VIDEO Zahvaljujući ljubuškim braniteljima priča o dječaku koji je sa 14 godina branio selo u Rami se proširila Herceg-Bosnom i Hrvatskom

Snimka dječaka koji s puškom u ruci brani svoje selo nedavno se ponovno proširila društvenim mrežama. Kažemo ‘nedavno’ jer je ova priča par puta aktualizirana, ali bi sve ostalo na zanimljivosti na internetu: nitko se nije potrudio saznati niti kako se zove taj mali heroj. Šira javnost nije znala ni je li živ. Ako jest, gdje je, koja je njegova životna priča Tako bi možda i ostalo da video nije pogledao zadarski županijski vijećnik Mate Lukić.

– Posljednjih godinu dana taj video je viralan, ima stotinu tisuća pregleda, ali nitko se nije zapitao što je s tim dječakom danas. Kada sam se raspitao kako živi, stupio sam s njim u kontakt i shvatio da mu je potrebna pomoć. Smatram da je najmanje što možemo učiniti – pomoći. S nepunih 14 godina je branio selo, bez straha, neka sada stane na noge… – rekao nam je Lukić, koji je pokrenuo akciju koja za cilj ima nabaviti autodizalicu mladom branitelju sa snimke, a danas 46-godišnjaku.

Njegovo ime je Miroslav Brizar, a nadimak Henkel, živi i radi u Rami, nema braniteljsku mirovinu niti stalan posao, bavi se autolimarijom i zbog toga je Lukiću otkrio svoju želju koja mu je izgledala nedostižno – autodizalica.

Kako je Lukićeva inicijativa ‘eksplodirala’ na njegovoj Facebook stranici, možemo reći da je autodizalica već riješena, a mi smo dužni vratiti se korak nazad i otkriti kako je došlo do širenja te snimke. To nas dovodi do Nenada Koromana, predsjednika udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske zajednice Herceg Bosne Ljubuški, koji obnaša i funkciju dopredsjednika te udruge na razini Županije Zapadnohercegovačke.

– Prije dvije-tri godine mi se javio general Željko Šiljeg i pitao kako možemo pomoći dječaku s videa. Otišao sam do Miroslava, odveo ga liječniku da mu se probamo izboriti za status invalida jer to što je prošao mora ostaviti posljedice. Proširio sam snimku po društvenim mrežama, ona se dijelila, ali nije bilo nekog efekta do sada, kada je Mate Lukić uputio apel – ispričao nam je Koroman.

Dodao je da se o tom događaju dosta pričalo: Armija BiH iskoristila je što na tom dijelu prve crte na položajima nije bilo branitelja, napala selo Juriće, gdje su im otpor pružila dva dječaka i odbila napadače. Tom prilikom su ubijeni sedamnaestogodišnji Josip (Ante) Knežević i njegova tri godine mlađa sestra Marina koja mu je pohitala pomoći, izrešetani su u svom domu.

Lukić mi je nabavio Miroslavov broj, mogao sam ga nazvati i sve riješiti preko mobitela, ali sam se uputio u Ramu, želio sam upoznati čovjeka rođenog iste godine kao i ja, 1979., kojemu je za razliku od mene – ukrano djetinjstvo. 

Namjeravao sam napraviti duži intervju, ali u par minuta sam osjetio da to nema smisla, samo bih mu otvarao stare rane. Razgovor je bio gotovo jednak onome s videa snimljenog 18. lipnja 1993. kada je došao do pripadnika hrvatskih snaga. Evo tog transkripta:

Je l’ ti mater ona šta je bila s tobom u Jurićima

– Je, ona je prošla…

Vas dvoje ste zajedno pucali?

– Nije, ja sam pucao.

Ona ti je pomagala

– Aha. Pripunjavala.

Je l’ bilo gusto?

– Jašta je.

Koliko su bili daleko od vas?

– Šta su bili daleko, jedno 250 metara.

Koliko ih je bilo?

– A šta ja znam. Koliko ih je bilo, bilo ih je.

Kako si se izvukao?

– Preko njiva.

Je l’ kuća još gori?

– Eno, siđi doli.  Jesi vidio da gori… 

Miroslav Brizar i novinar Mate Prlić, obojica ’79. godište. Dok se jedan igrao rata, drugi je ratovao…

Vratimo se u sadašnjost: 32 godina kasnije našao sam se s Miroslavom u njegovoj garaži, bavi se autolimarijom, fotografirao sam ga, ponudio mi je da sjednem i da popričamo.  Evo kako danas govori o tom kobnom danu:

– Budući da smo držali stoku, mater je išla pomusti krave, a ja sam bio u krevetu. Povikala je: ‘Evo ih, sine! Napadaju!’ Moj prijatelj Rade Vidović, koji je imao 17 godina, branio je lijevu stranu, a ja desnu. Njemu je odmah ćaću ranilo, a babu ubilo. Napadači su prošli s desne strane gdje sam ja bio i pobili dvoje djece. Direktno su im upali u kuću, razbili vrata i mućki ih ubili. Gornji kat naše kuće je bio pogođen i zapaljen, morali smo pobjeći. Kako sam se izvukao, sam Bog zna, preko ledina. Da sam barem imao šumu, bilo bi lakše. Posred ledine sam 500 metara trčao, pitam se kako nisu pucali, bilo je oko podne, nisam se mogao sakriti. Prijatelj Rade je ostao jer mu je otac bio ranjen, a kada sam naišao na našu vojsku, ispričao sam im što se dogodilo pa su krenuli u akciju.

Pitali smo ga odakle mu oružje i maskirna odora, na što nam je odgovorio da su već godinu-dvije prije okršaja s muslimanima dobili opremu za obranu od hrvatskog branitelja iz Tigrova, rodbine… 

– Već s 12 godina sam pucao iz kalašnjikova. Stavili bismo boce i vježbali gađanje. To nam je bila dječja igra, a onda više nije bila igra…

Nakon šoka, odmorio se i zauzeo svoj položaj na prvoj crti. 

Nije mu nitko rekao: ‘Premlad si, ne možeš držati pušku’..

– Pa nije. Nitko mi to nije rekao. Znam da bi ti rekao: ‘Sine moj, idi ti svojoj kući’, ali slabo je tada i imao tko držati pušku, uglavnom su bili starci oko nas. Umjesto toga, rekli su mi: ‘Prošetaj malo s jedne i druge strane, opali koji metak da znaju da nas ima’.

Miroslav nam opisuje svoje ratne dane…

– Ukopali smo se u rovove, imali smo zemunice velike 4×4 metra, s kaminima, ni NATO nam ne bi ništa mogao, ha, ha. Najteže je bilo izdržati hladnoću, bilo bi po pola metra snijega, od zime je pucalo srce, a problem je bio i konstantan umor, spavali bismo na nogama.

Osmijeh na lice pojavio mu se kada se sjetio jedne dječje nepodovštine. A kakva će bit nego dječja, s obzirom na njegove tadašnje godine…

– Manevarske metke bih ubacio u dimnjak, a kad bi počeli rokati, starce u zemunici bi uhvatila panika, mislili bi da je počeo napad.

Nakon što je nakon devet mjeseci potpisan mir s Bošnjacima, obratio se svom zapovjedniku Josipu Vidoviću:

– Mogu li sada završiti školu, mislim da sam svoje odradio? 

Završio je za bravara, rat je za njega završio, a tri desetljeća kasnije kaže da se danas bori kroz život. Zahvalio se svima koji su mu se ovih dana javili i pomogli, a pitali smo ga na odlasku želi li da još nešto istaknemo, napišemo. Kratko je rekao:

– Svako dobro želim svima!