“Ne želim umrijeti s etiketom neprijateljskog vojnika s okupiranog teritorija u državi koju sam branio kao vojni obveznik, pripadnik Civilne zaštite i ratne jedinice CZ-2/IX za spašavanje iz ruševina koja je djelovala u sastavu Ministarstva obrane Oružanih snaga Republike BiH jer sam za ovu zemlju dao sve što sam imao”, počinje priču o nastavku svoje više od tri desetljeća duge borbe za pravdu i istinu Travničanin Anto Anić. Neumoran i odlučan u ostvarenju svojih prava na povrat mobiliziranih materijalno-tehničkih sredstava – MTS, predanih u miru, 4. travnja 1992. godine putem Sekretarijata na narodnu obranu općine Travnik u posjed državi na privremeno korištenje u skladu s uredbom 19/92 članak 52. i 53. Anto Anić iz travničkog naselja Dolac, Polje, Slavka Gavrančića odlučio je dugogodišnju borbu za prava koja su mu oteta u proteklom ratu i nakon njega silom, lažima, manipulacijama, diskriminacijom i uz pomoć korumpiranih pojedinaca u politici, vojsci i pravosuđu FBiH. “Ni u osmom desetljeću života nisam se umorio. BiH je moja domovina, za nju sam sve dao, da bi me oni koji su me s mojom obitelji protjerali iz doma, nakon što sam sve resurse kojima sam raspolagao, uključujući i radne strojeve od kojih smo živjeli ja i moja obitelj prije rata, stavio u službu obrane zemlje, proglasili neprijateljskim vojnikom s okupiranog teritorija. Takvo etiketiranje još je na snazi u Srednjobosanskoj županiji”, kaže Anić. I ovaj put oslanja se na svoje životno iskustvo koje je stekao igrajući nogomet u kolijevci ljudskih prava Republici Francuskoj prije 51 godinu, konzumirajući ljudska prava u punom kapacitetu. “Moj me slučaj naučio i kako se za njih izboriti te nastavljam dugogodišnju borbu za svoja prava pokazujući svojim primjerom kako graditi pravnu državu koje nema ako svaki njezin građanin – stanovnik, bez obzira na brojnost i nacionalnu pripadnost, nije zaštićen”, kazuje nam Anić.
Brojni dokazi
Radi boljeg razumijevanja bitke u koju je krenuo, Anić nam podastire dio od mnoštva dokaza koje je godinama vrijedno prikupljao, utemeljenih na Ustavu i zakonima RBiH i BiH. “20. svibnja 1992. godine Predsjedništvo RBiH donosi uredbu sa zakonskom snagom o formiranju legalnih, legitimnih i ustavom ustrojenih Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine, članak 1., kao oružane sile svih građana i naroda, Republike; Muslimana, Srba i Hrvata i ostalih koji u njoj žive (SL. L. RBiH br. 4/92), koje su vodile rat za Bosnu i Hercegovinu u AVNOJ-evskim granicama.
Samo dva dana od formiranja Oružanih snaga RBiH, 22. svibnja 1992. godine Država RBiH primljena je u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda, što je povijesni datum za Bosnu i Hercegovinu. Bez entiteta u granicama koje je imala, koje su AVNOJ-evske granice.
Dana 20. lipnja 1992. godine Predsjedništvo RBiH donijelo je odluku o proglašenju ratnog stanja na teritoriju RBiH. Dana 2. srpnja 1992. godine Vlada Republike BiH donosi odluku o prelasku Republičkog štaba CZ na rad i djelovanje u ratnim uvjetima, od koga dana Jedinica CZ Travnik dobiva ratni raspored u ratnu jedinicu CZ-2/IX, jedinicu CZ za spašavanje iz ruševina, koja je djelovala u Ministarstvu obrane RBiH – OS RBiH.
Dana 4. srpnja 1992. godine Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine – predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović donosi novu odluku o organiziranju Oružanih snaga i Armije Republike Bosne i Hercegovine broj 02-011-461/92 od 4. srpnja 1992. godine. Ova odluka nikada nije objavljena u Službenom listu RBiH niti ju je usvojio Parlament. U sastavu Oružanih snaga i Armije RBiH djelovali su 7. muslimanska brigada, 37. muslimanska brigada, strani borci iz afroazijskih zemalja koji su vodili rat za ideju I. Bošnjačkog sabora održanog 27. i 28. rujna 1993. godine u Sarajevu. Vrhovni zapovjednik OS RBiH formiranog 20. srpnja 1992. godine (SLL. RBiH 4/92) i novoformiranih Oružanih snaga i Armije RBiH 4. srpnja 1992. godine bio je predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović.
Izbijanjem sukoba između pripadnika Armije RBiH i HVO-a u Travniku početkom lipnja 1993. godine doživio sam sudbinu svojih sunarodnjaka koje je Armija RBiH u samo nekoliko dana protjerala s njihovih ognjišta”, iznosi nam Anić neke od dokaza te svojim primjerom potvrđuje da je, poput mnogih travničkih Hrvata, bio prvi na braniku domovine od agresije koja počinje napadima JNA na dijelove općine Travnik u proljeće 1992. godine.
Ukupno šest radnih strojeva kojima je Anić kao obrtnik poslovao u BiH i Srbiji, a koje je u travnju 1992. godine predao za potrebe obrane zemlje RBiH, nešto više od godinu dana poslije Armija RBiH iskoristit će za progon Ante Anića i gotovo 20 tisuća Hrvata iz Travnika koje je proglasila neprijateljima ove zemlje, “okupatorima” u vlastitim domovima, selima i gradu iz kojih su protjerani. Iznesene tvrdnje potkrijepio je izjavama bošnjačkih političara i generala Armije RBiH koji i danas protjerane travničke Hrvate smatraju neprijateljima, a mjesta iz kojih su protjerani “oslobođenim” teritorijem. “General Armije RBiH Fikret Ćuskić 11. travnja 2022. godine, na obilježavanju 30. godišnjice formiranja Armije RBiH i 28. godišnjice formiranja 7. korpusa, u svojstvu zamjenika zapovjednika, nabrajajući najvažnije borbene “rezultate” ove postrojbe, navodi i oslobađanje okupiranih travničkih sela. Ono što Ćuskić naziva “oslobađanjem” za nas, travničke Hrvate značilo je progon koji su pratili brojni zločini, razaranja, ali i pljačka imovine u vlasništvu Hrvata”, navodi Anić dokumentirajući svaku svoju izjavu novinskim člancima. U njima su Anić i njegovi sunarodnjaci proglašeni neprijateljima, a imovina koju je dao za obranu RBiH ratnim plijenom Armije RBiH. Potvrđuje to akt zapovjedništva 7. korpusa ARBiH od 17. kolovoza 1994. godine u kojemu je oduzeta mu imovina nazvana ratnim plijenom Armije RBiH i Vojske Federacije. Kako nije mogao ostvariti povrat MTS-a na zakonit način i po utvrđenoj zakonskoj proceduri u BiH, Anić je godinama poslije pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu u Francuskoj zbog nemogućnosti vraćanja oduzete mu imovine i kršenja njegovih temeljnih ljudskih prava prosvjedovao na dan prijama BiH u Vijeće Europe. Reagirao je tadašnji član Predsjedništva BiH Beriz Belkić u novinskom članku Oslobođenja od 25. travnja 2002. godine pod naslovom Tužba Ante Anića, BiH je već tužena Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, kaže “Više nema šale s manipulacijom ljudskih prava”. “Međutim, u nastavku sudskog procesa vojno pravobraniteljstvo Armije RBiH i Federalno pravobraniteljstvo kao zakonski zastupnici tuženih nastavljaju s proizvoljnim i diskriminirajućim načinom negirati postojanje moje imovine, tako da je i moja odvjetnica iz meni nepoznatih razloga odustala od povrata materijalnih sredstava suprotno danoj joj punomoći”, objašnjava Anić koji pravnu bitku nastavlja sam.
Međunarodni sudovi
Nakon Strasbourga, sljedeće mu je odredište Ženeva, gdje je boravio u listopadu 2005. godine, u vrijeme održavanja Međunarodne konferencije BiH u povodu. Tom se prilikom obratio i Odboru za ljudska prava UN-a te ih upoznao sa svojim predmetom. “Nakon nekoliko dana dobio sam obavijest Federalnog ministarstva obrane da će po mojoj predstavci od 7. siječnja 1997. godine u daljnjem postupku omogućiti mi očevid i preuzimanje MTS-a, što je i učinjeno 7. prosinca 2005. godine. Tada su mi vraćena dva od šest traženih materijalnih sredstava od FMO-a Sarajevo i FMO-a Tuzla, a ne i od Sekretarijata obrane Travnik, iz meni nepoznatog razloga”, prisjeća se Anić dijela svoje pravne bitke od prije 20 godina, koju ni tada nije mogao ostvariti u BiH, već pred međunarodnim institucijama za zaštitu ljudskih prava. Put do ostvarenja prava na imovinu i tada je, kao i danas, trnovit jer najprije treba iscrpiti sve pravne lijekove u RBiH i BiH. I u njegovu se slučaju, kaže, pokazalo da je BiH daleko od pravne države, da je pravosuđe duboko korumpirano, ali i da ta korumpiranost nema ni vjere ni nacije. Vlastitom upornošću i svojim životnim iskustvom pomalo je učio i pravo te pokazao kako se bitka i protiv takvog sustava može dobiti. Iako su mnogi vjerovali da će ovaj Travničanin dobivanjem dijela odštete stati, on ovih dana dokazuje da stajanja nema. Odlučan je u nakani izboriti se za svoja prava, ali i istinu da netko tko je sve dao za obranu zemlje od agresije nije njezin neprijatelj, već istinski domoljub – patriot – građanin. “I ovaj put na sve načine, pa i lažima – konstrukcijama Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, Grupe i Odjela u SBŽ-u i neodgovornim ponašanjem sudova, konkretno Županijskog suda Novi Travnik, koji u svojoj presudi od 14. travnja 2025. godine utvrđuje da se Anto Anić vodio od 3. srpnja 1992. godine do dana progona 3. na 4. lipnja 1993. godine u evidencijama bivše SFR Jugoslavije, koji postupaju proizvoljno i koji ga pokušavaju spriječiti u njegovoj nakani, samo da bi dokazali da je Anto zaista bio vojnik ‘strane države SFR Jugoslavija’, koja u to vrijeme nije postojala, niti danas postoji”, navodi dalje Anić. Uz naprijed navedene konstrukcije tijela vlasti i sudova, Anto Anić naišao je na još jedno neugodno iznenađenje. Na ročištima pred Općinskim sudom u Travniku dočekuju ga u najmanju ruku kao potencijalnog ratnog zločinca. Iako, kaže, ničim nije pokazao nepoštivanje suda, a kamoli iskazao agresiju, sud je ipak angažirao sudsku policiju da bude prisutna, što smatra pritiskom. Ali sve to neće ga zaustaviti, kao što nije ni ranije. Kad iscrpi sve pravne lijekove u BiH, nastavit će pred međunarodnim sudovima. “Ne želim umrijeti kao neprijatelj jer ja to nisam, a država koja gazi prava pojedinaca to će kad-tad skupo platiti”, kazuje nam Anić koji je na velikom billboardu ispred svojega doma u Docu – Polje Slavka Gavrančića ovih dana prikazao dio vlastite dugogodišnje pravne bitke koju vodi ne protiv BiH kao svoje domovine, već protiv onih koji je lažima i obmanama, raznim konstrukcijama uništavaju i sprječavaju u bilo kakvom napretku, pa i onom na europskom putu.
Boreći se za svoja prava, došao je do saznanja koja bacaju novo svjetlo na protekli rat u BiH, posebno na ulogu Armije RBiH koja je protjerane Hrvate proglasila neprijateljima BiH. Među njima je, uz datum formiranja Armije BiH, koji se obilježava 15. travnja 1992. godine iako na odluci o formiranju Armije BiH koju potpisuje Alija Izetbegović stoji 4. srpnja 1992. godine, je i saznanje da odluka o formiranju OS i Armije RBiH nikad nije objavljena u Službenom glasniku – službenom listu ni Republike BiH, ali ni BiH, što dovodi u pitanje legalnost OS i Armije RBiH. “Na moje upute upućene Predsjedništvu BiH da mi se dostavi broj Službenog lista u kojem je objavljena odluka o formiranju OS i Armije RBiH dobio sam odgovor da odluka nije ni objavljena”, kazuje nam Anić, otvarajući jedno od brojnih pitanja koja bacaju novo svjetlo na protekli rat u BiH i ulogu vojnih postrojbi koje su pripadnike jednog naroda proglašavale “okupatorima” kako bi ih mogle protjerati s njihovih ognjišta i opljačkati njihovu imovinu. “Moja bitka za pravdu i istinu se nastavlja, u njoj mi pomažu ljudi svih nacionalnosti koji staju uz mene u borbi protiv sustava koji nastoji zamagliti istinu i tako spriječiti opstanak i napredak ove zemlje.
Nisam se umorio, i dalje ću se boriti, a pozivam i sve oni koji ovu zemlji vide kao zajednicu jednakopravnih naroda i građana da mi se pridruže”, poručuje Anić koji sebe, koristeći narativ Armije RBiH, naziva “okupatorom” koji se vratio na mjesto zločina. A zapravo je povratnik u mjesto iz kojeg je prije 32 godine protjeran, ponižen i opljačkan s 19.600 travničkih Hrvata.
Powered by WPeMatico