Hrvatska politika izabrala je srednji put u definiranju politike prema BiH i odnosima u njoj: kako je s jedne strane u tim presudnim danima odbačen zahtjev za proglašenje Hrvatske banovine u BiH i priključenje njezina teritorija Republici Hrvatskoj tako je s druge strane odbačena politika (jedne skupine hrvatskih političara) nekritičkog odnosa i pravdanja “građanske” (unitarističke) politike Alije Izetbegovića i muslimanskog (bošnjačkog) političkog vodstva u Sarajevu
Uovih tridesetak godina otkako postoji “daytonska” Bosna i Hercegovina, u bošnjačkoj i tzv. probosanskoj javnosti malo je koji pojam bio tako sustavno ozloglašavan kao “Herceg Bosna”, pa ne čudi da danas u tim sredinama, osobito u Sarajevu, više nije moguće pročitati ili čuti o Herceg Bosni išta drugo osim ponavljanja mantre o paradržavnoj zločinačkoj tvorevini, tako da o tomu u međuvremenu imaju usuglašen stav prosječan prolaznik na ulici, mediji i članovi akademske zajednice. Indikativno je da se o ovoj temi može pronaći vrlo malo ozbiljnijih radova. Sve napisano i izrečeno o Herceg Bosni svodi se na tezu da su “dogovorom u Karađorđevu” Tuđman i Milošević “podijelili Bosnu” te da je Republika Hrvatska preko HDZ-a BiH formirala Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu kako bi taj prostor etnički očistila od Muslimana (Bošnjaka) i priključila ga Republici Hrvatskoj. Problemi, međutim, nastanu čim se ova tvrdnja podvrgne nešto detaljnijoj analizi, odnosno kada se pokuša pronaći primarni izvor, bilo kakav dokument ili svjedočanstvo (ali iz prve ruke!) o navodnom dogovoru iz Karađorđeva “o podjeli Bosne” ili kada se upusti u cjelovitije sagledavanje razloga uspostave Herceg Bosne. I već se u tom kontekstu dadu naslutiti mogući odgovori na upit zbog čega se u bošnjačkoj i tzv. probosanskoj javnosti detaljnije ne propituju razlozi osnutka Herceg Bosne. Vjerojatno zato što bi se u protivnom trebalo suočiti s nizom pitanja koja dobrim dijelom osporavaju činjenično stanje i logičnu utemeljenost takve tvrdnje. Evo nekoliko pitanja koja pozivaju na provjeru ključne teze:
Pod pretpostavkom da je točna tvrdnja o “dogovorenoj podjeli Bosne” između hrvatske i srpske strane u ožujku 1991., zbog čega onda srpska strana nekoliko mjeseci poslije (u srpnju 1991.) dogovara s muslimanskom (bošnjačkom) stranom ostanak cjelovite BiH u okviru “krnje” Jugoslavije, odnosno kojemu Miloševiću treba vjerovati: onomu koji je u proljeće s Tuđmanom dogovorio podjelu BiH ili onomu koji je u ljeto s Izetbegovićevim emisarima (A. Zulfikarpašićem i M. Filipovićem) dogovorio ostanak cjelovite BiH u okviru “krnje” Jugoslavije!?
Zašto taj navodni “dogovor o podjeli Bosne” nije realiziran 1991., kada ga je bilo najlakše provesti s obzirom na to da muslimanska (bošnjačka) strana još nije bila naoružana, a međunarodna zajednica još nije bila odredila preko Arbitražne komisije (“Badinterova komisija”) priznaje li se u procesu raspada Jugoslavije pravo na samoodređenje narodima ili republikama!? Ili drugim riječima, ako je bila dogovorena podjela teritorija između hrvatske i srpske strane, čemu onda onako krvav rat i brutalna razaranja Hrvatske 1991.!?
Ako je Tuđman u ožujku 1991. dogovorio s Miloševićem podjelu BiH, zašto je Republika Hrvatska i nakon toga naoružavala (osim slanja oružja i opreme, organizirala je i obuku Muslimana – Bošnjaka) i propuštala preko svoga teritorija naoružanje za muslimansku (bošnjačku) stranu, znajući da će se ta strana i oružjem boriti protiv realizacije takva dogovora, kako je njezin politički lider Izetbegović još 1990. prijetio “ili građanska BiH ili građanski rat”, odnosno najavljivao da će Muslimani “ratovati za cjelovitu Bosnu”!?
Ako je Herceg Bosna formirana u cilju realizacije podjele BiH i pripojenja dijela njezina teritorija Republici Hrvatskoj, zašto su isti oni akteri koji su je utemeljili tri mjeseca poslije presudno utjecali na to da se birači hrvatske nacionalnosti na referendumu izjasne za neovisnost Bosne i Hercegovine!?
Na ovakve i slične intervente obično slijedi povezivanje Herceg Bosne s UZP-om (udruženim zločinačkim pothvatom), tj. posezanje za presudom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u procesu “Prliću i drugima” od 29. studenoga 2017., prema kojoj je “sredinom januara 1993. počeo da postoji udruženi zločinački poduhvat (ili UZP) s ciljem da se stvori hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda”. Pri tome se malo tko zadržava nad činjenicom da je Herceg Bosna nastala još 1991., puno prije “sredine januara 1993.” i da je u prvoj fazi rata zbrinjavala muslimanske (bošnjačke) izbjeglice, naoružavala i muslimansko (bošnjačko) stanovništvo te da su predstavnici Herceg Bosne pregovarali i sklapali vojne i političke saveze s muslimanskom (bošnjačkom) stranom i 1992., i 1993., i 1994., i 1995. godine, i to nerijetko na poticaj i u prisutnosti predstavnika međunarodne zajednice. Postoji, dakle, više razloga da se provjeri činjenično stanje i nešto detaljnije promotri kontekst nastanka Hrvatske zajednice Herceg Bosne.
1. Širi kontekst uspostave Hrvatske zajednice Herceg Bosne
Nakon proglašenja neovisnosti Slovenije i Hrvatske, Bosna i Hercegovina je i dalje ostala “socijalistička republika” (dalje: SR BiH) u sastavu Jugoslavije, a k tomu zbog rapidnog urušavanja dotadašnjeg sustava te posve disparatnih i nepomirljivih političkih programa i ciljeva vladajućih nacionalnih stranaka (Stranke demokratske akcije, Srpske demokratske stranke i Hrvatske demokratske zajednice BiH), Bosna i Hercegovina je i nefunkcionalna jugoslavenska federalna jedinica koja zbog svoje specifičnosti kao višenacionalna i višereligijska zajednica nije imala ni minimalan konsenzus legalno izabranih predstavnika triju formalno “ravnopravnih naroda” oko definiranja statusa, unutarnjeg ustroja i budućnosti BiH nakon raspada jugoslavenske državne zajednice.
Već je nakon predložene Deklaracije o državnoj suverenosti i nedjeljivosti Republike Bosne i Hercegovine od 27. veljače 1991., koju je na prijedlog SDA podržao HDZ, a SDS odbio prihvatiti, bilo za očekivati da slijedi paraliza vlasti i podjela u BiH. Srpska politika u BiH počinje, poput srpske politike u Hrvatskoj, organizirati autonomne regije, odnosno srpske autonomne oblasti s konačnim ciljem objedinjavanja “srpskih krajeva” u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te stvaranja “jedinstvene države u kojoj će živjeti svi Srbi na Balkanu”. Na upit hoće li putem “regionalizacije” poći i Hrvati u zapadnoj Hercegovini, tadašnji dopredsjednik HDZ-a
BiH Mate Boban izjavljuje 26. travnja 1991. “da HDZ BiH odnosno hrvatski narod u cjelini apsolutno zastupa stajalište da je BiH suverena i nedjeljiva, da ima svoj parlament i vladu i da se sve mora rješavati na civiliziran način, odnosno u sklopu tih institucija koje je narod izabrao” te da “nikakve ‘regionalizacije’ zapadne Hercegovine neće biti”.
Ubrzo nakon toga dolazi do prvih oružanih sukoba u Republici Hrvatskoj, a u ljeto 1991. i do otvorene agresije JNA na Hrvatsku. U napadačkim planovima JNA na Hrvatsku teritorij Bosne i Hercegovine imao je ključnu ulogu, pa ne čudi da se rat u Hrvatskoj reflektira i na odnose u BiH. Hrvati u BiH su uznemireni jer je u Hrvatskoj napadnut njihov narod. U agresiji JNA i srpskih snaga na Hrvatsku sudjeluju i vojni obveznici iz BiH te dragovoljci srpske nacionalnosti, dok se s druge vojno sposobni Hrvati iz BiH kao dragovoljci priključuju hrvatskim postrojbama u obrani Hrvatske. Hrvati u BiH počinju tražiti načine da se naoružaju jer slute da je samo pitanje dana kada će biti napadnuti. Istoga dana kada je počeo oružani sukob na Plitvicama (31. ožujka 1991.), “na Soukbunaru u Sarajevu, na inicijativu Alije Izetbegovića, osnovano je vojno krilo SDA pod nazivom Patriotska liga”, čiji korijeni, prema jednom izvoru, sežu do “Kluba SDA ‘Herceg Bosna’”, koji je formiran potkraj 1990. Patriotska liga organizirala je naoružavanje Muslimana u Hercegovini početkom ljeta 1991., ali i vojnu obuku u Hrvatskoj i drugim zemljama od travnja do rujna 1991. Za to vrijeme već uvelike traje naoružavanje srpskog stanovništva u BiH, koje se osobito intenziviralo u proljeće i ljeto 1991. suradnjom SDS-a s JNA.
1.1. “Vrelo” ljeto 1991.
Ljeto 1991. donosi više promjena, prouzročenih u prvom redu odlukama Slovenije i Hrvatske o osamostaljenju te izbijanjem kratkotrajnog rata u Sloveniji i razbuktavanjem rata u Hrvatskoj. Nakon proglašenja samostalnosti Slovenije i Hrvatske 25. lipnja te uvođenja tromjesečnog moratorija na te odluke i zaključaka Brijunskog sporazuma od 7. srpnja 1991. da “narodi Jugoslavije jedini mogu odlučiti o vlastitoj sudbini” i da je “u Jugoslaviji došlo do razvoja nove situacije, koja zahtijeva pažljivo nadgledanje i pregovore između različitih strana”, uskoro dolazi do važne političke inicijative vodstva Muslimana (Bošnjaka) u BiH. Uz suglasnost Alije Izetbegovića počinju muslimansko-srpski pregovori o ostanku BiH u “krnjoj” Jugoslaviji, čiji je rezultat bio srpsko-muslimanski “Historijski sporazum” koji je u Beogradu kao “usuglašeni tekst” objavljen 1. kolovoza 1991. Premda su SDA i njezin čelnik Izetbegović odmah odustali od sporazuma, dogovor srpskih i muslimanskih predstavnika o budućnosti BiH realiziran bez hrvatskih predstavnika u značajnoj je mjeri poljuljao povjerenje hrvatskog političkog vodstva i hrvatskoga naroda u BiH u institucije vlasti.
Rat je u međuvremenu u potpunosti zahvatio Hrvatsku i postupno se počeo prenositi i u BiH. Na sjednici Glavnoga odbora HDZ-a BiH održanoj u Prozoru-Rami 6. kolovoza 1991. donesene su smjernice, definirane kao Platforma djelovanja HDZ-a BiH u nastalim uvjetima. Konstatirano je “da je hrvatski narod u ratnome stanju i da se na njega i njegove teritorije vrši otvorena okupacija od Srbije, potpomognuta od dijela tzv. JNA i drugih paravojnih četničkih formacija” te je donesen zaključak da HDZ BiH “ostaje pri svome poznatom stavu o suverenosti i nedjeljivosti Bosne i Hercegovine i proklamiranom načelu da je BiH država i hrvatskog naroda zajedno s ostalim narodima”, no s upozorenjem HDZ “nikada neće dopustiti da se hrvatski narod tretira kao nacionalna manjina niti će dopustiti da se drugi narodi dogovaraju o
sudbini BiH bez upliva Hrvata”. Ako mjerodavne institucije ne budu u stanju osigurati mir, kaže se u zaključku, “tada će se hrvatski narod samoorganizirati radi zaštite hrvatskog teritorije i interesa hrvatskoga naroda u BiH”, uz poziv hrvatskom narodu “na mir i jedinstvo.” U posljednjoj točki zaključka naglašeno je da “ostajemo pri politici samostalnosti i nedjeljivosti BiH, ali u slučaju da otpočne rat u BiH napadom velikosrpskog ili bilo kojeg drugog agresora na hrvatski narod u BiH, primijenit će se poseban plan”.
Za to vrijeme, s druge strane je sve do kraja kolovoza 1991. nastavljena politika muslimansko-srpske suradnje u nekim krajevima BiH. Tako je na temelju dogovora SDS-a i Muslimansko-bošnjačke organizacije (MBO) organizirana “karavana srpsko-muslimanskog prijateljstva” koja je 24. kolovoza 1991. autobusima obišla općine Bileću, Gacko, Nevesinje, Stolac, Ljubinje i Trebinje, gdje je održano narodno veselje, a potom i politička tribina na kojoj su, uz ostale, govorili Radovan Karadžić i Adil Zulfikarpašić. Nakon što su SDA i Izetbegović službeno odustali od “Historijskog sporazuma”, i vodstvo MBO-a je 27. kolovoza 1991. izdalo priopćenje u kojemu stoji da “MBO obustavlja sve aktivnosti oko ‘Istorijskog sporazuma’” te da je “naš protest i čuđenje (je) toliko veći što je gospodin Izetbegović i sam učestvovao u razvijaju ideje Sporazuma i pregovorima kojih se naglo i iz nepoznatih razloga odrekao”.
JNA za to vrijeme već koristi teritorij BiH kao poligon za napade na Hrvatsku, a situacija se u tom pogledu zaoštrava u rujnu 1991. kada dijelovi dva korpusa JNA (Užičkog i Titogradskog), popunjeni rezervistima iz Srbije i Crne Gore, ulaze u Hercegovinu. Zbog njihova dolaska na prostor Hercegovine 18. rujna 1991. zasjeda Savjet sigurnosti HDZ-a BiH koji zaključuje “da (se) neodložno stupi u kontakt sa čelništvom SDA” i zatraži njihovo političko izjašnjavanje o novonastaloj situaciji, dok se Krizni štab HDZ-a BiH zadužuje “razraditi program djelovanja sa SDA”, ako prihvati suradnju, a ako ne prihvati, onda “bez SDA, i u tome pravcu poduzimati konkretne mjere”. Na kraju se ocjenjuje da je protuzakonito to što srpska strana (“SDS i srpski živalj”) “kroz masku ekonomske regionalizacije” radi na procesu “cijepanja Bosne i Hercegovine” te se ističe da je “neophodno poduzeti preventivne mjere” i formirati “komisiju za kantonizaciju” u slučaju da srpska strana uspije u svojim namjerama. Dvadesetak dana poslije, 8. listopada 1991., na zajedničkoj sjednici Predsjedništva HDZ-a BiH i Republičkog kriznog štaba HDZ-a BiH donesen je, među ostalim, i zaključak da će se “Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine i dalje zalagati za samostalnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu ako to bude moguće”, no u slučaju da srpska strana uspije u svom naumu cijepanja teritorija BiH, “daje se preporuka čelnicima muslimanskog naroda da…Muslimani zajedno sa Hrvatima teritorijalno ostaju zajedno te da se konfederativno ili ugovorno naše teritorije vežu sa Republikom Hrvatskom i Slovenijom.”
Suradnjom dviju vodećih muslimanskih i hrvatskih stranaka u Skupštini Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine usvaja se 15. listopada 1991. Platforma o položaju Bosne i Hercegovine i budućem ustroju jugoslavenske zajednice, po kojoj je BiH “suverena i nedjeljiva država”, no srpsko političko vodstvo u BiH osporilo je valjanost ovoga akta jer je donesen bez suglasnosti srpskih političkih predstavnika koji su nakon duge i burne rasprave u zoru 15. listopada napustili Skupštinu i nakon toga postupno i, pokazat će se nepovratno, krenuli putem izgradnje vlastitih institucija i paralelnog ustroja vlasti.
1.2. Povod za osnivanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne
Daleko opasnija za nesrpsko stadručja novništvo od institucionalne i političke podjele bila je stvarnost na terenu, odnosno činjenica da je BiH 1991. godine političkom voljom predstavnika srpskog naroda u BiH i oružanom zaštitom “srpskih teritorija” od JNA bila de facto i teritorijalno podijeljena, a nesrpskom stanovništvu na tom prostoru prijetila je opasnost od etničkog čišćenja. Procesu institucionalnog odvajanja političkih predstavnika jednoga od triju naroda u BiH i ustrojavanja paralelnih institucija vlasti prethodilo je već spomenuto zaokruživanje “srpskih teritorija” u formi autonomnih oblasti, a sve je to pratilo i sustavno naoružavanje srpskog stanovništva u BiH, koje je počelo početkom ožujka 1991. i intenzivirano u proljeće i ljeto suradnjom SDS-a s JNA.
Tijekom napada JNA na Hrvatsku s prostora BiH na udaru su bili i krajevi naseljeni Hrvatima u pograničnom pojasu prema Republici Hrvatskoj. Početkom oružanih sukoba u Hrvatskoj i blokiranjem hrvatskoga sela Kijeva od srpskih snaga, u posebno teškoj situaciji našli su se hrvatski stanovnici sela Uništa u zapadnom dijelu BiH, koje je zbog svog specifičnog položaja bilo prvo napadnuto selo u BiH. Kulminacija stradanja hrvatskog stanovništva u pograničnim dijelovima BiH uslijedila je početkom listopada 1991., kada je tijekom napada JNA i srpsko-crnogorskih snaga na dubrovačko područje napadnuto Ravno i kompleks hrvatskih sela u Popovu polju. Nakon ovoga, Sabor Republike Hrvatske, koji je 8. listopada 1991. donio Odluku o raskidu državno-pravnih sveza sa SFRJ, istoga je dana pozvao republike Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru “da ne dopuste korištenje svoga državnog teritorija za vođenje rata protiv Republike Hrvatske”.
Kakve su bile reakcije vlasti SR BiH nakon napada na Ravno? Tu dolazimo do poznate izjave predsjednika Predsjedništva SR BiH Alije Izetbegovića, koja je imala presudnu ulogu u budućim muslimansko-hrvatskim odnosima. Upravo nakon razaranja Ravnog i tijekom napada na hrvatska sela u Popovu polju, Izetbegović izjavljuje 6. listopada 1991. u “svoje lično ime i u ime Predsjedništva Bosne i Hercegovine” da to “nije naš rat”, proglašavajući “neutralnost Bosne i Hercegovine u ovome ratu”. Za proglas o “neutralnosti” Izetbegović uopće nije konzultirao izabrane predstavnike u Predsjedništvu SR BiH, što je, po Ustavu SR BiH, bio dužan učiniti. A što je s Vladom SR BiH u tim trenutcima Ovdje je važno podsjetiti da su već ranije predsjednik i potpredsjednik Vlade SR BiH Jure Pelivan i Muhamed Čengić otvoreno priznali da Vlada ne kontrolira situaciju u BiH i da se odluke Vlade ne provode i ne uvažavaju. Vlada SR BiH nije funkcionirala jer je bila podijeljena, a bila je podijeljena zbog toga što je BiH bila podijeljena. Na tu je činjenicu u Skupštini SR BiH 10. listopada 1991. ukazao zastupnik Muhamed Filipović, rekavši da u situaciji kada su “Bosnu pritisnule vojske” nema učinkovite ni vlade ni vlasti te da zapravo postoje dvije vlade i da je zemlja već podijeljena.
Osim toga što je bio neustavan, Izetbegovićev proglas o neutralnosti BiH i supstancijalno je bio potpun promašaj! Apsurdno je, naime, bilo govoriti o neutralnosti BiH u situaciji u kojoj se teritorij BiH i njezino stanovništvo već uvelike koristilo u vojnim napadima na Hrvatsku! Potpuno ignorirajući činjenicu stradanja hrvatskih sela u BiH, Izetbegović je demonstrirao da se zapravo ni sam nije osjećao istinskim predsjednikom Predsjedništva SR BiH, nego da je onodobnu političku stvarnost promišljao i u njoj djelovao isključivo kao politički lider muslimansko-bošnjačkog naroda. Stvarno će reagirati na agresivno držanje JNA u BiH tek nekoliko mjeseci poslije, kada budu napadnuti Muslimani (Bošnjaci), jer je u političkom djelovanju poistovjećivao interese BiH s interesima Muslimana (Bošnjaka). Da mu napad JNA na poPri u BiH naseljena Hrvatima nije predstavljao nikakav problem kao predsjedniku Predsjedništva SR BiH, Izetbegović je neskriveno pokazao u Skupštini SR BiH 14. listopada 1991., izjavivši da “mi s armijom nismo do sada imali probleme” i ponovivši sutradan, 15. listopada, na sastanku (u Sarajevu) Predsjedništva SR BiH s vodstvom JNA da “mi s armijom nismo imali problema i nećemo ih ni dalje da imamo”, dodajući pri tome i znakovitu rečenicu: “Potrudićemo se da ne bude nikakvih problema s te strane, da armija nemadne neprijatnosti kakve je imala u Hrvatskoj.” U skladu s takvom politikom, dvojica potpredsjednika Vlade SR BiH i istaknutih članova SDA, Muhamed Čengić i Rusmir Mahmutćehajić, spriječila su, uz pljesak srpskih članova Vlade SR BiH, da se na dnevni red sjednice Vlade uopće uvrsti točka o događajima u selu Ravno koju je predložio tadašnji predsjednik Vlade Jure Pelivan.
U situaciji kada su srpske snage potpomognute s JNA već osvojile trećinu Hrvatske i kontrolirale više od dvije trećine Bosne i Hercegovine te sve češće i žešće napadale i hrvatska sela u BiH, u takvim, dakle, okolnostima vodstvo hrvatske politike u BiH odlučuje aktivirati odluke iz (gore navedenih) zaključaka Platforme djelovanja HDZ-a BiH u nastalim uvjetima (od 6. kolovoza 1991.) da “ostajemo pri politici samostalnosti i nedjeljivosti BiH, ali u slučaju da otpočne rat u BiH napadom velikosrpskog ili bilo kojeg drugog agresora na hrvatski narod u BiH, primijenit će se poseban plan” te da će se u tom slučaju “hrvatski narod samoorganizirati radi zaštite hrvatske teritorije i interesa hrvatskoga naroda u BiH”.
Za Hrvate u BiH rat je doista počeo ujesen 1991. agresijom JNA i srpskih snaga i u toj situaciji je primjena “posebnog plana” značila uspostavu hrvatskih zajednica, zamišljenih kao privremenih tijela vlasti, u cilju organiziranja obrane na područjima općina s hrvatskim stanovništvom, pa je najprije 12. studenoga 1991. u Bosanskom Brodu osnovana Hrvatska zajednica Bosanska Posavina, a onda 18. studenoga u Grudama Hrvatska zajednica Herceg Bosna te je nakon toga osnovano još nekoliko hrvatskih zajednica u BiH. Hrvatska zajednica Herceg Bosna na početku je, dakle, bila tek jedna u nizu formiranih hrvatskih zajednica, ali je bila najveća i najvažnija zbog činjenice da je obuhvaćala područja 30 općina u kojima su živjeli (i) Hrvati.
U studenome 1991., tjedan dana prije formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, hrvatski predsjednik je na 36. sjednici Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske kazao da je dotadašnji stav hrvatske politike bio da “mi ne smijemo dovoditi u pitanje granice Bosne i Hercegovine zbog obrane granica Republike Hrvatske”, ali da će sada predstavnicima “regionalnih zajednica hrvatskih općina u BiH” reći da postoje “kao regionalna zajednica, s tim da ne donose nikakve odluke protiv Bosne i Hercegovine ili o priključenju Hrvatskoj”
tome je važno imati u vidu da je takva zajednica uspostavljena u BiH prije nego li je Arbitražna komisija Europske zajednice dala konačan odgovor na tada goruće pitanje jugoslavenske krize: tko sa stanovišta međunarodnog prava može konzumirati pravo na samoopredjeljenje: republike ili narodi? Arbitražna komisija tek je poslije potvrdila da to pravo pripada republikama. Također je bitno naglasiti da je Hrvatska zajednica Herceg Bosna osnovana na legalan način u (premda u tada kaotičnim ustavno-pravnim uvjetima) prema tadašnjim još uvijek važećim ustavno-pravnim propisima (Ustav SFRJ iz 1974. i Ustav SR BiH iz 1974.), kojima je bila regulirana problematika organiziranja obrane lokalnih zajednica u slučaju rata i neposredne ratne opasnosti.
2. Je li Hrvatska zajednica Herceg Bosna osnovana zbog “podjele Bosne” i priključenja Republici Hrvatskoj?
Oni koji uporno ponavljaju tezu da je osnutkom Hrvatske zajednice Herceg-Bosne političko vodstvo Republike Hrvatske na čelu s predsjednikom Tuđmanom u suradnji s političkim vodstvom HDZ-a BiH htjelo izdvojiti jedan dio teritorija BiH i pripojiti ga Republici Hrvatskoj, u pravilu se pozivaju na transkripte razgovora koje je hrvatski predsjednik vodio sa svojim suradnicima u tijelima vlasti Republike Hrvatske te predstavnicima hrvatske politike u BiH. Od 36 objavljenih transkripata u dvije knjige pod naslovom “Stenogrami o podjeli Bosne” donesen je samo jedan transkript iz vremena prije formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne: radi se o 7. sjednici Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske od 8. lipnja 1991., na kojoj je Tuđman u svom osvrtu na sastanak predsjednika jugoslavenskih republika (od 6. lipnja 1991.) kazao da je jugoslavenska kriza zapravo kriza međunacionalnih odnosa koji se prelamaju na Bosni i Hercegovini. Zbog toga je “predložio sastanak predsjednika Bosne, Srbije i Hrvatske” jer je, kako ističe, zbog problema “razgradnje Bosne i Hercegovine” te pokušaja “razgradnje i Hrvatske” potrebno “porazgovarati o problemu na koji način da se riješi mogućnost stvaranja saveza ili razlaza”. U slučaju jednoga ili drugoga scenarija, Tuđman je zagovarao promjenu granica, ukazavši na apsurdnost “sadašnjih” granica Hrvatske “u smislu upravno prometnom, a kamoli u smislu bilo kakve zaštite tih granica Hrvatske” te istaknuo da u tom pogledu treba početi razgovore “sa problemom Bosne, odnosno razgraničenja i granica Republike Hrvatske”. Međutim, u izmijenjenim okolnostima nakon osamostaljenja Republike Hrvatske i proglašenja neovisnosti Tuđman je o pitanju razgraničenja između Hrvatske i BiH ujesen 1991. zauzeo ipak drukčiji stav (to nije objavljeno u knjizi “Stenogrami o podjeli Bosne”!). U studenome 1991., tjedan dana prije formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, hrvatski predsjednik je na 36. sjednici Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske kazao da je dotadašnji stav hrvatske politike bio da “mi ne smijemo dovoditi u pitanje granice Bosne i Hercegovine zbog obrane granica Republike Hrvatske”, ali da će sada predstavnicima “regionalnih zajednica hrvatskih općina u BiH” reći da postoje “kao regionalna zajednica, s tim da ne donose nikakve odluke protiv Bosne i Hercegovine ili o priključenju Hrvatskoj”. Dva dana poslije na jednoj internoj sjednici bio je još konkretniji o temi “podjele Bosne”. Informirajući prisutne na sjednici užega Vijeća o telefonskim razgovorima s hrvatskim političkim predstavnicima iz BiH, Tuđman je istaknuo da “se teritorij Bosne koristi za rat protiv Hrvatske, da je sve srpsko u Bosni angažirano za rat protiv Hrvatske” te “da smo dali dopuštenje da se oni (Hrvati u BiH, nap. I. Š.) formiraju kao zajednica…, s tim da se ne izdvajaju iz Bosne, nego da u tom smislu budu politički aktivni da daju do znanja da mi nismo napustili Bosnu” i da “mi ne želimo dobiti Muslimane protiv sebe, ali isto tako ne smijemo biti oruđe jedne muslimanske politike koja dovodi do takvog stanja kako jeste.” Na sam dan proglašenja zajednice 18. studenoga, hrvatski predsjednik je obavijestio prisutne na 39. sjednici Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske “o tome da se oformljuje zajednica Herceg Bosna, ne znam, hrvatskih općina radi zaštite interesa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini” te dodao da “to neće biti odluka o izdvajanju iz Bosne, nego samo konstatacija da, dokaz da se oformljuje kao zajednica.”
Oko pitanja odnosa hrvatske politike prema BiH postojala su razmimoilaženja i otvoreni sukobi u najvećoj hrvatskoj stranci HDZ BiH. Jedna skupina hrvatskih političara, u okolnostima tada opće agresije JNA i srpskih snaga na hrvatska područja, zagovarala je proglašenje Hrvatske banovine u BiH i priključenje Hrvatskoj. Na sastanku Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne zajednice u Grudama 12. studenoga 1991., tjedan dana prije proglašenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, pozvan je “hrvatski narod u Bosni i Hercegovini” da konačno povede “odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države” te da ove dvije regionalne zajednice traže “da se pristupi formuliranju i objavljivanju pravnih i političkih akata (proglašenje Hrvatske banovine u BiH, provođenje referenduma za priključenje Republici Hrvatskoj) kao prva fraza na putu do konačnog rješenja ovog pitanja i stvaranja suverene Hrvatske u njezinim etničkim i povijesnim granicama”. U tekstu se otvoreno govori o unutarstranačkim neslaganjima i kaže “da u dijelu vodstva HDZ-a BiH još uvijek postoje snage” koje se zalažu “za nepostojeću suverenu BiH, u kojoj bi hrvatski narod bio osuđen na genocid i povijesni nestanak”. Radilo se o predloženim zaključcima koji su trebali biti usvojeni tek poslije, no nikada nisu usvojeni. Štoviše, nijedan dio zaključaka s ovoga sastanka od 12. studenoga 1991. nije uvršten tjedan dana poslije u tekst Odluke o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg Bosne niti je ikada ušao i u jedan službeni dokument HDZ-a BiH ili Herceg Bosne, iako se u bošnjačkoj i “probosanskoj” publicistici upravo taj tekst često podmeće kao osnivački akt Hrvatske zajednice Herceg Bosne i propagira kao “Istočni grijeh Hrvatske”.
Hrvatska politika izabrala je srednji put u definiranju politike prema BiH i odnosima u njoj: kako je s jedne strane u tim presudnim danima odbačen zahtjev za proglašenje Hrvatske banovine u BiH i priključenje njezina teritorija Republici Hrvatskoj tako je s druge strane odbačena politika (jedne skupine hrvatskih političara) nekritičkog odnosa i pravdanja “građanske” (unitarističke) politike Alije Izetbegovića i muslimanskog (bošnjačkog) političkog vodstva u Sarajevu. Taj srednji put hrvatske politike prema BiH, koji je u slučaju državne neovisnosti BiH zagovarao njezinu “kantonizaciju”, trasiran je u gore spomenutim zaključcima sa sjednice Kriznog štaba HDZ-a BiH od 18. rujna 1991. i u čl. 5. Odluke u uspostavi Hrvatske zajednice Herceg Bosne od 18. studenoga 1991., u kojemu stoji da će Hrvatska zajednica Herceg Bosna “štovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine dok opstoji državna neovisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku buduću Jugoslaviju”. To je uskoro i potvrđeno u praksi: isti oni hrvatski politički akteri koji su je osnovali i obnašali dužnosti u privremenim tijelima vlasti Hrvatske zajednice Herceg Bosne, podržali su 25. siječnja 1992. u Skupštini SR BiH, s muslimanskim (bošnjačkim) zastupnicima, izglasavanje Odluke o raspisivanju referenduma o neovisnosti Bosne i Hercegovine te pozvali Hrvate da iziđu na referendum 29. veljače i 1. ožujka 1992. i daju svoj glas za neovisnu Bosnu i Hercegovinu.
Objava Razlozi uspostave Hrvatske zajednice Herceg Bosne pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.