Mario Mandić, rođen 3. ožujka 1971. u Hardomilju kod Ljubuškog, poginuo je na jučerašnji dan, 12. studenoga 1991., u Komolcu, braneći Grad Dubrovnik kao pripadnik specijalne postrojbe policije „Grof“.
Mariov suborac, dubrovački branitelj Braco Elezović tim povodom prisjetio se tih dana na Facebook statusu:
Pokojnog Marija upoznao sam u najtežim okolnostima – par dana nakon početka agresije na Konavle i Dubrovnik. Proveo sam s njim svega nekoliko dana na bojištu, ali i to je bilo dovoljno da shvatim da to nije bio običan čovjek. Bio je to istinski borac, čistog srca i izuzetne hrabrosti. Na današnji dan prije 34 godine položio je svoj život za Domovinu.
Nakon rata upoznao sam njegovu obitelj. Nekoliko puta bio sam i njihov gost na Hardomilju. Njegova sestra Marijana Vištica postala je i naša sestra. Prije nekoliko godina poslala mi je poruku koju nosim u srcu – poruku koju vrijedi čitati i ponavljati.
Danas je ponovno dijelim, jer u njoj je sažeta sva bol, ljubav i ponos jedne obitelji.
Marijanina poruka o bratu Mariju
„Znaš, ja sam kao mala zamišljala da je Mario možda pobjegao u Njemačku… Nisam znala ni što je Njemačka s 4-5 godina, ali znala sam da su tamo neki koji su mogli biti s puškom u ruci i braniti nas…
Nekoliko dana prije pogibije Mario je zvao u selo. Tata je otišao na telefon, a Mario mu je rekao: ‘A tata, postoji izlaz, ali ja neću izaći…’
Tata ga je molio: ‘Mario, izađi, ako ima načina, spašavaj glavu i dođi kući…’
A on je rekao:
‘Ma ne… Nisam ja, tata, zato došao. Da na kraju sve ostavim i pobjegnem? Ja sam došao da poginem za Hrvatsku i ako treba – poginut ću.’
Noć prije pogibije, 11. studenoga, mater je izašla ispred kuće i plakala. Bila je zora. Digla je glavu k nebu i rekla Bogu:
‘Ja znam da se moj Mario neće nikad vratit. Ako je, Isuse, to Tvoja volja, neka tako bude… Zbogom sine moj…’
A još je tada živ bio… Ali majka je majka. Kad srce zna – zna.
Devet mjeseci smo čekali njegove kosti. Sjećam se kad su rekli da će dovesti Marija kući… Njegova soba uredila se u bijelo kao nikada do tada. Oni su ga čekali u sanduku, a ja sam tiho pitala tatu:
‘Je li tako da je živ? Da će doći iz Njemačke?’
Ništa nije bilo kako sam zamišljala… Bilo mi je teško i tužno. Vjerovala sam da je živ, živ živcat…
Što sam više odrastala, bila sam svjesnija – i zahvalnija. Zahvalna što je dao svoj život i što nikad nije otišao u Njemačku, nego ostao tamo gdje je njegovo srce pripadalo…“
Živi dok ga mi pamtimo
Marijana, tvoj Mario nije među nama – ali živi. Živi u istini, u uspomenama, u pričama koje prenosimo našoj djeci.
I živjet će i poslije nas, jer takvi ljudi ne umiru.
Takvi ljudi ostaju.
Objava Sjećanje na heroja Marija Mandića: “Došao sam da poginem za Hrvatsku, ako treba – i poginut ću” pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.