Ponekad je dovoljno samo saslušati, pružiti utješnu riječ ili topli osmijeh kako bi se zapalila iskra radosti u nečijem srcu. Nerijetko te osobe kažu da u našem samostanu osjećaju poseban mir, a to je sâm Bog koji je blizu onima skršena srca
Svaki Božji poziv, poziv je ljubavi. Isus u evanđelju kaže: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom, a bližnjega svojega kao sebe samoga (usp. Mk 12,30-31). Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu poziv je upućen svakome čovjeku, a u našem načinu života taj poziv ostvaruje se ponajprije molitvom.
Molitva
Pripadamo Redu siromašnih sestara sv. Klare, poznatijem pod nazivom klarise, koji je posvećen potpuno kontemplativnom načinu života. Kroz trenutke tišine, osluškivanja i zagledanosti u Krista otkrivamo i prepoznajemo neizmjernu Božju ljubav za svaku od nas. I naša molitva postaje zahvalni odgovor na tu ljubav. Osim što molitvom gradimo vlastiti odnos s Bogom, njezina ljepota je i u tome što nam preko molitve svaki čovjek na svijetu postaje bližnji. Naša je molitva upravljena za cijelo čovječanstvo, a na poseban način za ljude koji su u trpljenjima i patnjama.
Osoba pozvana na naš način života živi, dakle, svakodnevnicu u kojoj je dan najvećim dijelom ispunjen molitvom. Svakodnevna sveta misa i klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu središte su našega dana. Tu su zatim liturgija časova, krunice, razmatranje, osobna molitva i druge molitve koje su ravnomjerno raspoređene tijekom dana. Jedna od posebnosti našega molitvenog rasporeda jest da Službu čitanja, odnosno matutin, molimo u ponoć. Ta osobitost postoji od samoga osnutka Reda. Naša utemeljiteljica sv. Klara Asiška mnoge je noćne sate provodila u klanjanju i razmatranju Božjih tajni, u molitvi za potrebite i za spasenje duša.
Ne prođe ni jedan dan a da netko ne pozvoni na vrata našega samostana i preporuči se u naše molitve. Ljudi različitih kultura i vjeroispovijesti donose nam svoje muke i poteškoće tražeći utjehu i pomoć. Nastojimo biti otvorena srca za svaku osobu. Ponekad je dovoljno samo saslušati, pružiti utješnu riječ ili topli osmijeh kako bi se zapalila iskra radosti u nečijem srcu. Nerijetko te osobe kažu da u našem samostanu osjećaju poseban mir, a to je sâm Bog koji je blizu onima skršena srca.

Rad
Rad je od početka bio u Božjem planu za čovjeka; on čovjeka učvršćuje i potiče ga na stvaranje. Iako je molitva na prvom mjestu u našem životu, po savjetu sv. Klare, sestre su dužne raditi, ali tako i toliko kako rad ne bi štetio molitvenom duhu. Naš je život, dakle, obilježen izmjenom molitve i rada koji se nadopunjuju i jedno drugo podržavaju. Sveta je Klara silno željela u svojoj zajednici sačuvati način života u kojem će opsluživanje posvemašnjega siromaštva biti na prvom mjestu. Poticala je svoje sestre da svoj posao obavljaju marljivo i ponizno, u duhu siromaštva i jednostavnosti.
Mnogi se pitaju kakve to poslove obavljaju sestre klarise, tamo iza zidova zatvorenoga samostana. Pečenje hostija naš je primarni posao. Veličina i blagoslov ovoga posla jest u tome što plod naših ruku, jednostavni komadić kruha, postaje u svetoj misi Tijelo našega Gospodina Isusa Krista. Prodaja hostija jedini nam je izvor prihoda, a sve drugo što nam je potrebno za život darovi su dobročinitelja. Svakodnevno svjedočimo o Božjoj brizi za nas preko tolikih dobrih ljudi koji nam pomažu na različite načine. A od onoga što imamo i što dobijemo, i mi nastojimo pomoći svakome tko pokuca na naša vrata i zatraži pomoć. Naš posao zatim čine svi uobičajeni kućanski poslovi, a pronađemo vremena i za šivanje, vezenje i druge ručne radove. Izrađujemo moći sv. Klare koje poklanjamo posjetiteljima, da ih i na taj način prati njezin zagovor i zaštita. U proljetnim i ljetnim danima dosta radnoga vremena provodimo u samostanskom vrtu gdje uzgajamo voće, povrće i cvijeće.
U dnu vrta nalazi se špilja s kipom Gospe Lurdske. Blažena Djevica Marija posrednica je svih milosti. Naš poziv i naš život u ovom samostanu plod je njezina zagovora. Što to imamo, a da nam nije od Boga darovano, i to po Marijinim rukama Čak nam je i Ona darovana za Majku.
Otvorenost za bližnjega
Različite skupine hodočasnika posjećuju naš samostan. Najčešće su to Franjevački svjetovni red, Franjevačka mladež, učenici osnovnih i srednjih škola, te druge skupine koje organiziraju hodočašća u ovim dijelovima Bosne te tada i nas posjete. Jedan takav susret najčešće započinje zajedničkim slavljenjem svete mise, a potom se nastavi druženjem u samostanskoj dvorani. Kroz razgovor predstavimo posjetiteljima naš način života, posvjedočimo o duhovnom pozivu i odgovaramo na njihova pitanja. Jedno od pitanja koje redovito čujemo jest: Kako su sestre došle u Bosnu i osnovale samostan baš u Brestovskom?
Ideja o osnivanju našega samostana potječe od sestara klarisa iz samostana sv. Klare u Splitu, među kojima je bilo i sestara rodom iz Bosne. Prijedlog je 1986. god. iznesen tadašnjem provincijalu Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Luki Markešiću koji ga je radosno prihvatio. Naime, 1991. godine Provinciju je čekala proslava 700. obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu i to je bila lijepa prigoda za osnivanje samostana klarisa u Bosni. Franjevački samostan u Fojnici izrazio je spremnost pokloniti sestrama svoje zemljište pokraj župne kuće u Brestovskom. Dvije sestre iz samostana u Splitu posjetile su Brestovsko i odlučile da se upravo tu započne gradnja. Svečano otvaranje samostana bilo je 11. lipnja 1989. godine. Klauzurni samostan bio je novost za stanovništvo ovoga područja. Pojam klauzure bio je većini nepoznat, pa je trebalo vremena da nas ljudi upoznaju. U početku nisu znali kako nam pristupiti, ali kad su vidjeli da smo otvorena srca za svakoga čovjeka uzvratili su nam jednakom bratskom ljubavlju. Ta povezanost se na poseban način očitovala u ratnoj 1993. godini. Na samom početku rata primile smo više od stotinu župljana u podrum samostana. Dok su se vodile borbe i uokolo padale granate, zajednički smo upućivali Bogu molitve za spas našega naroda i svih naroda Bosne i Hercegovine. I kada je naš samostan bio zapaljen, nismo pomišljale napustiti ga. Dobile smo još veću hrabrost ostati i dijeliti tešku ratnu stvarnost sa svojim narodom, te ga djelom i molitvom pomagati da lakše podnese ratne nedaće. Bog nas je sačuvao i još uvijek smo ovdje, s našim narodom.
Tijekom svih godina postojanja našega samostana iskusile smo veliku privrženost ljudi ovoga kraja, ali i svih koji nam dolaze iz cijele Bosne i Hercegovine i Hrvatske, pa i šire. Posebno je to vidljivo svake godine 11. kolovoza, na svetkovinu sv. Klare, kada se okupi veliki broj svećenika, redovnika i redovnica te vjernika iz naše župe i mnogih okolnih župa. Nakon svečanoga misnog slavlja uslijedi druženje u našoj dvorani i ispred samostana, kada ne nedostaje ni pjesme i plesa. Nama je to velika radost i znak koliko nas ljudi ovdje prihvaćaju i vole, i na tome smo im neizmjerno zahvalne.
Božji poziv
Zar ima smisla cijeli život provesti u jednom klauzurnom samostanu, samo moliti i obavljati jednostavne poslove; posebno u današnje vrijeme kada život u svijetu nudi tolike mogućnosti? Pitanje je koje nam također ponekad bude postavljeno. Prepoznati Božji poziv i odgovoriti na njega izvor je dubokoga mira i istinske radosti. I tada postaje sporedno gdje se živi i što se radi. Prepoznale smo svoj poziv kao klauzurne sestre i tu pronašle sreću i ispunjenje.
Svaki životni poziv zahtijeva odvažnost i ustrajnost; svaki životni poziv poznaje uspone i padove. Ali znamo da sve možemo u Onome koji nas jača. U Njemu jedinomu je punina života i izvor svake radosti. O, kad bi svaki čovjek na svom životnom putu pronašao tu puninu i ispunjenje ljubavi.
(Sestre klarise)

Svjetlo riječi
Objava Samostan sv. Klare u Brestovskom pojavila se prvi puta na hrvatski.ba.

