Jean-Michel Nicolier ubijen je 20. studenog 1991. na Ovčari. Njegove posmrtne ostatke pronašli su nakon 34 godine.
Posmrtni ostaci ubijenog Jean-Michela Nicoliera, neustrašivog Francuza koji je bez trunke razmišljanja s 25 godina otišao braniti Vukovar, konačno su, nakon 34 godine, pronađeni na Ovčari. Službene rezultate identifikacije objavit će u srijedu u Nacionalnoj memorijalnoj bolnici “Dr. Juraj Njavro” u Vukovaru, gdje će prisustvovati i ministar hrvatskih brantelja Tomo Medved.
Jean-Michel Nicolier ubijen je 20. studenog 1991. na Ovčari. Tijekom obrane Vukovara bio je teško ranjen te je završio u bolnici. Spasoje Petković zvani Štuka u vrijeme rata je imao 18 godina. Upucao je Jean-Michela Nicoliera u potiljak i dahtao kao pas. Iz džepa mu je izvadio zadnjih 20 franaka. Danas šeće Srbijom kao slobodan čovjek.
Na identifikaciju je stigla i majka ubijenog Jean-Michela Nicoliera.
Čim dođe jesen, obavije me tuga. Ali meni je tuga svaki dan, priznala je za 24 sata Lyliane Fournier u studenom 2019., dok su joj se oči punile suzama. Više od 30 godina bezuspješno traga za svojim sinom Jean-Michelom Nicollierom, vukovarskim braniteljem koji je nestao nakon pada grada.
Bio je jako zreo. I u školi i kasnije uvijek je volio pomagati. Pogotovo slabijima. Uvijek je bio na njihovoj strani, osjećao je potrebu da ih mora zaštititi. Tako je bilo i s Hrvatskom – prisjetila se Jean-Michelova majka.
U proljeće 1991. počeo je sve više pratiti događanja u bivšoj Jugoslaviji. Gledao je vijesti, čitao novine. Sve da pronađe bilo što o ratu u Hrvatskoj. To ga je mučilo i tištilo, a majka je, kaže nam, s njim puno razgovarala o tome. Kako je radila u gradskom poglavarstvu, skupljala je novine, a kupila mu je i kartu tadašnje države.
Došao je malo na vikend i taj put je došao do mene na posao. Rekao mi je da odlazi. Pomislila sam da se vraća u Švicarsku. Rekao mi je da odlazi u Hrvatsku i da ništa neće promijeniti njegovu odluku – ispričala je Lyliane, koja je sinu dala križ da ga nosi.
Sa sobom je ponio dnevnik koji je svakodnevno vodio i u njemu zapisivao sve što vidi. Uzeo je i fotoaparat. Dala sam mu križ da ga nosi uz sebe, da ga čuva gdje god ode. Sutradan je stigao u Zagreb i nazvao me. Tek tad mi je rekao da je odlučio otići na front. Nisam bila sretna, šokirao me. Molila sam ga, ali uvjeravao me kako samo želi pisati, biti u centru događaja – tužno je govorila Lyliane. Jean-Michel se s još dvojicom mladića iz Hrvatske prijavio u HOS, a potom su otišli u Mejaško Selo.
Dok je bio u Mejaškom Selu, bila sam donekle mirna. Ali kako se sve više pisalo o tome u francuskim medijima, nakon dva mjeseca počela sam strahovati da će to sve loše završiti. Nazvao me i rekao da odlazi u Vukovar. Govorila sam mu da prestane, da je sad dosta, da se vrati. Šutjeli smo oboje, s obje strane telefonske žice vladao je muk – govorila je Lyliane.
Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje – rekao joj je Jean-Michel. Nakon odlaska u Vukovar nekoliko puta je uspio kontaktirati majku. Zadnji put ju je nazvao 6. listopada 1991.
Plakao je. Moj hrabri i neustrašiv sin kroz suze mi je prepričavao što se sve oko njega događa. Govorio je da je to katastrofa, klaonica. Kroz suze mi je pričao da je grad u okruženju. I to je bio naš zadnji razgovor. Nakon toga ništa više nisam znala. Nikad više nisam čula sinov glas – ispričala je Lyliane za 24sata. A onda ga je vidjela na francuskoj televiziji, čula njegove riječi s početka teksta.
Jean-Michel je bio ranjen i završio je u vukovarskoj bolnici. Tamo ga je sasvim slučajno srela francuska novinarka koja ga je intervjuirala. Bili su to zadnji sati njegova života. Stajao je u hodniku bolnice u plavom ogrtaču i s osmijehom koji, kaže njegova majka, ni u najcrnjim danima nije skidao s lica.
Saznala sam tek kasnije što se sve zbilo. Kako se to odvilo. Prate me te priče. Noćna mora. Kad izgubite dijete, to je užasno. Ne možete se nikako oporaviti od toga. I to kad znate u kakvim uvjetima su ga ubili. Moj sin je u mome srcu, osjećam da je uz mene. I zauvijek će biti. Osjećam to, ne mogu sakriti. Njegov osmijeh je uvijek tu, u dubini moje duše – tiho nam je nizala ova tužna majka.
Objava Majka Jean-Michela Nicoliera stigla u Vukovar na identifikaciju „Njegov osmijeh je uvijek tu u dubini moje duše“ pojavila se prvi puta na Posušje.info.