nego o ključnim događajima u Hrvatskoj i BiH koje je osobno vidio, doživio ili poznaje iz neposrednih izvora te kako stoga knjiga ima posebnu težinu ali i da će potaknuti rasprave jer, kako je rekao, otvara teme koje su dugo ostale nedovoljno razjašnjene.
Ivković je ukratko govorio o sadržaju knjige, između ostaloga, uloge hercegovačkog HOS-a i slučaja pokušaja prijevare i traženih dva milijuna dolara za hrvatskog pilota Rudolfa Perešina, do poglavlja o smrti generala Mustafe Hajrulahovića, lažnom atentatu na hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, kao i politikama nakon 2000. godine koje su, kako ih opisuje autor, pridonijele progonu hrvatskih branitelja.
“Knjiga ima vrijednost dokumenta vremena, osobito u razdoblju u kojem se povijest često krivotvori”, rekao je Ivković, čestitavši autoru na doprinosu i hrabrosti te zaključio: „A vama svima hvala što ste ovdje jer time pokazujete da istina nije teret, nego obveza“.
Autor knjige, general Ivica Primorac ovom prilikom istaknuo je da je knjigu napisao kako bi ostavio vjerodostojno svjedočanstvo o razdoblju od 1990. do 2000. godine. Rekao je kako piše samo o događajima u kojima je osobno sudjelovao ili ih može potvrditi dokumentima te kako knjiga donosi 20 cjelina koje kronološki prate tijek rata i političkih procesa. Objavljujemo neke isječke iz knjige.
Početak rata – pregovori muslimanskog političkog vodstva sa Srbima, bez Hrvata
“…Srpska agresija izvodila se uglavnom s teritorija BiH, izuzev istočnoj Hrvatskoj koju se napadalo s područja Srbije. U kolovozu 1991. JNA i srpski dobrovoljci pokrenuli su napad veliki razmjera na Vukovari istočnu Hrvatsku. Vukovar je nakon herojske tromjesečne obrane pokleknuo pred višestruko nadmoćnijim agresorom 18. studenog 1991. godine. U isto vrijeme muslimanski politički vrh pregovarao je sa Slobodanom Miloševićem o ostanku BiH u krnjoj Jugoslaviji, koju bi činile srbija, Crna Gora i BiH. Akademik Adil Zulfikarpašić, ugledni muslimanski intelektualac i političar, ratni potpredsjednik RBiH te osnivač i predsjednik Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO), potvrdio je 1993. godine nizozemskim novinama De Volkskrant da je uz podršku Alije Izetbegovića, tijekom cijele 1991., uključujući prosinac, pregovarao sa Slobodanom Miloševićem i Radovanom Karadžićem o ostanku BiH u krnjoj Jugoslaviji. Izjavio je također da Izetbegović nije istinski političar, već militantni nacionalist koji je BiH od samog početka želio pretvoriti u muslimansku državu”, piše autor.
Primorac, nadalje, u knjizi piše: “…Zulfikarpašićeva izjava potvrđuje da se tadašnje muslimansko vodstvo, unatoč desetodnevnom ratu između Slovenija i JNA u lipnju i srpnju 1991. te unatoč otvorenoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, nije aktivno pripremalo za nadolazeći rat u BiH. Naprotiv, bili su spremni BiH ostaviti u krnjoj Jugoslaviji, a srbiziranu JNA i dalje su naivno smatrali ‘narodnom armijom’. Kratkovidnost takve politike platio je muslimanski narod, koji nije bio spreman za napade JNA i dobrovoljačkih srpskih jedinica, koje su opsadu Sarajeva počele već u travnju 1992., a prekinuti će je tek potkraj veljače 1996. godine. Muslimani su tijekom 1992. bili izloženi sustavnim progonima i zločinima u Goraždu, Foči, Bratuncu i mnogim drugim mjestima u BIH. Za razliku od muslimanskih čelnika, hrvatsko političko vodstvo u BiH, predvođeno HDZ-om, reagira na srpsku agresiju te 18. studenoga 1991. godine u Grudama donosi odluku o utemeljenju HZ HB kao kulturne, gospodarske i područne cjeline Hrvata u BiH, s temeljnim ciljem zaštite opstojnosti Hrvata i obrane od velikosrpske agresije”.
Hrvatske obrambene snage (HOS)
Između ostaloga, autor piše i o HOS-u čiji je bio dragovoljac i zamjenik zapovjednika Blaža Kraljevića, kao i o pitanju njegovog inkorporiranja u HVO.
“…Hrvati hosovci u BiH, idealisti i borci za slobodu, bili su u vrijeme rata zloupotrebljavani, a prečesto i topovsko meso i žrtve političkih projekata i politički interesnih organizacija. Iskazujem poštovanje svih hosovcima koji su tu odoru nosili časno, golema većina bila je takva. Na žalost, pojedinci su zbog nepoštovanja Ženevskih konvencija i međunarodnog ratnog prava pravomoćno i osuđeni. Pod znakom HOS-a Hercegovine do kolovoza 1992. godine poginula su 23 bojovnika, a njihova su objavljena u prvom broju Biltena ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu. HOS je u ratu dao svoj doprinos u borbama na kupreško-livanjskoj bojišnici u travnju 1992. u operaciji Čagalj u lipnju 1992., u oslobađanju Mostara i u obrani srednje Bosne. Nakon rata stvarali su se različiti mitovi o HOS-u i njegovoj ulozi u ratu u BiH, često neutemeljeni. HOS je na neprijatelje imao znatno veći psihološki učinak nego što je bila njegova stvarna borbena moć. Većina hosovaca bili su hrabri branitelji koji se nisu ustručavali ići na bojišnice ili u akcije, a stvarna snaga i borbeni potencijal HOS-a nisu bili ni približnim poslijeratnim interpretacijama. Nakon rata izdavale su se brojne krivotvorene potvrde na temelju koji su se promovirali “zapovjednici, ratni časnici HOS-a Hercegovine” koji nikada nisu bili pripadnici ratnog HOS-a. Takvi su svojim teorijama i “istinama” pridonosili mitomaniji satkanoj od potpunih neistina. Jedna od poznatijih i medijski eksponiranijih neistina bila je priča o tome da je HOS u kolovozu 1992. ušao u Trebinje. Povijesna je istina da hercegovački HOS nikada nije ušao u taj grad”, piše autor u svojoj knjizi.
Osvrće i na pogibiju zapovjednika HOS-a i osam hosovaca u mjestu Kruševo u kolovozu 1992. godine, a nakon sastanka s vodstvom HOS-a u Mostaru, ali i o zlonamjernim i neistinitim informacijama o njegovom političkom razlatu s Kraljevićem i odlasku iz HOS-a, uz prilaganje nekoliko svjedočenja-izjava nekadašnjih hosovaca.
“Niti sam znao za Kraljevićev sastanak 9. kolovoza u Mostaru, niti je moj oldazak izHOS-a imao ikakve veze s događajem u kojem su poginuli Kraljević i hosovci iz njegove pratnje”, izričito tvrdi Primorac.
On se osvrće na sve brojnije prijave muslimana u HOS, piše od vojarni HOS-a u Čapljini koja je postala nastavni centar Armije BiH, kao i da se takva događanja nisu mogla odvijati bez suglasnosti vrhovništva HSP-a u Zagrebu predsjednika Dobroslava Parage i odluke Glavnog štaba ARBiH. i zaposvjednika Sefera Halilovića, za kojeg navodi kako je “bivši oficir JNA u službi u Hrvatskoj i suradnih KOS-a pod pseudonimom ‘Boris’”.
“Postalo je razvidno da je HOS Hercegovine uključen u neku širu operativnu akciju. Dodatnu zbunjenost izazvalo je to što čelnici HSP-a nisu dopuštali integraciju HOS-a Hercegovine u HVO-a istodobno su poticali suradnju s ARBiH, u kojoj je već do sredine 1992. godine bilo na desetke Muslima – bivših oficira JNA, sudionika agresije na Hrvatsku…”, navodi general Primorac uz navođenje sudioništva u agresiji na Hrvatsku mnogih visokih oficira ARBiH tijekom njihovog sudjelovanja u JNA.
O gubitku vojarne ‘Tihomir Mišić’
General Ivica Primorac u svojoj knjizi ‘Kad istina progovori – svjedočanstvo hrvatskog generala’, između ostaloga, piše i o gubitku vojarne ‘Tihomir Mišić’, bivšem ‘Sjevernom logoru’.
Navodi kako je on, kao pomoćnik Glavnog stožera HVO-a dobio zapovijed za nadzor i u navedenoj vojarni te kako je u svom izvješću o zatečenom stanju upozorio kako je u tamošnjoj postrojbi HVO-a znatno veći postotak Muslimana te da bi oni, odluče li tako, bez većih problema mogli preuzeti vojarnu. Ističe kako je izvješće zanemareno i dočekano s mnogim primjedbama, ali kako se upravo to uskoro i dogodilo.
“Prva primjedba je bila da nadzor nije najavljen (koja bi bila svrha nadzora ako bi se najavio?), a potom je slijedila ocjena kako moja prosudba nije realna, jer su u vojarni svi pripadnici HVO-a. To što je više Muslimana nije bitno, jer su se djedovi i očevi nekih od njih, obrazlagali su, izjašnjavali kao Hrvati te su u Drugom svjetskom ratu korili kao ustaše u poznatoj Fazlagića Kuli. Posebno je naglašen podatak da je u HVO-u i jedna mostarska muslimanska postrojba, koja je dio Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute, da su njezin zapovjednik Zijo Oručević i njegova skupina dobri bojovnici i da su od HVO-a dobili najkvalitetniju opremu i naoružanje….Mjesec i pol kasnije, 20. lipnja 1993. postrojbe Armije BiH pod zapovjedništvom Arifa Pašalića napadaju Bijelo Polje, Raštane, Vrapčiće, Salakovac i vojarnu ‘Tihomir Mišić’. Kako je Pašalić kasnije objašnjavao, vojarnu su zauzeli zahvaljujući svojim ljudima u njoj koji su u određenom trenutku okrenuli leđa HVO-u i stavili se u funkciju ‘Republike’. Među onima koji su okrenuli oružje protiv HVO-a bila je i postrojba Zije Oručevića. Više nitko od zapovjednika Operativne zone HVO-a Mostar nije komentirao moje izvješće o stanju u vojarni ‘Tihomir Mišić’, niti posljedice izazvane njegovim zanemarivanjem”.
Hrvatska vlast od 2000. slala u Haag krivotvorene dokumente
Iako su sva poglavlja Primorčeve knjige više nego zanimljiva, poglavlje ‘Haški progon na hrvatski pogon’, a koja se bavi temom “detuđmanizacije” i kako je nova hrvatska vlast od 2000. godine u Haag slala lažirane dokumente, od kojih i navodi neke, te zbog kojih je Hrvatska proglašena sudionicom rata u BiH.
“Teška i nezahvalna tema, ali više je razloga zbog kojih ne mogu šutjeti”, piše autor, navodeći kako su nakon promjene vlasti u Hrvatskoj, hrvatske sigurnosno-obavještajne službe pretvorene u sluganski servis Haaškog tribunala, kao i da su mnogi državni službenici provodili pogubnu državnu politiku samooptuživanja, povijesnim krivotvorinama teretili su vlastitu državu, planski progonili branitelje i diskreditirali nevine ljude. “I nitko zbog toga nije odgovarao”, piše Primorac.
“Pod nadzorom vrha obavještajne zajednice stvarali su se lažni dokumenti, na njih se stavljala oznaka državna tajna, te su se dostavljali Haškom tribunalu. Jedan takav, s haškom oznakom 02816421, bitno je utjecao na procese u Haagu, a u predmetu ‘šestorke iz BiH’ i na sudsku presudu o ulozi Hrvatske u ratu u BiH..”, navodi Primorac.
On također piše kako je krivotvoreni dokument vjerojatno odobrio tadađnji državni vrh RHm a za potrebe procesa u Haagu pripremio određeni odvjetnik, kao i da su ga potpisali dragutin Cestar i Franjo Turek.
Primorac se osvrće i na pismo odvjetnika Ivana Tomića, upućenom tadašnjem hrvatskom političkom vodstvu u BiH, a koji piše kako je s tadašnjom haškom tužiteljicom Louis Arbour razgovarao o ratnim zločinima nad Hrvatima u BiH te da mu je ona odgovorila kako ratni zločini Armije BiH nad Hrvatima nisu u fokusu haškog tužiteljstva.
Primorao svojoj knjizi piše: “Metoda je dobro osmišljena i vrlo opasna. Pod nadzorom obavještajne zajednice kreiraju se dokumenti koji su vrlo često hrpa neistina i konstrukcija usmjerenih na diskreditaciju ciljanih osoba, na njih se stavlja oznaka ‘državna’ tajna te se takvi dokumenti, dostavljaju čak Haaškom tribunalu, a njihove dijelove “ekskluzivno”, objavljuju mediji u funkciji nove vlasti. Oznaka ‘državna tajna’ nije nikakva zapreka za objavu. Tako prozvane osobe mediji kleveću i lažima difamiraju u javnosti. Te metode osobno sam iskusio na svojoj koži. Kampanja je bila nesmiljena. Na čelu HIS-a kratko je bio Ozren Žunec, a zamijenio gaje Damir Lončarić. Ministar unutarnjih poslova je SDP-ov Šime Lučin, ministar obrane HSLS-ov Jozo Radoš, te njihovi kadrovi: u policiji Ranko ostojić, u MORH-u Radošev pomoćnik za sigurnost Mladen Ružman i Damir Stručić, u SZUP-u (kasnije u POS-i) Franjo Turek, u sektoru krim-policije Dragutin Cestar – “kadrovski čiste sustav” i proizvode “nove istine”. Njihovim stopama nastavio je od 2005. i Tomislav Karamarko, koji na poziciju ravnatelja POA-e dolazi iz Mesićeva ureda”.
On, između ostaloga, obrađuje i teme oko uspostave profesionalnih postrojbi HVO-a, opisuje Operaciju Čagalj i ostale operacije, navodi i opisuje neke od istaknutih ratnih heroja, opisuje slučaj pokušaja visokog časnika da iznudi dva milijuna dolara za hrvatskog pilota Rudolfa Perešina, dok se posije ispostavio kako on više nije živ te da se radilo o pokušaju prijevare. Primorac piše i o ‘Mračnoj istini obavještajnih službi koje je osnovala SDA’, ‘Lažnom atentatu na Tuđmana’, Akciji SFOR-a i upadu u središte Službe nacionalne sigurnosti u Mostaru, ali i braniteljima koji su nakon 2000. godine postajali “agresori”, hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku, sumnjivim okolnostima oko smrti generala Mustafe Hajlurahovića itd.
Autor knjige, general Primorac, na koncu je poručio mladim generacijama: “Idite uspravno naprijed. Ne klanjajte se samoproglašenoj ratnoj, zlatnoj teladi, koja su svoje hrvatstvo višestruko naplatila. Poštujte žrtvu naših istinskih, časnih branitelja i našu noviju povijest, a iz prošlih događaja izvucite pouke. Osnažujte zajedništvo i čuvajte mir i Domovinu, dolazi izazovno vrijeme u kojem vi preuzimate nesavršeno nasljeđe i odgovornost za budućnost”.
/Republika/