Već mjesecima živim u ritmu prijava, izjava i svjedočanstava. Iza svake rečenice stoji nečije lice, nečije dijete, nečija trauma koja godinama stoji u mraku. Nisam u ovu priču ušao iz dokolice već zato što je ovaj put pogođen netko iz moje obitelji. Nakon toga su mi se počeli javljati ljudi sa svojim pričama. Konkretni ljudi. Sa svojim ranama. Svi s područja Hercegovine. I svima sam sugerirao da prijavljuju i smaraju.
Kada je riječ o ovom mom slučaju, stvari su se napokon pomaknule s mrtve točke.
Institucije trenutačno doista rade svoj posao. Neki slučajevi su otvoreni, dokumenti su na stolovima, a ne u ladicama. To je ono što sam od početka tražio. Da sustav radi svoj posao.
Istodobno sam s dvije različite strane dobio dojavu da će sada “druga strana” udariti na mene. Ne znam točno tko je “druga strana”, ni što će napraviti, ni kada. Ali budući da oraha u džepovima nemam, pretpostavljam da neće biti ni fino ni nježno. Nije me strah, ali isto tako nisam ni glup.
Umjesto da se bave pedofilima, zlostavljačima, predatorima i kriminalcima u svojim redovima, oni sada navodno pripremaju nešto što bi trebalo naškoditi meni. Kao i toliko puta u povijesti: veći je problem onaj tko kaže “ovo je zlo”, nego oni koji to zlo čine i prikrivaju.
Moram jasno reći:
Ja sam ovdje sam. Iza mene nitko ne stoji. Za sve ovo nisam dobio nikakve pare. Nemam oružje da se branim. Nemam “štelu” u vrhovima Crkve i politike. Sve o zlostavljanju, prijetnjama i propustima pišem javno, od prvog dana, kako bi svatko mogao svemu svjedočiti. I na taj način pokušavam napraviti pritisak da institucije doista rade svoj posao.
Moja sreća je što sam poslom i obavezama vezan za Graz i Zagreb pa imam izvjesnu neovisnost i slobodu. Ali često sam u Hercegovini, a svi mi dobro znamo kako se dolje stvari “rješavaju”. Znamo što znače “poruke”, “upozorenja” i “slučajnosti”. Evo sinoć je u Mostaru jedna djevojka hladnokrvno ubijena, iako je navodno tražila pomoć i podršku.
Zato ovo pišem javno:
da sve ostane zapisano da se nisam povukao, da nisam promijenio priču, da nisam trgovao istinom. U Hercegovini postoje konkretni slučajevi zlostavljanja, postoji sustavno zataškavanje i postoji aparat koji je godinama štitio krive ljude.
Ako sada krenu po meni, neka barem bude jasno zašto: ne zato što sam nešto slagao već zato što sam izašao u javnost s tim.
Jako bitno disati za vratom onima koji su ionako plaćeni da rade ovaj posao.
Da institucije nastave raditi posao do kraja, bez obzira tko sjedi u kojoj loži, nosi koji habit ili koju titulu.
Da prestanemo odgajati djecu da se boje istine više nego moćnih i utjecajnih.
Ako mi se, ne daj Bože, nešto dogodi, želim da ovo bude javno poznato: zbog trenutne istrage i slučajeva ne smijem (!) javno objaviti detalje gnjusnih radnji i tko je koga štitio, tko je šutio i tko je sve prijetio. No, ako mi se nešto dogodi, dvojici prijatelja proslijedio sam foldere sa svim informacijama i to će oni, unatoč istrazi, javno objaviti.
Istina je jedino oružje koje imam. I ne namjeravam je odložiti.
Svima vama hvala na podršci.
P. S. Znam da ljudima koji nisu upućeni sve ovo zvuči dramatično, ali da znate stvari koje ja znam, onda biste shvatili da je stanje barem par puta kritičnije i ozbiljnije.
Objava Dalibor Dado Milas o slučajevima zlostavljanja u Hercegovini: novi update (17. 11.) pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.