– Rođen sam 5. rujna 1991. godine, u podrumu vukovarske bolnice… – za Slobodnu Dalmaciju započinje svoju filmsku životnu priču Tomislav Topić, koja se, na prvu, ni u čemu ne razlikuje od uobičajene priče početka novog života u jednom rodilištu, ali okolnosti u kojima je majka Anđa Topić na svijet donijela svoje prvo dijete sve su samo ne uobičajene…
U ruševinama vukovarske bolnice, kroz čije se hodnike širio zadah smrti, među 450 ranjenika i bolesnika, u objektu koji je, pred očima međunarodne zajednice i cijeloga svijeta, ostao bez hrane, vode, lijekova i osnovnih medicinskih potrepština, pod kišom granata, na svijet je došla 4,5 kg teška i 53 cm dugačka beba, jedan od 13 anđela iz pakla Vukovara, naš sugovornik Tomislav.
Prije rata obitelj Topić živjela je mirnim ravničarskim životom u kultnoj gradskoj četvrti Mitnica, a imali su, kažu, kao u pjesmi, “sve”: voćnjak, njive plodne, vinograde blagorodne. A onda su se nad njihov pitomi grad navukli tamni oblaci… Nije bilo puno vremena za kalkulacije, grad je valjalo braniti od neprijatelja, otac Jozo Topić sklonio je svoju Anđu, s trbuhom “do zuba”, u podrum, uzeo pušku u ruke i stavio se na raspolaganje Mili Dedakoviću Jastrebu, zapovjedniku legendarne 204. vukovarske brigade.
Životinjski uvjeti
Sve što znate o trudnoći u suvremenom svijetu nije vrijedilo u Vukovaru te tužne jeseni 1991. Anđa Topić nije imala vremena razmišljati o uravnoteženoj prehrani, vitaminima, mineralima i svemu ostalome što jedna trudnica mora unositi u svoje tijelo, posljednje tjedne svoje trudnoće provela je u animalnim uvjetima vukovarskih podruma, u strahu za život svojeg nerođenog djeteta.
Otac Jozo stigao je s prve crte obrane grada i svoju je Anđu 28. kolovoza, na termin poroda, odveo u bolnicu. Tomislav je, kao da je znao što se vani događa, kasnio na ovaj svijet puna dva tjedna. U tom razdoblju mama Anđa svjedočila je patnji ranjenika, bolesnika i osoblja vukovarske bolnice:
– Sjećam se kako smo se tih nesretnih dana svi zajedno snalazili; medicinsko osoblje, ranjenici, časne sestre, koje su se najviše brinule o djeci, i ostali ljudi u bolnici… Hranu smo imali uglavnom dok se moglo kuhati u bolnici, neki čaj, komadić kruha, a donosili su nam je i branitelji s ratišta – nevoljko se Anđa Topić prisjeća dana iz vukovarske bolnice, naročito onih koji su uslijedili nakon pada “krmače” (bomba) na bolnicu, kada je, kaže, nastala panika i kaos, pomagali su jedni drugima i snalazili se kako su znali i umjeli.
Novi život usred rata
U bolnicu, koja je već tjednima radila izvan okvira suvremene medicine, pristizalo je sve više ranjenika s bojišnice, a lijekova i opreme bilo je sve manje. U jednom trenutku u bolnici je nestalo čak i anestezije, a o onome što je tada na svoje oči vidjela, razumjet ćete, ne želi govoriti…
A onda, uslijed najjačih granatiranja grada, rijedak trenutak radosti – novi život, hodnikom podruma razorene vukovarske bolnice prolomio se dječji plač. Mama heroj Anđa na svijet je donijela našeg sugovornika, Tomislava. Radosna vijest brzo je stigla na prvu liniju obrane, do ponosnog tate Joze, koji je tih dan razvozio ranjenike u bolnicu.
Radost obitelji Topić nije dugo trajala. Padom grada Vukovara u ruke agresora započinje nova epizoda njihove agonije. Tata Jozo biva zarobljen i odveden u logor u Srijemsku Mitrovicu, gdje će, konačno, na dan uoči Velike Gospe biti razmijenjen, a u vukovarsku bolnicu, na zaprepaštenje i strah pacijenata i osoblja, ulaze četnici…
Dug put neizvjesnosti
– Pričali su nešto između sebe i samo vodili ljude, odvajali su žene, djecu i ranjenike. Rekli su nam da iziđemo van, gdje nas čekaju autobusi. U tom trenutku nismo ni znali gdje idemo… – prije negoli će se mama Anđa sa svojim anđelom Tomislavom domoći “Intercontinentala” u Zagrebu (današnjeg “Westina”), gdje je prvi put saznala za sudbinu svog supruga, uslijedio je dug put pun neizvjesnosti…
– Odvezli su nas u Srijemsku Mitrovicu, gdje smo i prenoćili. Drugog smo dana s medicinskim osobljem krenuli za Zagreb… – tužnim glasom govori nam Anđa Topić, koja će u Zagrebu nekoliko godina poslije (1996.), ovaj put, srećom, u normalnim zdravstvenim uvjetima, na svijet donijeti svoje drugo dijete – Valentinu.
Komunikaciju sa suprugom, govori nam, uspostavila je preko Crvenog križa pismima, a na svakoj razmjeni mislila je, doći će njen Jozo, a on će izići tek na – posljednjoj. Tomislava, koji se gotovo u isto vrijeme krstio i slavio rođendan, mama Anđa nije htjela krstiti dok se otac Jozo ne vrati iz zarobljeničkog logora u Srijemskoj Mitrovici.
Ostali bez svega
Skromna obitelj Topić više se nije vratila u Vukovar, gdje su ostali bez svega. Sretni i Bogu zahvalni što su sačuvali jedni druge, svoj život nastavit će graditi u Zagrebu, gdje su, prije negoli će izgraditi vlastitu kuću, godinama živjeli u vojarni na Črnomercu.
Rijetka vukovarska priča sa sretnim završetkom: Tomislav, jedan od (sretnih) trinaest anđela rođenih u ognju Vukovara, i sam je danas otac, supruga Dorotea na svijet je donijela malenu Emu, njihova anđela.
Anđa i Jozo, danas ponosni djed i baka, nevoljko govore o vukovarskoj traumi, i dok Jozo Topić svake godine na današnji dan posjećuje Vukovar, mama heroj Anđa Topić posjetila je tek muzej vukovarske bolnice, gdje su joj se vratile sve uspomene na dane kad je u ognju vukovarske bolnice na svijet donijela svog anđela…
Objava Anđa Topić je čudo! Rađala usred vukovarskog pakla pod kišom granata, muž Jozo u logoru, izgubila sve… pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.