Agresija u Hrvatskoj odavno više ne bira mete: od Srba, preko “nepodobnih”, do svakoga tko si uzme slobodu ne “disati hrvatski”. Kad incidenti postanu toliko česti da ih je nemoguće ignorirati, vrhuška HDZ-a prstom upire u doista impotentnu ljevicu i stare neprijatelje. Ogledalo uporno izbjegavaju, jer bi svaki put pokazalo glavne krivce za trenutačnu krizu.
Narodna izreka da “pametniji popušta” dovela nas je u svijet u kojem je budala prva na liniji povlastica, a razuman čovjek ima dva izbora: povući se ili biti izguran na marginu. Likovi upitne sposobnosti i nimalo upitne ambicije okupiraju javni prostor, dok se moralni ljudi povlače jer im se ne mili valjati u tuđem blatu. Ovdje odavno nije riječ samo o odnosu “desnice” i “ljevice”, nego o mentalitetu koji je amoralan instinktom, a licemjeran navikom.
Hannah Arendt naučila nas je što je “banalnost zla” i kako lako običan čovjek postane kotačić režimske mržnje čim se odrekne vlastite glave i prepusti tuđim parolama. Zlo ne čine nužno monstrumi, već ljudi koji prestanu misliti, koji “samo izvršavaju” i “samo brane svoje”. U takvom ozračju sve je dopušteno, osobito kad se sakrije iza zastave i oltara. Ironija je potpuna kada ti isti heroji krivovjernosti svoj identitet stalno “osiguravaju” pozivanjem na Boga i tzv. kršćanske vrijednosti na saborskim sjednicama i pred kamerama. Isusa izvlače iz Biblije na kapaljku samo kad im zatreba opravdanje za još jedan čin nasilja ili još jednu “preventivnu” prijetnju manjinama, osobito pravoslavnim kršćanima, ili bilo kome tko se usudi drugačije misliti i vjerovati.
Kao da se zaboravlja da je Isusov život bio stalna kritika vjere usmjerene na isključivanje i licemjerstvo. On nije bio ni “naš” ni “njihov”, nego uvijek uz prezrene, ranjive, isključene. U tom smislu, kršćanstvo u svom izvornom obliku ne podnosi tribalizam, ni deklarativni ni praktični. Kolektivna religioznost tako postaje idealno tlo za domaću verziju banalnosti zla. S jedne strane brižno njegujemo mitove o vlastitoj izabranosti i vječitom mučeništvu, dok s druge gotovo ritualno tlačimo one koji nisu “naši”, pretvarajući im svakodnevicu u prostor stalnog podsjećanja da su višak. Ima li izlaska iz tog začaranog kruga Ima, barem u teoriji. Bilo bi dobro barem jednom s razumijevanjem pročitati koju knjigu. Biblija bi, primjerice, bila dobar početak; dovoljan bi bio i Novi zavjet. I to ne samo prepoznati slova, nego shvatiti poruku. No očekivati čitanje i razumijevanje tekstova koji počivaju na metafori ili alegoriji od generacija odgojenih na prepisivanju školske lektire, kojima ni u Zlatarovu zlatu nije posve jasno tko je dobar, a tko loš, iako su likovi crno-bijeli kao Michael Jackson prije i poslije operacije, bilo bi kao očekivati da posao u državnoj službi dobije netko sposoban, a ne podoban – poprilično naivno. Sve dok to ne učinimo, ostat ćemo zarobljeni u istom začaranom krugu. U njemu mit, površnost i isključenost iz dana u dan pobjeđuju razboritost, empatiju i odgovornost.
Kao da se zaboravlja da je Isusov život bio stalna kritika vjere usmjerene na isključivanje i licemjerstvo. On nije bio ni “naš” ni “njihov”, nego uvijek uz prezrene, ranjive, isključene
Objava Kod nas je budala prva na liniji povlastica, a razuman čovjek je prisiljen povući se pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.