Bila je 1992.
“Tada se samo radio slušao, ništa drugo nije bilo. Ivko nije ni bio kući, bio je u vojnoj policiji, pa su išli na te punktove. I slušam na radiju Crveni križ pita može li netko primiti momčića, dijete od 13 godina, nema nikoga, sam. Ivko je došao i ja mu tako govorim, javim se gore ovoj Karmeli, i kaže ona dovesti ćemo vam ga, ili neka dođe Ivko”, počinje priču Jadranka Soldo, koja je sa pokojnim suprugom Ivkom u ratu pružila utočište dječaku Samiru iz Mostara u svojoj kući u Knešpolju. I ne samo njemu, no o tome ćemo malo kasnije.
Piše: Kristina Perić; Foto: Mladen Topić
Samir se uputio majci u Mostar, no nije ga se moglo ni smjelo pustiti. Rat bjesni. Kod Solda je bio mjesec i pol dana, a Ivko i Jadranka su ga pazili kao i svoje troje djece, pa možda i mrvu jače, da bi se osjetio sigurnim.
“Ivko ga je doveo, bio je tu s dicom. Ksenija njegova vrsnica, Mirna malo manja, Bobo je bio još malo manji. Svi su ga prihvatili, a Ivko posebno, prema njemu je baš osjećao kao i prema svojoj djeci. Gore smo tada živjeli na katu, po kući bi se oni valjali, Ivko bi se s njim igrao, dici bilo malo i krivo, pa bi govorili da se igra samo sa Samirom”, prepričava kroz smijeh Jadranka. Samir, koji je rado krenuo s nama do Knešpolja, sve sluša i potvrđuje, a Jadranka dalje priča da su Samira vodili gdje god bi pošli.
“Ako bi mi pošli na njivu, tada se radilo i na njivi, morao si Bože moj raditi da imaš nešto povrća i tako, onda bi i njega vodili. Sjećam se jednom je išao s nama frezom u Dubravu, dolje kuda ste došli, ispod je ta njiva. Duša bi njemu bila da čeprka oko freze, nešto joj je bio i pokvario, a Ivko mu sve pusti”, prisjeća se dalje Jadranka. Ivko i ona su znali da Samir želi majci, isprva je o tome šutio. Dok jednom nije sjeo pod orah kojeg više nema i rekao da ide majci. Teška srca ispraćaju ga majci.
Ivko ga tada odvodi u kavanu gdje se vojska okupljala, predaje dvojici prijatelja u koje je imao povjerenja, i Samir stiže u Mostar.
Došla je 2024.
Samir Nametak, dječak iz ove priče, prošle je godine, nakon 30 i kusur godina tražio Solde. Ivku, koji je preminuo u rujnu prošle godine zatekao je živa na kućnom pragu. Da je došao par mjeseci bilo bi za taj susret prekasno.
“Mi smo se vazda pitali, pogotovo dica, Bože moj gdje li je Samir. Nemaš koga upitati za njega, ja sam radila u Mostaru prije rata, znam dosta svijeta, ali nisam nikako imala nikakav kontakt da nešto makar čujem o njemu. Nikad ništa nismo znali. I on dođe. Ja i Ivko tamo u maloj kuhinjici, radnici rade, mi izašli kad tamo Samir. Baš me dirnulo kad sam ga vidjela nakon toliko godina, sve je to Božje djelo. Ivko reče tad Samiru: ‘E moj Samire, ti si meni lijek’”, prisjeća se Jadranka prvog susreta sa Samirom nakon 33 godine.
Otišao od njih dječak, vratio im se na prag čovjek.
Samir je godinama mislio o Ivki i Jadranki. Pričao bi o tome, pa i zaplakao.
“Sjedim kod komšije, pijemo kafu i pričam mu ovu istu priču, s naglaskom na Ivku. Ivko je svojom brigom, svojom željom i voljom da mi za ono vrijeme provedeno s njim i s njegovom porodicom ne fali ništa, ostavio neizbrisiv trag na mene. Sama činjenica da je došao po mene čuvši oglas na radiju po meni je velika stvar. Nakon što je čuo cijelu priču, kaže meni moj komšija Amir: ‘Sad ćemo usuti goriva i idemo ga tražiti!’ Tako je i bilo. Krećemo u Knešpolje, a u glavi mi se vrti misao kako ću ih naći, ipak su prošle 32 godine od našeg zadnjeg susreta. Sjetim se Todora bez prstiju, kojeg su svi znali, a živio je odmah prekoputa Ivke. Mislim – krenut ću s pitanjima o Todoru. I tako se mi vozimo gore dole po Knešpolju i zaustavimo se ispred jedne kuće. Meni sve nešto poznato, kuća, okućnica. Poznato, ali ne i isto kao nekada, kao one davne 1992. kada sam zadnji put bio tu. Ispred kuće stoje jedan stariji čovjek i žena. Prilazim im s riječima: ‘Izvinite, ne bih da smetam, tražim ljude koji su mi pomogli 1992. godine.’ Čovjek me pogleda i reče: ‘Bola, kod mene si bio!’ Žena vrisnu: ‘Samire!’ Od srca, kao da sam njen. Grlimo se, emocije frcaju. Ugoste nas kao najrođenije, jer oni su takvi ljudi – ljudi koji vole ljude, ljudi dobrog srca. Ivko mi izgleda bolesno, ali neću ništa da pitam. Tu se družimo i pričamo šta se sve dešavalo svih tih godina koliko se nismo vidjeli. Između ostalog, Ivko me pogleda u oči i reče: ‘Ti si, Samire, meni lijek!’ Kada se god sjetim ovih njegovih riječi, suze mi same krenu”, napisati će Samir za Istinu svoje životno iskustvo koje možete pročitati na linku ispod, a koje će nas 2025. dovesti do doma Solda u Knešpolju.
Samiru je otac preminuo od srčane mane, a njega i brata je odgajala majka, koja je sinove nakon eksplozije cisterne koja označava početak rata u Mostaru spremila prijateljici u Split na sigurno. Brat se brzo vratio u Mostar, no Samir je ostao u dvorani u Splitu, da bi potom bio premješten u Sloveniju, pa u Austriju, odakle je odlučio vratiti se kući. Imao je samo jednu veliku crnu torbu. I Jadranka je se sjeća. Uzela je i sve iz nje kaže i “ditetu prvo oprala kad je došao”.
“Crna neka torba velika, kad je došao i skinuo je, rekoh mu daj moj Samire da ovo operem, pa sam mu sve to oprala da se osuši, k’o onako zbijeno. Šta će dijete, što god skine sa sebe stavi u torbu”, prisjeća se dalje Jadranka.
Pitamo je što je Samir volio jesti, kaže mlijeko, drobu, imali su tada i kravu.
Kiša lije, Jadranka pristavila kavu. Žena. Velika toliko da sebi ne pridaje važnost. Žena od koje treba učiti život. Samozatajna i skromna, ali nekako izvukosmo iz nje i još jednu priču.
Nazad u 1992.
Solde, zanimljivo je dodati, nisu stali samo na Samiru, Jadranka je slušala radio i gledala kome još se može pomoći.
Poslije Samira Solde otvaraju svoj dom za cijelu obitelj iz Mostara, primaju liječnika, koji je tada bio specijalizant na internom, suprugu koja je isto radila u bolnici i sina im.
“Opet tako preko Crvenog križa, Karmela zvala, ja se opet javila. On je bio Palestinac, umro je, ima možda i tri godine. Omar i Envera su se zvali”, prepričava dalje Jadranka.
Zanimljivo, ova velika žena ne smatra da je učinila nešto veliko, kaže treba pomoći ako se može.
“To je vrime bilo drugo tada. Samo nek si živ, nek si tu, nek imaš pojesti, Nismo ništa drugo očekivali, niti je itko hodao igdje i nešto tražio posebno”, reći će o tadašnjim okolnostima. I s tom obitelji je u kontaktu. Oni su kasnije otišli u Norvešku, a kod Ivke i Jadranke u bili cijelo vrijeme dok su čekali papire.
“Dobili su još poslije dvoje djece, jedno su imali kad su kod nas došli. Jedna kćer im je u Sarajevu medicinu završila, sin jedan se oženio, drugi još nije. Ona je dolazila jesenas”, priča Jadranka.
Ističe da je ta obitelj živjela u Vrapčićima, imali su svoj stan.
“Kad je zaratilo otišli su u Vranjeviće kod Enverina ujaka. Kad su se borbe proširile pobjegli su nekud ovamo i došli u Crveni križ u Široki Brijeg. I došli su kod nas, predivna jedna obitelj. Svekrva moja zavoljela Enveru baš, ona bi joj kuvala što ona voli, a on bi išao na posao”, dalje će nam Jadranka, a Omar bi kaže učio, jer je tada bio na specijalizaciji, pa bi ušutkivali djecu da mu ne smetaju.
Priča po priča, više života u jednom tekstu, Samirov, Omarov i Enverin, Ivkin i Jadrankin. Obitelj Soldo koja je tiho, bez pompi i društvenih mreža pružila ruku onima u potrebi uči nas da je sve u životu vrlo jednostavno, kako reče Jadranka – treba pomoći ako možeš. Ne biti konformist, otvoriti vrata i srce i dati šta imaš, pa šta bude. A bude dobro.
Objava Nakon više od tri desetljeća: Obitelj iz Širokog srela dječaka Samira kojemu je pomogla u ratu pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.