Riječ je o jedinstvenoj tetovaži u svjetskim razmjerima, jedinoj koja je u doba osmanske okupacije imala zaštitnu, a kasnije i obredno – običajnu funkciju. Iako je praksa gotovo zamrla do 1960-ih, još uvijek postoje majstori spremni učiti i prenositi tradicijske tehnike, što je preduvjet za njezino buduće vrednovanje.